DVA OBRAĆENJA U ŽIVOTU BL. CHARLESA DE FOUCAULDA Čovjek koji je našao posljednje mjesto i živio kao posljednji

Bl. Karlo de Foucauld
Brat Karlo želio je poradi Isusa i uz njegovu pomoć voljeti sve ljude kao svoju braću, jednako, tako da ga svi mogu smatrati svojim bratom. Budući da osim muslimana tamo gotovo nikoga nije bilo, to se odnosilo prije svega na njih.

U 2017. godinu zajednica Isusove male braće i Isusovih malih sestara ušla je osnažena prošlogodišnjim jubilejom stotine godina od nasilne smrti svojega duhovnoga utemeljitelja, bl. Charlesa de Foucaulda u Tamanrassetu, na krajnjem jugu alžirske Sahare. Već dulji niz godina zajednica je prisutna i u Hrvatskoj pa nam je za razgovor bio dostupan Stanko Žakelj, Slovenac, koji je od g. 1969. član zajednice u Zagrebu uz višekratne dulje odsutnosti.

Skromno i diskretno u blaženikovu stilu!

Na tvrdnju kako je obljetnica smrti bl. Charlesa de Foucaulda, ubijenoga 1. prosinca 1916., premda je on dobro poznat hrvatskim katoličkim vjernicima, prošla gotovo neprimjetno u Hrvatskoj, on spremno pojašnjava: »Oni koji su krenuli njegovim stopama proslavili su tu godišnjicu širom svijeta, najčešće skromno i diskretno, u stilu i duhu samoga Karla. Neki su se za tu proslavu na razne načine pripremali cijelu prethodnu godinu. U Zagrebu smo tu godišnjicu proslavili u župi sv. Luke u Travnom. Uglavnom su se za to pobrinule Isusove male sestre čija se jedna zajednica nalazi na području te župe, a istodobno smo proslavili prvu godišnjicu njihova dolaska u Novi Zagreb.«

Koliko je volio tuareški narod i njegovu kulturu Karlo je jasno pokazao ozbiljnošću kojom je pristupio proučavanju njihova jezika, prevođenju Evanđelja, slušanju, zapisivanju, pa onda skupljanju njihovih tradicionalnih pjesama, izradi gramatike, impozantnoga rječnika…

U proslavama u drugim zemljama posebice je izdvojio dva mjesta. U belgijskoj metropoli Bruxellesu na istom su se mjestu okupili prijatelji brata Karla iz cijele Belgije, iz dijela koji se služi francuskim jezikom, kao i iz onoga drugoga, flamanskoga jezičnoga područja. »To je svojevrsna novost«, napominje brat Žakelj, »jer su u toj zemlji Crkva i njezine ustanove podijeljene na dva jezična bloka: dvojaki liturgijski tekstovi, dvije biskupske konferencije, dvije unije redovničkih kongregacija itd. Na drugoj strani svijeta, u alžirskom Tamanrassetu, gdje je brat Karlo živio posljednjih desetak godina i gdje je bio ubijen – ništa! Lokalne su vlasti zabranile svaku javnu manifestaciju, svako vjerničko okupljanje kršćana povodom obljetnice smrti brata Karla. Unatoč svemu, ta obljetnica u Tamanrassetu ipak nije prošla nezapaženo. Za to se neočekivano pobrinuo jedan profesor povijesti tamošnjega fakulteta, musliman, koji je od vlasti ishodio potrebne dozvole za održavanje simpozija o Charlesu de Foucauldu, kao osnivaču Tamanrasseta, dakle bez ikakvih kršćanskih naglasaka. Naime, kada je 1905. on došao, u tom zaseoku bilo je tek nekoliko koliba, a s vremenom je tamo, usred pustinje, izrastao turistički grad s više od 40 000 stanovnika. Od dvanaest profesora/predavačâ na simpoziju prve dvije bile su žene, koje su govorile o de Foucauldu kao ‘stranom špijunu’! To je u Alžiru više ili manje službeno obrazloženje de Foucauldova života i djelovanja u tom dijelu Sahare. No svi su sljedeći sudionici simpozija ne samo ignorirali tu tezu, nego je čak i pobijali ističući golem njegov doprinos na raznim područjima, osobito standardizaciji tuareškoga jezika ‘tamahaq’, koji dotad nije imao ni svoga pisma, a kamoli gramatike ili rječnika.«

