Svestrani pastoralni suradnik i orguljaš u župi Blažene Djevice Marije Žalosne u zagrebačkom Španskom Dominik Tomić župu doživljava kao svoj drugi dom. Ističe da je oblikovan kao praktični vjernik pa je rijedak dan kad ga u župi nema. Svjedoči da ne može zamisliti život bez vjere u Krista.
Dominik Tomić rođen je 3. ožujka 2000. u Zagrebu kao drugo dijete u obitelji oca Ivana i majke Senke, uz stariju sestru Barbaru te mlađega brata Ivana i sestru Klaru. Roditelji su se upoznali u Zagrebu, na studentskim vjeronaucima u crkvi sv. Petra u Vlaškoj, gdje je Senka pjevala u zboru. Rodnu Hercegovinu zamijenila je Zagrebom zbog studija veterine i kretala se u društvu mladih koji su se okupljali na studentskim vjeronaucima u crkvama zagrebačkoga centra.
U tom je okruženju nastavilo klijati sjeme vjere zasijano u obitelji prožetoj vjerom i duhovnim zvanjima. U takvoj kućnoj Crkvi odrastao je i Ivan, oduvijek zvan Ivica, rođeni Zagrepčanin moslavačkih, krivajskih korijena, diplomirani inženjer elektrotehnike, projektant brojnih transformatora i predani tamburaš, kontraš, s polustoljetnim stažem. Samo tjedan dana nakon što su zajedno sudjelovali na misi beatifikacije bl. Alojzija Stepinca 1998. u Mariji Bistrici sklopili su ženidbeni savez u Petrovoj crkvi, a prije dvije godine proslavili su i srebrni jubilej u župi u Španskom. Dominikova sestra Barbara diplomirana je flautistica i logopedica, brat Ivan studira matematiku, a najmlađa Klara polazi Učiteljski fakultet. Barbara je udana, živi sa suprugom u Dubravi u župi Ivana XXIII., u kojoj su već aktivni.
»Odrasli smo uz odlične roditelje, svi smo u vjeri. Redovito smo zajedno molili večerima, išli svake godine na Mariju Bistricu, u Međugorje redovito odemo obiteljski. Mama i tata vodili su nas između strogoće i blagosti. Nisu staroga kova, a nisu ni popustljivi kao većina današnjih roditelja«, pripovijeda Dominik. »Prve uspomene iz djetinjstva vezane su mi za tatino rodno Gajevo, našu livadu uz ‘autoput’, vrt prepun cvijeća i nedjeljne mise u crkvi Sveta Mati Slobode, koja me uvijek očaravala impozantnošću. Misa mi je kao djetetu uvijek bila mistična i nejasna iako su nas roditelji učili liturgijskoj kulturi u crkvi i odgovarali na sva naša pitanja o vjeri. Kao mali mi djeca znali smo se i igrati mise, tj. uzeti Bibliju i stolić koji bi služio kao improvizirani oltar pa bismo si razdijelili uloge, svećenik, čitač, ministrant, i pokušali ponoviti red mise.«
Selidbom u Špansko župa Gospe Žalosne postala im je nedjeljni dom i, kako su rasli, sve češće okupljalište jer su ih roditelji uključili u dječji zbor »Santo«, u kojem je sestra i svirala flautu. »Odande imamo prekrasne uspomene s proba, misa, igrokaza i koncerata. Uvijek se rado sjetim župnoga hodočašća na hipodrom 2011. i mise s papom Benediktom. ‘Santo’ mi je, uz Osnovnu glazbenu školu Rudolfa Matza, dao čvrste glazbene temelje koji mi pomažu oplemeniti Božji dar razumijevanja glazbe. Zahvalan sam prof. Čehil i prof. Škaro, voditeljicama ‘Santa’, kao i prof. Kraljević, koja mi je dala temelje solfeggia, prof. Marić i Purtić na glasovirskoj poduci i prof. Ivanoviću na poduci u zborskom pjevanju. Odmalena sam volio zemljopis pa smo brat i ja uvijek proučavali atlase i igrali država – grad, a ljubav prema zemljopisu donijela mi je još od vrtića najboljega prijatelja Dominika, imenjaka, sudruga u školskoj klupi, ‘Santu’ i zboru mladih ‘Maranatha’, sada i u klapi ‘Kana G.’. U Božju mrežu navodio nas je naš razrednik prof. Matošević, koji me zajedno s tadašnjom župnom orguljašicom Elizabetom Mikulić podučio sviranju orgulja, a ni danas me ne uskraćuje za savjet dok pratim mješoviti župni zbor pod njegovom palicom. Iz krizmaničkoga zbora prešli smo u ‘Maranathu’, koja je obilježila naše srednjoškolske, a klapa naše studentske dane, uvijek pjesmom okupljeni oko Gospodina«, govori naš sugovornik Tomić.
