U 2017. godinu zajednica Isusove male braće i Isusovih malih sestara ušla je osnažena prošlogodišnjim jubilejom stotine godina od nasilne smrti svojega duhovnoga utemeljitelja, bl. Charlesa de Foucaulda u Tamanrassetu, na krajnjem jugu alžirske Sahare. Već dulji niz godina zajednica je prisutna i u Hrvatskoj pa nam je za razgovor bio dostupan Stanko Žakelj, Slovenac, koji je od g. 1969. član zajednice u Zagrebu uz višekratne dulje odsutnosti.
Na tvrdnju kako je obljetnica smrti bl. Charlesa de Foucaulda, ubijenoga 1. prosinca 1916., premda je on dobro poznat hrvatskim katoličkim vjernicima, prošla gotovo neprimjetno u Hrvatskoj, on spremno pojašnjava: »Oni koji su krenuli njegovim stopama proslavili su tu godišnjicu širom svijeta, najčešće skromno i diskretno, u stilu i duhu samoga Karla. Neki su se za tu proslavu na razne načine pripremali cijelu prethodnu godinu. U Zagrebu smo tu godišnjicu proslavili u župi sv. Luke u Travnom. Uglavnom su se za to pobrinule Isusove male sestre čija se jedna zajednica nalazi na području te župe, a istodobno smo proslavili prvu godišnjicu njihova dolaska u Novi Zagreb.«
U proslavama u drugim zemljama posebice je izdvojio dva mjesta. U belgijskoj metropoli Bruxellesu na istom su se mjestu okupili prijatelji brata Karla iz cijele Belgije, iz dijela koji se služi francuskim jezikom, kao i iz onoga drugoga, flamanskoga jezičnoga područja. »To je svojevrsna novost«, napominje brat Žakelj, »jer su u toj zemlji Crkva i njezine ustanove podijeljene na dva jezična bloka: dvojaki liturgijski tekstovi, dvije biskupske konferencije, dvije unije redovničkih kongregacija itd. Na drugoj strani svijeta, u alžirskom Tamanrassetu, gdje je brat Karlo živio posljednjih desetak godina i gdje je bio ubijen – ništa! Lokalne su vlasti zabranile svaku javnu manifestaciju, svako vjerničko okupljanje kršćana povodom obljetnice smrti brata Karla. Unatoč svemu, ta obljetnica u Tamanrassetu ipak nije prošla nezapaženo. Za to se neočekivano pobrinuo jedan profesor povijesti tamošnjega fakulteta, musliman, koji je od vlasti ishodio potrebne dozvole za održavanje simpozija o Charlesu de Foucauldu, kao osnivaču Tamanrasseta, dakle bez ikakvih kršćanskih naglasaka. Naime, kada je 1905. on došao, u tom zaseoku bilo je tek nekoliko koliba, a s vremenom je tamo, usred pustinje, izrastao turistički grad s više od 40 000 stanovnika. Od dvanaest profesora/predavačâ na simpoziju prve dvije bile su žene, koje su govorile o de Foucauldu kao ‘stranom špijunu’! To je u Alžiru više ili manje službeno obrazloženje de Foucauldova života i djelovanja u tom dijelu Sahare. No svi su sljedeći sudionici simpozija ne samo ignorirali tu tezu, nego je čak i pobijali ističući golem njegov doprinos na raznim područjima, osobito standardizaciji tuareškoga jezika ‘tamahaq’, koji dotad nije imao ni svoga pisma, a kamoli gramatike ili rječnika.«
Povodom godišnjice smrti brata Karla valja nešto više reći o njemu, posebice podsjetiti vjerničku javnost na središnji, možda prijelomni događaj, koji je iz temelja promijenio njegov život. »Spomenuo bih dva«, nastavlja brat Žakelj. »Prvi se dogodio g. 1886. u ispovjedaonici crkve sv. Augustina u Parizu. Poznato je da je brat Karlo, koji je u mladosti izgubio vjeru te se nije želio ni ispovjediti niti se na bilo koji drugi način vratiti k Bogu, ipak, prema njegovu kasnijem vlastitom svjedočenju, ponavljao u sebi onu njegovu često ponavljanu molitvu: ‘Bože, ako postojiš, daj da te upoznam!’ U tom je smislu i tražio nekoga za razgovor i raspravu o unutarnjim problemima i sumnjama koji su ga dugo razdirali. U tom traženju naišao je na o. Huvelina koji je dobro poznavao Karlovu sestričnu Marie, udatu de Bondy, a posredno preko nje i njega samoga. Ona je u razgovorima upozorila o. Huvelina što se sve događa u Karlovoj duši. Zato je, kad mu je on objasnio što traži, bez okolišanja zapovjedio: ‘Kleknite i ispovjedite se!’ Iako iznenađen tom zapovijeđu, Karlo je ipak kleknuo, ispovjedio se i doživio onaj neopisiv zagrljaj milosrdnoga Otca iz evanđeoske prispodobe o ‘izgubljenom sinu’. U kasnijim razmišljanjima o svom životu Karlo će se uvijek poistovjećivati s izgubljenim sinom iz evanđelja i zahvaljivati Bogu za njegovo neizmjerno milosrđe. Čitav njegov preostali život bit će duboko prožet tim događajem, bolje rečeno tim susretom. U tom obraćenju u pariškoj ispovjedaonici Karlo je tako duboko doživio Božje milosrđe da će taj milosrdni, dobri i bliski Bog u Isusu Kristu postati jedno od glavnih temelja njegove duhovnosti. Uistinu ga možemo nazvati velikim svjedokom milosrđa: onoga milosrđa što ga primamo i onoga što ga drugima iskazujemo.«
