Unatoč činjenici da je Hrvatska zemlja s katoličkom većinom te je kulturno kršćanstvo uvriježeno i u onih građana koji nisu praktični vjernici, u gotovo pa pravilnim razmacima javnost zateknu pojave u neskladu s katoličkom kulturom; ne toliko sa sadržajem vjere koliko s njezinim običajima, koji ostaju ukorijenjeni i ondje gdje vjera uvene. Na takve je pojave katolički duh osobito osjetljiv u najjačim liturgijskim vremenima – korizmi i uskrsnom vremenu. Štoviše, za taj duh čak i događaji koji nemaju vjerski prizvuk u tim razdobljima zadobivaju religijsko značenje. Krvavi Uskrs tek je najnesretniji primjer te pojave. No u protekloj korizmi i uskrsnoj osmini obrela su se dva kulturna događaja koja su svojom izazovnošću i nadišla njezine okvire.
Tišina Velikoga petka, jedinoga dana u godini kada Crkva ne slavi euharistiju, najosjetnije je svjedočanstvo dramatičnosti Isusove muke i smrti kojih se vjernici tada spominju. Običaj da se toga i idućega dana ne radi na zemlji, ali i da se izbjegava svaka buka, ove je godine smišljeno dokinula Croatia Records objavljivanjem novoga albuma zabočkoga kantautora Nikole Vranića, poznatijega kao J. R. August.
Naslov albuma »Still Waters« (»Tihe vode«, ili, po biblijsku, »Tihani vrutci«) na omotu koji oponaša kožni uvez Biblije ispisan je zlatotiskom, a slovo T stilizirano je kao križ. Nadoda li se tim pomalo jeftinim sugestijama da je Vranić 2022. napunio 33 godine, slušatelj će u zvukovima engleskih stihova koje u nenametljivim studijskim aranžmanima prati Augustov glasovir, i ne htijući, tražiti odjeke Kristove muke. No osim uska kruga izričaja koji su već odavno izgubili jedinstveno religijsko obilježje – duša i molitva, grijeh i križ – na albumu koji započinje suočavanjem s bolju (»Dealing With The Pain«), a završava u samoći (»Lonely«), gotovo pa jedini izravni doticaj s Mukom križevi su na Kalvariji koje spominje pjesma »Deepest Oceans of My Mind« (»Najdublji oceani moga uma«). Premda je glazbena kritika u njemu spremno prepoznala »biblijsku priču« (H. Horvat), riječ je o ostvarenju čiji stihovi naoko i ne teže zabilježiti više nego što spomenute pjesme najavljuju: dubinu ljudske intime razdrte nemoću i samoćom.
Da je istina ipak posve oprječna, opovrgnut će kako izjave samoga izvođača tako i devet videospotova objavljenih na YouTubeu u režiji Filipa Gržinčića. U njima se, naime, kao trnjem okrunjeni Krist nalik onomu iz krvavih prizora Gibsonove »Pasije« pojavljuje sam J. R. August. Dok ga bičuje i na križ pribija žena obučena u rimskoga vojnika, zavodeći ga pritom svojim plesom oko šipke, opis spota razjasnit će da ona ujedno predstavlja i Sotonu. »S ovim albumom odlučio [sam se] staviti u poziciju gdje će me se napadati, i to ne samo s jedne, nego s obje strane«, objasnio je August svoju umjetničku nakanu u jednom intervjuu. No napada, začudo, nije bilo; štoviše, s »obiju strana« u uskrsnim su danima zapljuštale – pohvale. Ta pojava i ne treba začuđivati. Krista – bolje rečeno, njegovu priliku koju August portretira – na križ pribija žudnja (»I Forgive Her«); na njemu on umjesto od boli uzdiše od požude (»Lonely«); s njega skinut u Marijinu krilu počiva svukavši »predrasude i sram« (»Godess of The Flame«). Njegov krvnik nije duh, nego žena; njegova patnja nije zbog grijeha duša, nego – zbog slabosti tijela. Bog je to koji svojom patnjom ne otkupljuje, nego samo umire u svakom patniku, svaki dan. A takav bog čovjeku ne postavlja skupocjene zahtjeve – samo mu nudi onu jeftinu: »Bit ćete kao bogovi.«
No slučaj Augustova Velikoga petka činio bi se tek kao bizarna iznimka kakvih u korizmi najčešće ne manjka da ni tjedan dana kasnije, usred uskrsnoga tjedna, nije otvorena izložba posvećena ni manje ni više nego – Golgoti. Ni 31 godina održavanja korizmenih svečanosti Pasionske baštine, čini se, nije mogla uvjeriti javno mnijenje u to da Uskrs nije vrijeme križa, nego praznoga groba.
No, kako u katalogu izložbe navodi autor postava Zvonko Maković, povod je tomu događaju u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu 110. obljetnica nastanka slike »Golgota« Miroslava Kraljevića. Ulje na platnu utemeljitelja moderne u hrvatskom slikarstvu, koji je preminuo godinu dana nakon njegove izrade, svojim je neuobičajenim prikazom raspeća utjecalo na trojicu slikara koji su ga imali priliku vidjeti u Zagrebu: Ljubu Babića, Marijana Trepšea i Savu Šumanovića. Na Kraljevićoj Golgoti, naime, raspeće je tek sugerirano u stražnjem planu tmurnoga krajolika kojim dominiraju rimski vojnici usred kockanja za Kristove haljine. U takvu smještanju središnjega prizora Muke okušat će se sva trojica spomenutih slikara s različitim nakanama: Babiću ono omogućuje vjerno prikazivanje Golgote koja se trese dok na nju tek prosijava Božja svjetlost, a Trepše u njemu pronalazi prigodu da osvijetli nijemi razgovor očito potresenih vojnika. Ipak, Šumanovićeva »Golgota« iz 1919. nevoljkomu gledatelju Augustovih spotova izgledat će kao neugodan deja-vu: na njoj se, naime, pod jedva vidljivim Kristovim križem nazire pet obnaženih figura.
Sava Šumanović, srpski slikar rođen u Vinkovcima, u svojim se ranim radovima prije presudnoga odlaska u Pariz 1920. na umjetničku poduku kod Andréa Lhotea oslanjao na slikarska iskustva Paula Cézannea. No njegova »Golgota« više nego od francuskoga obraćenika baštini od suštinski poganske ideje koja je izišla na vidjelo i u Augustovu djelu. Na Šumanovićevoj slici ona se očituje u Kristovu jedva prepoznatljivu tijelu koje u tolikoj napetosti visi s križa da je već utonulo u zeleno tlo, a likovi u samom podnožju Golgote dostojni su onodobnih prikaza harema i javnih kupališta. Govor slike gotovo je pa istovjetan Augustovu: Kristova smrt tek je najistaknutija točka na kolu života koje na zemlji nezaustavljivo goni požuda. No, za razliku od ponavljajućih kadrova videospota, Šumanovićeva slika ne može skriti tragove umjetnikove intuicije koji s grumenima ulja strše s njegova platna. Među golotinjom križa i nagošću pet figura nalazi se mnoštvo plavkastih silueta: »ljudi u bijegu«, tumači Maković. Poganstvo, koje je u tijelu promatralo i tamnicu duše i njezinu utjehu, nikad nije uspjelo nazrijeti smisao koji bi nadilazio usud pojedinca – smisao koji prožima čovječanstvo u vječnom bijegu, ali i čovjeka koji neprestano umire na svojim križevima. Za to će ipak na križu morati umrijeti – Bog.
