Koronavirus, potom mjere u pokušaju obuzdavanja koronavirusa koje su stubokom potresle mnoga, a dotaknule gotovo sva područja života, pa tako i načine slavljenja vjere, a onda je još u nedjelju 22. ožujka Zagreb pogodio razoran potres. Većina ljudi, pa čak i sijedih glava, u čitavom svom životu nije doživjela toliko toga koliko se dogodilo u samo nekoliko dana ili tjedana. U ozračju prožetom tim događajima slavi se i Uskrs ljeta Gospodnjega 2020. O Uskrsu i o njegovu slavljenju u izvanrednim okolnostima za Glas Koncila progovorio je dr. Tonči Matulić s Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Zagrebu.
DR. MATULIĆ: Je li prvi put u povijesti Crkve, to ne znam, ali u našem kratkom životu svakako jest. Iako smo mnogi prošli kroz životne okolnosti, primjerice bolest ili odsluženje vojnoga roka u komunističkom režimu, koje su nam i u normalna vremena priječile sudjelovati u liturgijskim slavljima Velikoga tjedna – riječ je uistinu o središnjim i utemeljujućim slavljima svekolikoga crkvenoga i vjerničkoga života – ipak nitko od nas nije doživio, pa ni u najtežim vremenima, da je Crkva sama odlučila obustaviti okupljanja vjernika na liturgijska slavlja, dakako s dobrim razlozima, želeći pridonijeti općoj skrbi za javno zdravlje i za život najugroženijih.
Uza sve to, riječ je o nesvakidašnjem iskustvu koje je nabijeno brojnim pitanjima na koja vjerojatno nitko ne može dati posve zadovoljavajući i jednoznačan odgovor. Ako je euharistija izvor i vrhunac sveukupnoga života Crkve kao zajednice, a onda i pojedinih vjernika, nesumnjivo je da to svakomu istinskomu vjerniku mora biti određena poteškoća. No koliko god to bilo prirodno, s druge bi strane bilo posve neprimjereno reći da ove godine ne slavimo Uskrs. Podsjetit ću da liturgijska slavlja nisu ukinuta, nego svećenici i dalje, privatno ili u manjim skupinama, po dvojica ili trojica u skladu s propisima, slave mise i mole za Crkvu, za svijet i za sve ljude u potrebi. Crkva dakle nije bez molitve, nije bez euharistijskih slavlja, a osobito nije bez Božje riječi.
Možda bi trebalo ići i korak dalje pa ovo uistinu teško stanje, ne oduzimajući mu ništa od njegove težine i tjeskobnosti, shvatiti i kao novu prigodu za našu vjeru. Pada mi na pamet koncilska konstitucija »Dei Verbum« koja, kad govori o korpusu Svetoga pisma, kaže da »Crkva časti Sveta pisma kao što časti samo Tijelo Gospodinovo«. Koja to vjernička obitelj nema Sveto pismo u svojoj kući? Koja to obitelj ne može baš u ovim izvanrednim prilikama doista biti živa i djelotvorna kućna Crkva? Hvala Bogu, nismo ostali bez struje, nismo ostali bez interneta pa i na taj način možemo pratiti liturgijska slavlja te se tako duhovno sjediniti s čitavom Crkvom, što uključuje i duhovno primanje Gospodina u duhovnoj pričesti. Tu su i brojne molitvene inicijative koje se nude preko interneta. Zamislimo kojega li blagoslova ako ove izvanredne prilike pridonesu, primjerice, znatnijemu povratku obiteljske molitve u naše obitelji.
DR. MATULIĆ: Kad je riječ o koronavirusu i o mjerama koje se poduzimaju kako bi se spriječilo njegovo širenje, svakako je riječ i o nečemu nepoznatom, silno nepoznatom. Sve je više glasova koji dovode u pitanje službene verzije kako glede same bolesti tako i mjera s kojima se većina čovječanstva s njome suočava. Što ako su ti glasovi u pravu? To pitanje nipošto ne smijemo ostaviti tek tako po strani. S druge strane, kako god bilo, sad smo tu gdje jesmo i moramo tražiti načine da se s tom situacijom najbolje nosimo.
