DRUŠTVENA (NE)KORISNOST Barbieri i Chesterton: Distopija je život bez okusa

U red hrvatskih distopija ubraja se i originalna fantazija na Kafkin »Proces« – kratki roman »Epitaf carskoga gurmana« (1983.) Veljka Barbierija, barda hrvatske i sredozemne gastroliterature. Javivši se u književnosti sedamdesetih kao jedan od hrvatskih fantastičara, postao je poznat po intertekstualnim negativnim utopijama, pričama i memoarima iz Domovinskoga rata, a osobito po »Kuharskom kanconijeru«, »134 male priče o hrani« i dokumentarnom serijalu »Jelovnici izgubljenog vremena«.

Za Barbierija između umjetnosti, hrane i Sredozemlja treba staviti znak jednakosti jer je mediteranski način života izvrstan (među ostalim) po istančanu i polaganu uživanju u maštovito pripremljenu jelu. Tako razmišlja i glavni lik i pripovjedač njegova romana, čiji dnevnik čitatelji prate od 5. veljače do 26. ožujka nepoznate godine. Nevolja je toga činovnika što je strastveni kuhar za vlastite potrebe; izmišljanje ekstravagantnih recepata prirodno mu je poput disanja, a kuhanje i uživanje u jelu daje okus njegovu inače monotonu životu. Iako ne čini ništa protuzakonito, postat će meta progona čuvara javnoga reda i mira jer njegovo je gurmanstvo uvrjeda za društvo koje odobrava samo – društveno korisne aktivnosti.

Ne »žderanje«, nego uživanje u kuhanju i hrani

»Kad su mi upali u stan i otkrili da ne žderem, zaprepastili su se. Pa ipak, posjedaše oko mene i dalje sumnjajući«, prva je dnevnička rečenica pripovjedača kojega pozivaju na red jer im je javljeno da se tu »prekomjerno rasipa«. On međutim ne »ždere«, nego umjetnički uživa u hrani – više u kuhanju nego u samoj konzumaciji. Prepeličji batačići u marinadi, rostbif u crvenom papru, jaja punjena slanim ribicama s majčinom dušicom – sve su to njegovi prekršaji jer Ministarstvo za javni red i moral objavilo je indeks s namirnicama čija uporaba podliježe registraciji, među kojima je i crveni papar koji je činovnik kupio. »Dok drugi gladuju na svima južnim svjetskim paralelama, gospodin krati vrijeme prepeličetinom«, kaže mu neimenovani »šef«, redarstvenik i voditelj istrage.

Optuženi je samac, knjigovođa u tvornici papira »Naša celuloza«. Pomalo mu je dosadno budući da se nove knjige ne tiskaju, nego samo stari klasici, tako da krati vrijeme raskošnim kuhanjem. »Šef« zaključuje da je riječ o hedonistu, anarhistu, pesimistu – o društveno suspektnoj osobi. Iz perspektive države i njezina represivnoga aparata gurmansko kuhanje nije razumno ni korisno zajednici pa ga treba dokinuti. Iako zakon ne zabranjuje takvo što, ono je ipak zločin. »Vi ne možete uživati dok drugi stradaju. (…) Riječju, ponašate se kako hoćete, a to vam je, dragoviću, zločin«, objašnjava šef nesretnomu kuharu. Kuhar, međutim, njeguje osobnu filozofiju kuharstva: namirnice ga povezuju s udaljenim mjestima gdje su uzgojene, a kuhanje i jedenje odraz su obnavljajuće moći prirode. Trenutci jedenja posvećeni su trenutci samoće i sanjanja. Užitak u hrani ne može biti razuman; razum je zapravo pesimističan, smatra protagonist. »Hrana je naime, po meni, duboko moralan čin. Kuhajući i uživajući predano, potvrđuješ samoga sebe. Jelo me blagoslovilo i ispunilo me blaženstvom«, zapisao je u svoj dnevnik.

Restrikcije, progon i suđenje zbog gurmanstva

Vlast nameće Barbierijevu kuharu restrikcije, prema kojima smije kupovati samo jednostavne namirnice, no njegov kuharski genij i od njih pravi raskošna jela. Po prodavaonicama i restoranima izvješena je njegova slika. Kafkijanski, vlasti pomno prate njegov »slučaj« i na njega se neprestano motri. Budući da su ljudi potkupljivi, neko vrijeme uspijeva nabaviti hranu. Šef istražitelj, »posljednji u lancu podčinjenih i pretpostavljenih«, naređuje mu da ne smije izvoditi istančane kuharske postupke, meso smije samo peći, povrće kuhati i vino piti. Iako se nastoji pridržavati pravila, kuhar završava u zatvoru, gdje dobiva samo konzerve.

