Samozatajni istražitelj prošlosti – tako bi se u tri riječi mogao sažeti život i djelo nedavno preminuloga povjesnika, crkvenoga glazbenika i građevinskoga inženjera Lojze Buturca.
Rođen je 4. veljače 1924. u Djedinoj Rijeci kod Ruševa, općina Čaglin u Slavoniji. Gimnaziju je polazio u Osijeku i Požegi, a Građevinski je odjel Tehničkoga fakulteta upisao 1947. te diplomirao 1955., u međuvremenu odsluživši vojni rok. Zaposlio se u Sisku u odjelu za komunalne poslove, potom je u Hidroelektri 1957. radio na izgradnji HE Goljak kao voditelj gradilišta. Od 1957. radio je u sisačkom građevinskom poduzeću »Graditelj«, nakratko samo 1964. u Poduzeću za ceste. U »Graditelju« je bio glavni inženjer, tehnički direktor i savjetnik te voditelj brojnih gradilišta stambenih zgrada, skladišta, škola i drugih javnih zgrada, mostova, trafostanica, hotela, industrijskih pogona, rafinerija, objekata niskogradnje, športskih dvorana, turbogeneratora, odnosno samo do 1980. četrdeset pet velikih i složenih gradilišta, također, uz ostalo, prvih nebodera u Sisku 1961. i hotela »Panonija«, zaslužan i za uređenje sisačkoga Zelenog brijega, tj. centra svetoga Kvirina. Kao inženjer bio je na usluzi župama i samostanima. Osobito se bio angažirao u Galdovu i župi sv. Josipa Radnika, gdje je napravio izvedbene projekte za sve izgrađeno. Tomu je posvetio opširan članak u časopisu »Tkalčić« 2011. »Izgradnja crkvenih građevina za komunističke vladavine u Sisku, Pleternici i Požegi«. Od mladosti ministrant i član križarskoga podmlatka, nikada nije skrivao svoju vjeru pa je bio stalni orguljaš u župi Pohoda Blažene Djevice Marije u Sisku od 1961. do 1996. Do pred kraj života svirao je mise subotom u Domu umirovljenika te nedjeljom u filijalnoj kapeli svetoga Ivana u Topolovcu.
Osim članaka u »Građevinaru« o stručnim temama, najviše ga je zanimala nacionalna i crkvena povijest 20. stoljeća, posebno u sisačkom, petrinjskom i požeškom kraju. Iako amater, bez znanstvene historiografske spreme, istraživao je crkvenu i narodnu kulturnu i političku prošlost velikim marom i pisao velikom akribijom.
Članke je objavio u »Glasu Koncila«, »Maruliću«, kalendaru »Danici«, »Tkalčiću«, »Jeziku«, »Riječima«, godišnjaku požeštine »Požeškoj dolini«, »Požeškom pučkom kalendaru«, »Hrvatskom kajkavskom kolendaru«, »Petrinjskom zborniku«, »Križu ljubavi«, gdje je pisao rubriku »Iz povijesti«, »Hrvatskom tjedniku«, »Hrvatskom listu«, »Fokusu« i drugdje, posebice u raznim zbornicima. Sisku i okolici posvetio je brojne tekstove. Tako je u »Godišnjaku Gradskog muzeja Sisak« pisao o povijesti crkvenih orgulja u Sisku i okolici i o povijesti židovstva u Sisku, u časopisu »Riječi« o crkvenom pjevanju u Sisku i okolici, u »Tkalčiću« o početcima osnovnoga školstva u Sisku, kapelama u sisačkim selima, u »Maruliću« o povijesti samostana u sisačkoj biskupiji… Pisao je o bl. Alojziju Stepincu, kardinalu Kuhariću, glazbenicima Matiji pl. Ivšiću, Ljubi Kuntariću i Lorandu Kilbertusu te objavio brojne biografske članke.
Bavio se i tzv. kontroverznim povijesnim temama, pa je tako pisao o dječjem (»kozaračka djeca«) prihvatilištu u Sisku 1942., o vjerskim prijelazima u Sisku tijekom Drugoga svjetskoga rata, o žrtvama 1945. u Međimurju, o ratnim i poratnim žrtvama Drugoga svjetskoga rata na području Sisačke biskupije. Mnogo zanimanja izazvali su njegovi tekstovi o početku partizanskoga pokreta u sisačkoj okolici, posebice o događajima u Brezovici i Žabenskoj šumi u ljeto 1941.
Ukupno je objavio više od petsto članaka, kojih se naslovi djelomice mogu naći u »Bibliografiji radova Lojze Buturca« što ju je izdala Narodna knjižnica i čitaonica u Sisku 2009. Od knjiga se ističu »Kapela sv. Kvirina: prigodom 1700. obljetnice Kvirinove smrti« 2003., »Osam stoljeća župe Gore« 2004., »Stoljeća župe sv. Križa u Sisku« 2006., »Sv. Kvirin Sisački: sedamnaest stoljeća sv. Kvirina Sisačkog« 2008., »Dobri čovjek Tonči: uz 20. obljetnicu mučeničke smrti svećenika Antuna Grahovara 1990. – 2010.« 2010., »Sisak 1945.« 2017. Svojemu starijemu bratu, svećeniku, također plodnomu publicistu Josipu Buturcu posvetio je knjigu »Život i djelo dr. Josipa Buturca (1905. – 1993.)« 2002. S fra Tomislavom Ivančićem objavio je knjigu »Posljednje čovjekove stvarnosti« 2008. Čini se da je u rukopisu ostala knjiga njegovih sjećanja na Požegu. Godinama se zauzimao za obnovu kapele sv. Kvirina u Sisku, pogođene u bombardiranju 3. veljače 1945., a do kraja srušena po nalogu tadašnjih gradskih vlasti 1974., te za bar djelomičnu obnovu spomenika na starom sisačkom groblju (1700. – 1960.).
Bio je član Matice hrvatske u Sisku i HKD-a sv. Jeronima. Godine 2011. primio je papinsko priznanje »Pro Ecclesia et Pontifice«, najveće koje može dobiti vjernik laik. Umro je u Sisku 9. kolovoza 2020. Nedvojbeno njegov povjesničarski rad treba kritički propitivati kao vrijedan poticaj daljnjim istraživanjima.