Kako ih je otac odmalena uspavljivao »Kamenim svatima«, »Povjesticama« i »Postolarom i vragom«, tako su naš sugovornik i njegove sestre i brat od rane dobi razvijali ljubav prema pisanoj riječi. »To sjeme brižljivo je zalijevala moja učiteljica Ruža Radišić i školska knjižničarka prof. Ivanka Brađašević, koja me u pisanju uvijek usmjeravala prema dobromu, lijepomu i istinitomu.
Zajedno smo redovito sudjelovali na radobojskim ‘Danima Side Košutić’, križevačkom ‘Dječjem Kranjčiću’, sesvetskoj ‘Mojoj himni’ te se redovito družili na literarnoj u knjižnici. Zahvalnost dugujem i svojoj nastavnici hrvatskoga prof. Marini Šarušić, koja je uvijek s radošću čitala moje i prijateljeve lektirne sastavke i usađivala mi ljubav prema književnosti i jeziku. U Gimnaziji Lucijana Vranjanina pedagoginja prof. Danijela Pečanić Marjanović uvijek se zauzimala za našu klapu ‘Vranec’, božićne i valentinovske koncerte i naše često muziciranje u školskoj kapelici. Cijelu srednju i studij provodio sam i u krugu FA Zagreb-Markovac, s ljudima predanim očuvanju hrvatske baštine, u kojoj se odražava naša tisućljetna povezanost s Kristom. U svijet tambure uveo me otac, Goranovac s polustoljetnim stažem, predavši mi Matakov brač, u čije su me tajne od tada uvodili Zoran Gojmerac i Mario Tuđina, kao i svi moji kolege Markovčani. Studijske dane provodio sam na relaciji Marulić – Roosevelt – Horvatovac, u okrilju PMF-a, a tu su me od prve godine pratili moji mentori, prof. Ivan Čanjevac i doc. Ivan Martinić, kojima dugujem nezaboravne terene i tolika znanja što sam ih primio.«
Svjedoči da mu je studij prirodoslovlja pomogao dublje uroniti u otajstvo Božjega stvaranja i ljepotu stvorenoga svijeta. »Svi smo pozvani u zahvalnosti otkrivati Božji prst u svakom izlazu i zalazu sunca, listu, cvijetu, leptiru i valu, a najviše u pogledima i potrebama naših bližnjih. Studij znanosti o okolišu završio sam u veljači ove godine. Radim na studentski ugovor u struci i nadam se poslu za stalno«, rekao je Tomić.
Živi s roditeljima i mlađim bratom i sestrom u Španskom te nastoji pripomoći župniku Mati Matiću oko svega u župi. »Dođem na misu i preko tjedna pa je rijedak dan da me nema u župi. Prijateljica Petra i ja bavimo se mladima. Dosta naših mladih ide na studentske susrete na Jarun ili na Sveti Duh pa nemamo jaku zajednicu. To nam je problem. Šalimo se da imamo liturgijske migrante. Ne bih kritizirao, ali gubi se pripadnost župi, ljudi idu onamo gdje im se sviđa. Petra i ja okupimo mlade kad su neke jače aktivnosti. Uz to što sviram orgulje odraslomu zboru, pjevam u zboru mladih ‘Maranatha’, a i u klapi ‘Kana G.’ koja je nastala prije četiri godine pri župi. Uz to što sviram i pjevam, dosta pišem, čitam. Odgojen sam kao vjernik. Nezamisliva mi je nedjelja bez mise. Ne u smislu navike, nego kao dio života i svakodnevnoga ritma. Sebe iz crkve nastojim prenijeti u sve ostale životne trenutke. Drugačije ne znam.«
