Već smo davno i više puta pisali o pravu na doplatak za djecu s porukom da treba što prije promijeniti propise tako da »pravo na doplatak za djecu bude osobno pravo svakoga djeteta«, što će omogućiti pravo na doplatak svakomu pojedinomu djetetu neovisno o statusu njegovih roditelja, odnosno neovisno o činjenici zaposlenja roditelja i neovisno o imovinskom stanju obitelji. Početkom devedesetih bila su kažnjavana djeca roditelja koji su izvan radnoga odnosa, tj. bez sredstava za život. Isto tako kažnjavana su djeca seljaka i obrtnika jer njihovim se roditeljima ne priznaje pravo na doplatke za djecu zbog činjenice neke vrste staleške pripadnosti roditelja jer su seljaci ili obrtnici. Dakle, faktično su neke vrste staleža, kada se radi o nepriznavanju osnovnih prava djece, održavane u socijalizmu te doživjele i novu demokraciju u Republici Hrvatskoj.
Poznatu parolu bivšega poretka »Djeca su naša budućnost« preuzela je naša nova država, ali bez konkretnih promjena kada se radilo o pravima djece, prije svega pravu na dječji doplatak i zdravstvenu zaštitu.
Trebalo je proći šest godina od postojanja nove države da bi tek 1996. godine političari počeli govoriti da »doplatak za djecu treba postati pravo djeteta«.
Uskoro istječe 2025. g., a nažalost još nema promjena. Dječji doplatak još nije postao »pravo svakoga djeteta«, dakle ostao je i dalje samo »doplatak za djecu«. U čemu je razlika?
Pravnički rečeno termini su važni i bitni. Pravni termin »doplatak za djecu« znači da to pravo pripada nekomu za njegovu djecu, a ne svakomu djetetu posebno. Daljnji zaključak jest da se toj drugoj osobi (u pravilu roditelj) mogu propisati posebni uvjeti koje mora ispunjavati kako bi ostvarila pravo na doplatak za svoje dijete ili djecu. Ti su uvjeti u pravilu imovinski cenzusi (plaće i drugi novčani prihodi).
Na taj su način isključivana od prava na doplatak tijekom proteklih sedamdesetak godina brojna djeca seljaka i obrtnika. U taj broj isključenih ulazile su i brojne tzv. »mješovite obitelji« (pola radnik, pola seljak ili poljoprivrednik) u kojima je netko od članova obitelji imao u vlasništvu kakav komadić zemlje, koja je bila opterećena katastarskim prihodom. Tek ukidanjem katastarskoga prihoda donekle se proširio broj korisnika doplatka za djecu.
Međutim i dalje su isključivana od prava sva djeca čiji su roditelji ili drugi članovi obitelji ostvarivali određene prihode koji su prelazili određeni imovinski cenzus.
Prokletstvo imovinskoga cenzusa kao Damoklov je mač unosilo još jednu vrstu nepravde prema djeci jer se ovisno o prihodima obitelji pravo na doplatak za djecu ne samo ukidalo ili priznavalo, nego se priznavalo u različitim iznosima. To prisiljava korisnike doplataka da svake godine podnose nove izjave o broju članova obitelji i promjenama u visini prihoda. Dakle, ponovna hodanja od šaltera do šaltera uz stalnu bojazan hoće li pravo biti priznato i dalje ili ukidano ili smanjeno. Mijenjaju se države i političke strukture, a nepravde prema djeci i obiteljima s djecom ostaju.
Najnovije najave političkih vlasti i priče o »univerzalnom doplatku za djecu«, s tim da će se doplatak priznati za svako dijete, a visina određivati ovisno o imovinskom cenzusu, nisu na putu ostvarivanja pravednosti jer i dalje će se zadržati imovinski cenzusi. Dakle, univerzalni doplatak bit će samo neka vrsta kozmetičkih promjena, a ne stvarni doplatak jednak za svu djecu.
Sada je vrijeme božićnih i novogodišnjih blagdana, obiteljskih okupljanja i darivanja sv. Nikole. Djeca se tomu osobito raduju i to im daje sigurnost i samopoštovanje. Međutim, skrb za djecu ne smije ostati samo na darivanjima prigodom blagdana, nego mora biti trajno ponašanje i način života u društvenoj zajednici. Političke stranke malo govore o brizi za djecu, a eventualno pokazuju nešto veću skrb i zainteresiranost za mlade.
Međutim djeca i mladi ne smiju se poistovjećivati. Međunarodna Konvencija o pravima djeteta točno propisuje do kada se netko smatra djetetom. Društveni djelatnici, znanstvenici, političari, ustanove i razne udruge mnogo češće govore o potrebi brige za djecu, demografskoj obnovi, društvenoj skrbi za obitelj i općenito o dostojanstvu i vrijednosti osobe. No prigodni narodni i vjerski običaji darivanja djece nisu stvarna skrb za djecu, ali su učinkoviti jer nas podsjećaju na trajnu obvezu na pojedinačnu, ali i društvenu skrb o djeci i djetinjstvu općenito, pa ta obveza vrijedi i za zakonodavce. Prema tome i dječji doplatak mora biti trajno pravo za svako dijete neovisno o nekakvim cenzusima.