No zanimljivo je da ni za jedan od tih susreta učenika s Uskrsnulim ne nazivamo rođendanom Crkve. Učenicima je trebalo vremena da »prožvaču« to jedinstveno, nesvakidašnje, neočekivano i radikalno drugačije iskustvo od svih drugih iskustava – iskustvo susreta s uskrsnulim Gospodinom koji je ustao od mrtvih, pobijedivši silu grijeha i smrti i vrativši nadu u život. I ne samo vremena, nego im je bila potrebna sila odozgor, milost, Duh Sveti. Tek su onda shvatili ne samo da je Isus živ, nego da cijelomu svijetu treba navijestiti tu radosnu vijest: da posljednju riječ u ljudskom životu nema smrt, nego Uskrs, uskrsnuće Gospodina našega Isusa Krista koji je svojom smrću uništio našu smrt te nam je darovao novi i neprolazni život.Pitanjem sugerirate na analogiju ove pandemije i događaja uskrsnuća Gospodinova. Uistinu, događaj uskrsnuća bio je jedinstven, u svakom pogledu nesvakidašnji, posve neočekivan i radikalno drugačiji od svega što je ljudsko iskustvo do tada poznavalo i što su religije vjerovale. Stoga veliko, pa čak i dramatično nesnalaženje Isusovih najbližih učenika s tim događajem nije nikakvo čudo: u strahu su se bili zatvorili u svojevrsnu dragovoljnu karantenu u dvoranu posljednje večere, ne znajući što bi. A što Isus čini? Kao uskrsnuli i proslavljeni Gospodin dolazi među njih i najprije razgoni njihov strah, znajući kakve im sve misli i slutnje obuzimaju srce. »Ja nisam utvara! Ja nisam strašilo!« Znade da su ga vidjeli kako mrtav visi na križu, da su vidjeli kako je pokopan u grob. Znaju da je time grobnom pločom zapečaćena njegova sudbina. Stoga je prvo što je logički trebalo reći bilo: »Ne bojte se! Ja sam!« A taj »Ja sam!« referira se na onaj »Ja sam« koji je Bog izgovorio još na Sinaju kad ga Mojsije pita za njegovo ime: »Ja sam onaj koji jesam«, onaj koji jednostavno jest, koji je nerazoriv, koji je vječan. Tim pozdravom Uskrsnuli pozdravlja svoje učenike. Zatim ih pozdravlja drugim pozdravom, koji također radikalno otkriva i posreduje dar uskrsne radosti: »Mir vama!«
DR. MATULIĆ: Želimo li našu uskrsnu vjeru istrgnuti iz pukoga običajnoga, pisaničkoga kršćanstva i vratiti je izvorima kako bi zaživjela i dala plod, onda to dvoje, uskrsnuće i križ, nikada ne smijemo dijeliti. On koji je bio ubijen – ubijen! – sada je živ. Zato sv. Pavao, kad dolazi u kršćanske zajednice, ne želi znati ništa drugo doli Krista raspetoga, premda znade da je Raspeti uskrsnuo. I uvijek inzistira: naša se vjerodostojnost očituje po tome koliko smo vjerni Kristovu križu. Poanta naše vjere i našega spasenja je u ovome: Onaj koji je bio ubijen, Onaj koji je bio likvidiran, Onaj koji je bio napušten, Onaj koji je bio prezren, Onaj koji je uzeo na sebe sve prijezire, sva ubojstva, sva zla, sve nedužne patnje i smrti – ne postoji neka dodatna patnja koju čovjek danas pati ili je ikada patio a da je Krist nije propatio, jer je patio kao Sin Božji – taj je Krist uskrsnuo! Krist raspeti! I taj je Krist uvijek s nama, bilo da nam u osobnom ili zajedničarskom životu prevladavaju »uskrsni« trenutci bilo da prolazimo kroz tamu Velikoga petka, olovnu šutnju Velike subote ili kroz tamu groba.