»Postoji u Karlovu životu događaj drugačiji od spomenutoga, s kojim ipak ima važnu sličnost: u oba je slučaja Karlo bio ‘izgubljen’. Izgubljeni sin u prvom i jednako tako izgubljen na smrtnoj postelji u drugom. U tom drugom slučaju Karla je spasila milosrdna ljubav njegovih prijatelja Tuaregâ. Naime, živeći u Tamanrassetu, teško je obolio, tako da se našao u smrtnoj opasnosti. Jedino su ga mogli spasiti njegovi prijatelji Tuaregi, no zbog izvanredne suše koja je vladala u tom kraju morali su obići sva stada kozâ u krugu od nekoliko kilometara da bi skupili barem malo mlijeka i time mu spasili život. Neki od dobrih poznavalaca Charlesa de Foucaulda nazivaju taj trenutak ‘Karlovo drugo obraćenje’ jer je tim događajem u njegov život stupila – uzajamnost. Nema sumnje da je Karlo dotada učinio puno dobra: pomagao, davao, dijelio, savjetovao… pri čemu je uvijek on bio taj koji zna, koji može pomoći jer ima otkuda, koji može posredovati jer ima jaka poznanstva i slično. Odjednom uloge su se promijenile jer sad on treba tuđu pomoć. Još više, sam je njegov život na milost i nemilost predan u ruke njegovih prijatelja i susjeda, ovisi o njihovoj pomoći. Nisu oni bogati, ali od svoje sirotinje dat će mu sve što imaju i tako mu spasiti život. Dakle, oni koji nisu kršćani ostvaruju Isusovu zapovijed: ‘Što ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće, meni ste učinili!’ Karlu je odjednom bilo dano da gleda život iz perspektive siromahâ i bijednikâ, i tu promjenu perspektive doživljava kao veliku milost koja mijenja puno toga iz temelja.«
Budući da se njegova obljetnica »poklopila« s Godinom milosrđa, može li se onda reći da je susret s muslimanima, nakon čega je odlučio ostati živjeti među njima, također bio još jedan njegov odlučujući susret s milosrđem? »Susret Karla, mladoga vojnoga časnika bez vjere, tijekom njegova prvoga posjeta Alžiru s islamom i muslimanima«, objašnjava brat Žakelj, »tim priprostim ljudima ‘koji žive u stalnoj Božjoj prisutnosti’, kako je to doslovce zapisao, ostavio je dubok dojam na njega. U njemu je dotada vladala sigurnost da vjera nema smisla jer ništa nije egzaktno dokazano, ništa dovoljno vjerodostojno i uvjerljivo, a nakon susreta s njima počet će se u njemu rađati pitanja. Njegov skepticizam je uzdrman, odjednom je shvatio da postoje veće i važnije stvari od uobičajenih poslova i trke za uspjehom. Tako je susret s islamom Karla doveo najprije do želje da ga što bolje upozna, a kasnije i kršćansku vjeru u kojoj je odrastao, što znači da je, barem posredno, islam odigrao važnu ulogu na Karlovu putu do obraćenja. Petnaestak godina nakon obraćenja Karlo će se vratiti u muslimanski svijet sjeverne Afrike i nastaniti se u Beni Abbesu. Želio je poradi Isusa i uz njegovu pomoć voljeti sve ljude kao svoju braću, jednako, tako da ga svi mogu smatrati svojim bratom. Budući da osim muslimana tamo gotovo nikoga nije bilo, to se odnosilo prije svega na njih: i oni su Božja stvorenja, pozvani da postanu djeca Božja, i za njih je Isus prolio svoju krv na križu. U njemu smo svi braća i sestre. Karlovo sveopće bratstvo još se produbilo i postalo konkretnije u više puta spomenutom Tamanrassetu na alžirskom jugu, u dobrosusjedskim odnosima s njima. S nekima je izgradio istinsko prijateljstvo puno dubokoga poštovanja i međusobnoga uvažavanja. Koliko je volio tuareški narod i njegovu kulturu Karlo je jasno pokazao ozbiljnošću kojom je pristupio proučavanju njihova jezika, prevođenju Evanđelja, slušanju, zapisivanju, pa onda skupljanju njihovih tradicionalnih pjesama, izradi gramatike, impozantnoga rječnika itd.«