U zagrljaju milosrdnoga Otca

Povodom godišnjice smrti brata Karla valja nešto više reći o njemu, posebice podsjetiti vjerničku javnost na središnji, možda prijelomni događaj, koji je iz temelja promijenio njegov život. »Spomenuo bih dva«, nastavlja brat Žakelj. »Prvi se dogodio g. 1886. u ispovjedaonici crkve sv. Augustina u Parizu. Poznato je da je brat Karlo, koji je u mladosti izgubio vjeru te se nije želio ni ispovjediti niti se na bilo koji drugi način vratiti k Bogu, ipak, prema njegovu kasnijem vlastitom svjedočenju, ponavljao u sebi onu njegovu često ponavljanu molitvu: ‘Bože, ako postojiš, daj da te upoznam!’ U tom je smislu i tražio nekoga za razgovor i raspravu o unutarnjim problemima i sumnjama koji su ga dugo razdirali. U tom traženju naišao je na o. Huvelina koji je dobro poznavao Karlovu sestričnu Marie, udatu de Bondy, a posredno preko nje i njega samoga. Ona je u razgovorima upozorila o. Huvelina što se sve događa u Karlovoj duši. Zato je, kad mu je on objasnio što traži, bez okolišanja zapovjedio: ‘Kleknite i ispovjedite se!’ Iako iznenađen tom zapovijeđu, Karlo je ipak kleknuo, ispovjedio se i doživio onaj neopisiv zagrljaj milosrdnoga Otca iz evanđeoske prispodobe o ‘izgubljenom sinu’. U kasnijim razmišljanjima o svom životu Karlo će se uvijek poistovjećivati s izgubljenim sinom iz evanđelja i zahvaljivati Bogu za njegovo neizmjerno milosrđe. Čitav njegov preostali život bit će duboko prožet tim događajem, bolje rečeno tim susretom. U tom obraćenju u pariškoj ispovjedaonici Karlo je tako duboko doživio Božje milosrđe da će taj milosrdni, dobri i bliski Bog u Isusu Kristu postati jedno od glavnih temelja njegove duhovnosti. Uistinu ga možemo nazvati velikim svjedokom milosrđa: onoga milosrđa što ga primamo i onoga što ga drugima iskazujemo.«

Karlovo drugo obraćenje uz Tuarege
Lokalne su vlasti u alžirskom Tamanrassetu, gdje je bl. Charles de Foucauld živio posljednjih desetak godina i gdje je bio ubijen, zabranile svaku vanjsku manifestaciju, svako vjerničko okupljanje kršćana povodom obljetnice njegove smrti.

»Postoji u Karlovu životu događaj drugačiji od spomenutoga, s kojim ipak ima važnu sličnost: u oba je slučaja Karlo bio ‘izgubljen’. Izgubljeni sin u prvom i jednako tako izgubljen na smrtnoj postelji u drugom. U tom drugom slučaju Karla je spasila milosrdna ljubav njegovih prijatelja Tuaregâ. Naime, živeći u Tamanrassetu, teško je obolio, tako da se našao u smrtnoj opasnosti. Jedino su ga mogli spasiti njegovi prijatelji Tuaregi, no zbog izvanredne suše koja je vladala u tom kraju morali su obići sva stada kozâ u krugu od nekoliko kilometara da bi skupili barem malo mlijeka i time mu spasili život. Neki od dobrih poznavalaca Charlesa de Foucaulda nazivaju taj trenutak ‘Karlovo drugo obraćenje’ jer je tim događajem u njegov život stupila – uzajamnost. Nema sumnje da je Karlo dotada učinio puno dobra: pomagao, davao, dijelio, savjetovao… pri čemu je uvijek on bio taj koji zna, koji može pomoći jer ima otkuda, koji može posredovati jer ima jaka poznanstva i slično. Odjednom uloge su se promijenile jer sad on treba tuđu pomoć. Još više, sam je njegov život na milost i nemilost predan u ruke njegovih prijatelja i susjeda, ovisi o njihovoj pomoći. Nisu oni bogati, ali od svoje sirotinje dat će mu sve što imaju i tako mu spasiti život. Dakle, oni koji nisu kršćani ostvaruju Isusovu zapovijed: ‘Što ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće, meni ste učinili!’ Karlu je odjednom bilo dano da gleda život iz perspektive siromahâ i bijednikâ, i tu promjenu perspektive doživljava kao veliku milost koja mijenja puno toga iz temelja.«