DR. MATULIĆ: Apsolutno. Vrijede uvijek i zauvijek. No kao vjernička smo zajednica baš o ovom Uskrsu na poseban način pozvani slaviti Gospodina vapijući da nas oslobodi svakoga straha i da nam ispuni srca svojim mirom i svojom utjehom.
DR. MATULIĆ: Na svu dubinu i širinu kršćanske nade u posljednje nas je vrijeme podsjetio sada papa u miru Benedikt XVI. sa svojom drugom enciklikom »Spe salvi – U nadi spašeni«. On pokušava objasniti razloge zbog kojih je došlo do slabljenja kršćanske nade, tj. odgovoriti na pitanje kako to da su se neke poluge kršćanske nade preselile u novovjekovne ideje o nadi u neograničeni napredak, o vjeri u razum pomoću kojega možemo, gledano s lijevo-marksističke perspektive, dosegnuti besklasno društvo, a gledano s desno-kapitalističke perspektive maksimalno blagostanje za maksimalni broj ljudi. Nakon svih tih propitivanja Benedikt XVI. dolazi do poante: kad mi kršćani govorimo o nadi, govorimo o nadi koja se temelji na Bogu. Kršćanska je nada božanska nada, ona je u tome da smo svoj život položili u Božje ruke. Zato sa sv. Pavlom možemo reći: Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Mač, golotinja, rat, glad, koronavirus, potres? Ako smo doista uvjereni da nas Bog u Kristu ljubi i da je naš život oslonjen na Božji život, doista nas nitko ne može ugroziti, nitko nam ne može oduzeti nadu, jer je ona zasnovana na čvrstoj stijeni, na životu vječnom po Kristu Isusu. S druge strane, ta nam nada ne odvraća pogled od briga ovoga svijeta, nego na neki način »požuruje« Božje kraljevstvo, da se ono dogodi, koliko je to god moguće, već ovdje i sada.
DR. MATULIĆ: Doista smo suočeni ne samo s jednim ili dva straha, nego s »paketom« strahova, i to vrlo realnih, opravdanih strahova. Jedan od njih jest svakako dugoročna ekonomska neodrživost ovakve situacije u kojoj je funkcioniranje čitavoga sustava svedeno na najnužnije. Mnogi su zbog toga već dobili otkaze. Sve to nameće pitanje s kojim ćemo se, ako ovo potraje, morati suočiti: Kako ćemo preraspodijeliti sredstva da svi zajedno preživimo, uključujući i najranjivije? Da bismo to bili u stanju, svatko mora biti kadar izići iz svojega malenoga svijeta i pitati se: Mogu li s manje? Tu mi kršćani, budući da nam pogled seže dalje od ovoga svijeta, imamo što reći i što posvjedočiti. Ja mislim da smo se pomalo svi, pa i u crkvenom životu, navikli na blagostanje u kakvu velika većina čovječanstva ni do sada nije mogla uživati. Stoga smatram da uistinu možemo živjeti s manje, a još uvijek smisleno i ispunjeno.
DR. MATULIĆ: U pitanju raspoznajem dvije dimenzije. Jedna od njih je etičko-moralna. Po tom pitanju mi se čini da u globalu, kao zajednica, nismo prestali biti ljudi, nego da nas je, štoviše, zajednička ugroza učinila više ljudima. Kako ne spomenuti nesebičnost tolikih muškaraca i žena koja se ovih dana očitovala po čitavoj Hrvatskoj i u Zagrebu.
Međutim, išao bih i korak dalje. Ova kušnja nije samo kušnja u moralnom smislu, nego nam potres i koronavirus govore o krhkosti našega bića, o prolaznosti našega života, o tome da sada jesmo, a da u idućem trenutku više ne moramo biti. Osim svih naših postignuća, svih naših ostvarenja, svega našega napretka, ostajemo slaba, krhka i ovisna bića. Ako nismo oslonjeni na Boga, doista propadamo, kaže prorok Jeremija.