Na ispitivanjima mu postavljaju apsurdna pitanja: što misli o teletini i ribi te kako priprema jela, a potom slijedi montirani sudski proces. Iako je govor svjedoka na sudu besmislen i smiješan, optuženi se uzalud brani. »Dok se društvo trudi i tovi piliće, gospodin puni trtice ukiseljenim iznutricama i povrćem«, govori šef. »Zbog čega, slavni sude, ne bih punio trtice povrćem? Zbog čega ne oplemenjivati taj inače najmasniji dio kokice? Zar je to zločin uperen protiv poretka?« uzalud se brani gurman. Proglašen je krivim i zabranjeno mu je kupovanje i nabavljanje svih vrsta prehrambenih proizvoda, kao i uzimanje hrane u državnim i privatnim restoranima i gostionicama.

Epitaf rimskoga kuhara

Utjeha u bezizlaznoj situaciji osuđenomu gurmanu iznenada dolazi od Gabija Apicija, antičkoga kuhara iz doba careva Augusta i Tiberija. Naime, u knjižnici pronalazi knjižicu s Epitafom koji je Apicije, epikurejac, napisao nakon što je pao u nemilost Tiberijevim dolaskom na vlast. Taj će tekst navesti nesretnoga osuđenika na posve novu i neobičnu ideju… »Oni me žele slomiti i ostaviti da crknem u jednoj od podrumskih ćelija. Nadaju se da ću moliti za neku milost i prezreti ono najsvetije u životu. Ljubav prema ljudima, ljubav prema kokicama i pilićima, zelju i povrću, ribicama i kruhu. Ljubav prema seoskim bunjištima, šumama i livadama, moru i dalekim otocima. Misle da ću priznati da život ne vrijedi ništa i nestati u sivilu pašteta iz konzerve«, zapisao je protagonist, odlučan da se ne pokori sudbini koju mu je namijenio totalitarizam.

Pitanje o koristi, ljepoti i smislu

Iako na krajnje ironičan i humorističan način, Barbierijeva distopija postavlja prastaro pitanje što je zapravo dobar život. Sastoji li se dobar život od besprijekornoga funkcioniranja svih proizvodnih procesa, koji će što veći broj ljudi opskrbiti materijalnom sigurnošću? Za antičke hedoniste na čelu s Epikurom puka materijalna sigurnost nije dovoljna. Prema njima dobar je život onaj u kojem je tijelo bez boli, a duša u miru, stoga antički hedonisti preporučuju umjerenost, razborito uživanje, pri čemu duhovna zadovoljstva svojom dubinom i trajnošću nadmašuju tjelesna. Barbierijev lik nije pravi antički epikurejac; on užitak u kuhanju i jelu doživljava kao ljepotu, nešto što nije korisno ni razumno, ali oplemenjuje ljudski život, dajući mu okus. Njega spoznaja i duhovnost ne zanimaju, on živi u sadašnjosti, bez planova o sutrašnjici, ciljeva i ambicija. On je, zapravo, epikurejac industrijskoga doba, koji i ne traži viši smisao života od snova o zelenim pašnjacima sa stokom koje mu dočarava odrezak na tanjuru.

U satiričnom prikazu »šefa« te korumpiranih i sebičnih aparatčika koji su spremni pomoći nesretnomu kuharu tek uz mito, Barbieri je majstorski ismijao komunizam i totalitarne sustave uopće, koji veličaju napredak u budućnosti na štetu kvalitete života maloga čovjeka, sada i ovdje. U usporedbi s gurmanom iz romana i antičkim hedonistima suvremeni je postmoderni hedonist u mnogo gorem položaju. On na raspolaganju ima najširu lepezu raznovrsnih stvarnih i virtualnih užitaka, no ponuda je tolika da ga pomalo umara. Suvremeni čovjek zasićen je tolikim mogućnostima i brzinom interneta da je pitanje ima li uopće koncentracije i volje uživati u dobroj knjizi ili gurmanskom obroku. Tomu u prilog, sve manje užurbanih stanovnika gradova redovito kuha. S druge strane izgubili su ideju umjerenosti. Kada jedu, jedu na brzinu, previše i loše, a kada piju, također piju do besvijesti.

»Kršćanski hedonizam« G. K. Chestertona

Kršćanski pisac G. K. Chesterton (1874. – 1936.) dijeli neka obilježja i s antičkim hedonistima i Barbierijevim kuharom, ali se i razlikuje od njih. Mogao bi se nazvati kršćanskim hedonistom; vječno radostan i zahvalan na svemu što Božje stvorenje nudi, Chesterton je uživao u životu punu okusa – hrani, cigarama i omiljenom pivu. Protiveći se puritancima koji su branili užitak kao nešto grješno, paradoksno je smatrao da treba uživati u trenutku, ali ne radi toga samoga trenutka, nego nečega većega. Za razliku od pesimističnih hedonista njegova doba koji se vesele nečemu što prolazi i nestaje, istinski sretan čovjek raduje se vječnosti skrivenoj u trenutku, vjerovao je.

»Religija ‘carpe diem’ nije religija sretnih ljudi, nego vrlo nesretnih ljudi. Velika radost ne skuplja pupoljke ruža dok može; njezine su oči uprte u besmrtnu ružu koju je Dante vidio. Velika radost u sebi ima osjećaj besmrtnosti; sam sjaj mladosti osjećaj je da ima sav prostor ispružiti noge«, zapisao je Chesterton.