Uloga islama u obraćenju na kršćanstvo

Budući da se njegova obljetnica »poklopila« s Godinom milosrđa, može li se onda reći da je susret s muslimanima, nakon čega je odlučio ostati živjeti među njima, također bio još jedan njegov odlučujući susret s milosrđem? »Susret Karla, mladoga vojnoga časnika bez vjere, tijekom njegova prvoga posjeta Alžiru s islamom i muslimanima«, objašnjava brat Žakelj, »tim priprostim ljudima ‘koji žive u stalnoj Božjoj prisutnosti’, kako je to doslovce zapisao, ostavio je dubok dojam na njega. U njemu je dotada vladala sigurnost da vjera nema smisla jer ništa nije egzaktno dokazano, ništa dovoljno vjerodostojno i uvjerljivo, a nakon susreta s njima počet će se u njemu rađati pitanja. Njegov skepticizam je uzdrman, odjednom je shvatio da postoje veće i važnije stvari od uobičajenih poslova i trke za uspjehom. Tako je susret s islamom Karla doveo najprije do želje da ga što bolje upozna, a kasnije i kršćansku vjeru u kojoj je odrastao, što znači da je, barem posredno, islam odigrao važnu ulogu na Karlovu putu do obraćenja. Petnaestak godina nakon obraćenja Karlo će se vratiti u muslimanski svijet sjeverne Afrike i nastaniti se u Beni Abbesu. Želio je poradi Isusa i uz njegovu pomoć voljeti sve ljude kao svoju braću, jednako, tako da ga svi mogu smatrati svojim bratom. Budući da osim muslimana tamo gotovo nikoga nije bilo, to se odnosilo prije svega na njih: i oni su Božja stvorenja, pozvani da postanu djeca Božja, i za njih je Isus prolio svoju krv na križu. U njemu smo svi braća i sestre. Karlovo sveopće bratstvo još se produbilo i postalo konkretnije u više puta spomenutom Tamanrassetu na alžirskom jugu, u dobrosusjedskim odnosima s njima. S nekima je izgradio istinsko prijateljstvo puno dubokoga poštovanja i međusobnoga uvažavanja. Koliko je volio tuareški narod i njegovu kulturu Karlo je jasno pokazao ozbiljnošću kojom je pristupio proučavanju njihova jezika, prevođenju Evanđelja, slušanju, zapisivanju, pa onda skupljanju njihovih tradicionalnih pjesama, izradi gramatike, impozantnoga rječnika itd.«