DR. MATULIĆ: Doista, živimo u vremenima u kojima je smrt hospitalizirana, potisnuta na rub, gotovo u zaborav, u kojima mnogi naši suvremenici nisu vidjeli kako čovjek umire. Smrt je stavljena u posebne okvire, gurnuta »tamo negdje« i time smo zapravo stvorili kulturu zaborava smrti, privid da živimo dok živimo, a onda tamo neki djed ili baka koji su oboljeli umru – i to je to. To je, međutim, zastrašujuće.
Zato ova prisjećanja na smrt nipošto ne smijemo uzeti površno, nego ih u njihovoj najradikalnijoj dubini shvatiti kao poziv da prihvatimo smrt kao sastavni dio života. Naravno, mi kršćani, koji vjerujemo ne samo da smrt nije posljednja riječ nad životom, nego je štoviše i sredstvo da se pokaže život, pozvani smo na poseban način svjedočiti suočavanje sa smrću koje je ispunjeno nadom u neprolazni život.
DR. MATULIĆ: Iz starozavjetne povijesti te iz povijesti Crkve znademo da su jaka i teška vremena zahtijevala jake i velike ljude, proroke koje je Duh Sveti uvijek nanovo podizao iz Božjega naroda. Veliki svetci koji su obilježili čitave povijesne epohe uvijek su dolazili iz nekoga živoga društvenoga konteksta. Kontekst mogu biti bolesti, glad, revolucije, ideološka previranja. Spomenut ću samo bl. Alojzija Stepinca, sv. Maksimilijana Kolbea, sv. Ivana Henryja Newmana u srazu liberalizma i Crkve… Govorim o svetcima koji su doista obilježili povijest Crkve u određenom kontekstu. Po njima se očitovala Božja prisutnost. Svatko tko ima senzibilizirane vjerničke oči jednostavno ne može ne vidjeti taj način Božjega postupanja, tu Božju gramatiku u povijesti njegove Crkve.
Sad se nameće pitanje tko su danas ti Božji proroci. Baš sam nedavno imao jedan razgovor sa sugovornikom čiji mi se vapaj čini znakovitim, tj. sigurno ne odražava samo njegovo mišljenje. »Bože mili, pa uopće se ne čuje glas Crkve! Čuje se glas nekih karizmatskih pojedinaca, ali nema jedinstvenoga glasa pastira, čak ni teologa«, glasio je, otprilike, prigovor. Malo sam razmislio i odgovorio onako kao što ću ovdje odgovoriti: Upravo je ta šutnja najsnažniji govor! Zašutjeli smo. Postali smo tihi. Postali smo nevidljivi. Sad se nameću potpitanja: Zašto je tako? Zašto smo postali tihi? Zašto se ne čuje glas Crkve? Zašto nemamo ljudi na prvoj crti? Mislim da nam Bog u ovoj situaciji postavlja ova pitanja i da od njih ne smijemo bježati.
No ne želim i ne smijem završiti bez poruke nade. Pozivam čitatelje da pokušamo zamisliti svijet bez Crkve, bez Kristove zajednice koja propovijeda, makar i nesavršena, ljubav Božju prema svijetu; ljubav koju je Bog očitovao po muci, smrti i uskrsnuću gospodina našega Isusa Krista, Kralja i Sudca svega stvorenoga koji se, međutim, u svojoj uskrsnoj slavi nije odrekao naše ljudske krhkosti, svojih svetih rana. Kakvo li bi gnijezdo očaja bio ovaj naš mali svijet, to zrnce prašine u prostranstvima svemira, bez evanđeoske poruke! A proroke će Bog prije ili kasnije probuditi među nama. Zasigurno su već tu, samo ih naše uši još ne čuju. I na kraju, svima od srca želim sretan i blagoslovljen Uskrs! Da, upravo je Uskrs najvažnija i najradosnija poruka nade za sve. »Ne bojte se! Mir vama!«
