U Godini obitelji koju vjernička zajednica živi te u božićno vrijeme u kojem se slavi blagdan svete Obitelji nemoguće je ne razmišljati upravo o obitelji i obiteljskom životu. Korak dalje, pitanje je kako danas živjeti svetost u obitelji. Za Glas Koncila rado je o toj temi govorila Manuela Iveković, majka petero djece, autorica bloga »Dovoljno dobra mama«. Zajedno sa suprugom Ivicom u Virovitici odgaja djecu.
»Pitanje svetosti, uz pitanje spasenja, jedno je od ključnih pitanja za naše živote, ali mi se čini da je pomalo zapostavljeno u nas katolika.« Možda, smatra sugovornica, vlada neko krivo poimanje svetosti. Ili da je to nešto običnomu smrtniku posve nedostižno ili da je to nešto dosadno i sterilno, a samim tim i nepoželjno. »Svetci su nam potrebni da upravo po njihovim životima i primjerima življenja osobnoga odnosa s Gospodinom shvatimo da je svetost baš za svakoga od nas, tj. da smo na nju svi pozvani. Ako razmislimo da ni svetci nisu bili ljudi bez mana, nego su ih živjeli pred Bogom, stavljali u njegove ruke i vidjeli ih kao priliku za susret s Božjom ljubavlju, shvatit ćemo da za svakoga od nas postoji posve jedinstven način, životni put da ostvarimo svetost.
Zapravo smo povlašteni što imamo brojne primjere svetaca čiji nam životi svijetle kao putokazi, a njihov nam zagovor uvelike pomaže«, rekla je blogerica.
»Obitelj je savršen poligon za vježbanje svetosti!« Tako odgovara sugovornica na pitanje koliko je poziv na svetost ostvariv u obitelji i može li obitelj biti plodno područje za postizanje svetosti. Već je brak sam po sebi, napominje, izvrstan put za posvećivanje, a »dodamo li tomu još nekoliko malih bića s različitim temperamentima, prilike se samo umnažaju«. »To je bilo u šaljivu tonu, ali je posve istinito. Iako je većina svetaca živjela posvećenim životom, tj. ne bračnim, naši životi imaju mnogo dodirnih točaka. Od raznoraznih pustinja, kušnja, napasti, unutarnjih borba, fizičke patnje i sl.« Smatra da su sve to prilike u kojima se može rasti u svetosti, tj. susretati Božju ljubav. Često bi se i sama u prvim godinama majčinstva znala uhvatiti u razmišljanju ne bi li bilo korisnije, umjesto mijenjanja pelena, stvarno pomagati ljudima, primjerice u misijama. Danas shvaća da su to bile napasti te da je »biti majkom misija na cjeloživotni rok«.
Crkva trenutačno živi Godinu obitelji u kojoj se stavlja naglasak na ulogu i jedinstvenost obitelji u Crkvi i društvu. »Usudila bih se reći da je obitelj svojevrstan Božji misterij. Svi znamo kako obitelj izgleda, kakvi bi odnosi trebali biti unutar nje i što je otprilike čija dužnost, ali mislim da se pod krinkom te jasnoće i običnosti krije misterij. Obitelj je neopisivo važnija od onoga što možemo i zamisliti.« Suprug i ona, ističe, nemaju savršen brak niti su savršena obitelj, ali primjećuje da neke plodove ubiru već ovdje na zemlji. »Cilj nije da budemo savršeni, nego sveti. Brojne su milosti koje proizlaze iz čistoće braka, otvorenosti životu, a najviše iz utjecanja Gospodinu. Neprekidno, uzastopno i trajno traženje Božje volje za naše živote kroji svetost po našoj mjeri.«
Obiteljski život u svojoj svakidašnjici, uz lake trenutke, često zna biti bučan, kaotičan i zahtjevan. Sugovornica o takvim situacijama često i piše, a smatra ih poligonom za vježbanje u svetosti. »Ovo je idealna prilika da istaknem da teško nije isto što i loše. Dokle god pokušavamo otjerati svaku neugodnost iz naših života, ne ćemo imati pravu priliku za susret s Gospodinom. Jednostavan primjer… Jesmo li bliže svetosti i Gospodinu dok smo na ugodnoj kavici ili dok proživljavamo oluju života?« upitala se sugovornica te istaknula: »Teško je zapravo dobro i plodno ako u takvim situacijama Gospodinu damo više mjesta u našim životima. Nije uvijek lako, priznajem.«
U cjeloživotnoj misiji majčinstva Manuela Iveković prilike za svetost u svakodnevnom životu vidi od trenutka kada se probudi do trenutka kada legne, ali i onda se ponekad nastavljaju jer su, kako je rekla, noćna buđenja fantastična prilika za borbu s manama. No navela je još primjera: »Kada dijete nekontrolirano plače u dupkom punu dizalu, molim se majci Mariji. Dok kuham ručak, a dijete me neprekidno povlači za nogavicu tražeći pažnju ili iščekujući obrok, molim Duha Svetoga za strpljenje ili Gospodinu prikazujem muku toga trenutka.