Charles de Foucauld – Nazaret je posvuda
Isusovac o. Josip Antolović, vrsni poznavatelj života i duhovnosti bl. Charlesa de Foucaulda, napisao je njegov kratki životopis, iz kojega vrijedi spomenuti neke ključne crtice: »Rođen je u Strasbourgu 1858. godine. Primio je vjerski život, ali se u sedamnaestoj godini – zaslijepljen francuskom kulturom obilježenom protureligioznošću – udaljio od vjere, ubrojivši Boga među stvari u koje valja duboko dvojiti, te kojima se zapravo uopće ne isplati baviti. No, zapravo je bio rastresen i prazan… Kada se napokon, 1876. g. odlučio za vojničku karijeru u glasovitoj školi Saint-Cyr, nije se rukovodio nikakvim idealima, nego jednostavno nije znao što bi drugo… Budući da ga prijekori i stroga izvješća nisu uspjela dovesti u red, vojska ga se odlučila riješiti. Napustio ju je bez žaljenja te se u potpunosti posvetio lagodnom i raskalašenom životu. No, ova se ‘crna ovca’ obitelji ipak donekle pribrala pročitavši kako se upravo njegova pukovnija nalazi u Alžiru, sa zadatkom gušenja pobune (tada su u tijeku bila kolonijalna osvajanja). Vrativši se u vojsku, pridružio se svojoj pukovniji… Vojničko ga je iskustvo donekle promijenilo, ali je prije svega zahvaljujući njemu upoznao Afriku, njeno stanovništvo, prekrasnu prirodu i neodoljiva obzorja. Nije bio prvi koji se zaljubio u taj ‘Crni kontinent’. Želio je naučiti više o njegovim tradicijama, običajima, ljudima… te stao putovati uzduž i poprijeko Afrike, prerušen u Židova u pratnji rabina. Njegova putovanja nikako nisu bila beskorisna, jer je svojim bilješkama i otkrićima pridonio stvaranju preciznijega zemljovida sjeverne Afrike. Charles de Foucauld, koji je u Parizu za svoja otkrića primio zlatnu medalju Zemljopisnoga društva, bio je već jedan posve drugi čovjek… Postao je monah 1. siječnja 1889. g., u trapističkome samostanu Majke Božje Sniježne u biskupiji Viviers. Proveo je ondje šest godina… U Nazaretu je napokon pronašao svoje poslanje: ‘prigrliti poniznost, siromaštvo, odricanje, odbačenost, samoću, trpljenje Isusovo u jaslicama; nimalo ne cijeniti ljudsku veličinu, uznositost, poštovanje ljudi, već naprotiv jednako cijeniti i najsiromašnije i najbogatije. Za mene to znači uvijek tražiti posljednje mjesto, te živjeti kao posljednji, najprezreniji među ljudima.’ No, Nazaret je posvuda. Čak i u Sahari, gdje je, za svojih putovanja, susreo neke od najsiromašnijih ljudi svijeta. Upravo se ondje, u mjestu Beni-Abbes, na granici Alžira i Maroka, sada kao brat Karlo, preselio 1901. g., nakon što je zaređen za svećenika. Izgradio je maleno samotište ‘Kaua’ (Bratstvo), te ondje provodio vrijeme u molitvi i radu, primajući svakoga tko bi ondje prolazio. Godine 1905. preselio se u Tamanrasset… ‘Nekršćani – govorio je – mogu kršćaninu biti neprijatelji, ali kršćanin je uvijek blizak prijatelj svakoga čovjeka’… No, taj dijalog nije donio netom vidljivih plodova: kada ga je, uslijed napetosti što ih je u Alžiru izazvala pojava kolonijalizma, slučajno ubio jedan mladi pripadnik tamošnjega plemena Tuarega 1. prosinca 1916. g., nije uspio nikoga ‘obratiti’, te čak nije uspio niti ostvariti monašku zajednicu, o kojoj je sanjao, te za koju je sastavio pravila nadahnuta radikalnim siromaštvom i dijeljenjem života sa siromašnima… Nakon Prvog svjetskog rata pronađene su njegove bilješke. Pročitavši ih, neki su ljudi odlučili slijediti njegov primjer te stali živjeti u njegovu duhu. Tako su rođena ‘Mala braća’ i ‘Male Isusove sestre’, zajednica o kojoj je sanjao brat Karlo, danas raširena po čitavome svijetu. Brata Karla blaženim je, 13. studenoga 2005., proglasio papa Benedikt XVI.«

 

IZVORGlas Koncila br. 4/2017.
Prethodni članakVJENČANJE ZAKAZANO, ALI OSTAJE PITANJE Je li dopušteno vjenčanje praunuka u Katoličkoj Crkvi?
Sljedeći članakNOVA STUDIJA AUSTRALSKIH ZNANSTVENIKA Antidepresivi ugrožavaju riblje vrste