Iscrpljujuća noćna buđenja prikazujem: ‘Isuse, ovo je tebi za ljubav!’ U velikim obiteljima bezbroj je prilika za vježbanje svetosti.«
Svoje prilike za svetost u obitelji mogu pronaći i oni najmanji. Sugovornica ističe da je za djecu ravan i siguran put do svetosti služenje s ljubavlju. »Brojni svetci pružili su nam taj primjer hraneći gladne, njegujući bolesne i odbačene, uključujući marginalizirane… Sve to po uzoru na Krista. Djeca isprva trebaju služiti u vlastitoj obitelji kako bi poslije s lakoćom prepoznala i s gorljivom željom služila svojoj okolini, zajednici, potrebitima. Jednostavno, služenje kao način života! Takva će se djeca poslije lako uklopiti u redovničku ili obiteljsku zajednicu i biti njezini stupovi jer su već naučila što je potrebno za dobru i čvrstu zajednicu, a to je upravo služenje.«
O tome što obitelj donosi društvu rekla je da je bez obitelji društvo siromašnije, ne funkcionira jer je sebičnije, ne postoji naposljetku. »Bez obitelji smo samo skup pojedinaca individualaca na ovoj zemlji od kojih svaki vuče na svoju stranu. Obitelji pak donose snagu zajedništva, kompromisa, međusobne izgradnje i mnoštvo vrijednosti, od kojih je najveća novi ljudski život.«
I obitelji Iveković tijekom pandemije nisu lako pala ograničenja s obzirom na to da su športaši i da su vrlo aktivni, ali uz Božju pomoć, dan po dan, i to su, kažu, proživjeli. Iz cijele situacije itekako se može izvući pouka. »’Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce.’ Mnogi su ljudi izgubili kurs zbog ograničenja, nemogućnosti izlazaka, putovanja itd. Ali ako je blago uvijek i oduvijek bilo u obitelji, onda i srce ostaje tamo, kao što je slučaj i s našom obitelju. Pandemija je razotkrila naše odnose kakvi oni zapravo u dubini jesu. Na čemu su temeljeni i koliko su nam uistinu važni. Jasno, nije bilo lako izdržati sva ograničenja novonastale situacije, ali imali smo ono što nam je najvrjednije: zajedništvo. Gospodin nam je bio, i još je uvijek, milostiv«, zaključila je sugovornica.
Postoji li bolji obiteljski uzor od svete Obitelji? Upravo se na primjeru djeteta Isusa, Marije i Josipa obiteljski suživot može usmjeriti prema svetosti. U čemu konkretno oni mogu biti uzor? »Evo suprug hitro odgovara: ‘Mogu nam biti uzor u potpunom povjerenju i predanju Božjoj volji.’ Složila bih se jer gledajući iz čisto svjetovne perspektive, njihovi su životi bili sve samo ne idealni«, rekla je blogerica Manuela Iveković i dodala: »Svetu obitelj već od Isusova rođenja prati siromaštvo, progonstvo, prijetnje smrću, ali oni su ostali vjerni. Sve svoje predali su u Božje ruke. Pozvani smo činiti ništa više, ali ni ništa manje od toga. Prema njihovu primjeru svoj život možemo usmjeriti prema svetosti tako da ih uzmemo za uzor, kao vlastite roditelje. Da učimo od njih, utječemo im se, molimo ih za pomoć i, baš poput njih, da se trudimo dosegnuti apsolutno povjerenje i predanje Bogu Otcu.«
