FORENZIČKA ANTROPOLOGINJA ANA MIKULKA OTKRIVA POSTUPAK ISKAPANJA I IDENTIFICIRANJA ŽRTAVA Treba opstati hrvatski model potrage za nestalima neovisno o stukturama jer je riječ o humanitarnom pitanju

Snimio: B. Čović | Ana Mikulka

Ni u ljetnim mjesecima nema predaha u Upravi za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja jer se još traga za 1858 osoba nestalih i smrtno stradalih tijekom Domovinskoga rata, a postoji i više od tisuću grobnica iz Drugoga svjetskoga rata. Terenski izvidi, istraživanja, ekshumacija posmrtnih ostataka, njihova identifikacija – u svim tim procesima sudjeluje i mlada forenzička antropologinja Ana Mikulka, koja je za Glas Koncila detaljno opisala proces ekshumacije te kako obradom posmrtnih ostataka iz otvorenih grobišta vraćaju identitet osobama čije su kosti pronađene. 

U koje su sve procese uključeni antropolozi? Je li njihova zadaća važnija kod prikupljanja kostiju u procesu ekshumacije ili kasnije kod identifikacije posmrtnih ostataka?

Posao je antropologa raznovrstan, pogotovo u istraživanjima ratnih i poratnih zločina. Tijekom školovanja i usavršavanja za taj posao prolaze se razna područja koja obuhvaća antropologija, od čega četiri glavna polja antropologije – biološka, kulturna, lingvistička i arheološka – obuhvaćaju, možemo reći, sve što je čovjek ikad napravio, bilo svjesno ili nesvjesno.

»Prikupljanje kostiju« na pravilan način izrazito je složen proces, iako se na prvu može činiti vrlo jednostavan ako se uzme u obzir složena problematika oko identifikacija stradalih osoba. Kopanje je svojevrstan destruktivan proces, nema natrag ako se »požuruje« ili se preskaču određeni koraci

Kako su u antropologiji zastupljene različite tehnike i metode iz raznih područja humanističkih i prirodnih znanosti, bilo arheologije, kriminalistike, forenzike i drugih, tako ih se može primjenjivati u raznim fazama istraživanja lokacija pojedinačnih i masovnih grobnica bilo pri proučavanju svjedočanstava ili na terenu. Tako da je specijalizacija za forenzičkoga antropologa zapravo nadogradnja, svojevrsno sužavanje fokusa. Zbog toga, u biti, posao je antropologa biti svojevrstan tumač. Najvažniji je dio s obiteljima nestalih i stradalih osoba te s članovima udruga, ali i sa suradnicima iz raznih institucija, profesionalcima iz drugih struka te osobama koje su znanja stekle iskustvom, moći kvalitetno utvrditi pojedine korake u istraživanjima jer su u proces uključeni svi. Uključenje antropologa u sve faze procesa pokazalo se korisnim jer se razne struke nadopunjuju i time, zbog specifične prirode posla kojim se bavimo, unaprjeđujemo zajedničkim iskustvima pristup radu i procesu istraživanja. Primjerice, »prikupljanje kostiju« na pravilan način izrazito je složen proces, iako se na prvu može činiti vrlo jednostavan ako se uzme u obzir složena problematika oko identifikacija stradalih osoba. Primjena arheoloških metoda i tehnika zahtijeva veliko praktično iskustvo jer je to jedan od ključnih trenutaka u istraživanju, u kojem se, ako se dobro ne odradi i dokumentira, gubi sav kontekst, sve informacije o tome kako je grobište uopće nastalo. Sustavnim radom na lokaciji može se utvrditi jesu li žrtve tu ubijene ili su premještene, jesu li premještene samo jednom ili više puta, nakon koliko vremena, je li se kopalo ručno, strojem ili je grobište samo na brzinu prekriveno, imaju li žrtve odjeću, oružje, osobne predmete… Sve to govori o prirodi i načinu nastanka grobnice. Dakle, kopanje je svojevrstan destruktivan proces, nema natrag ako se »požuruje« ili se preskaču određeni koraci. Prikupljanje maksimalne količine informacija, odnosno dobra dokumentacija nalazišta, vodi znanstvenomu i objektivnomu pristupu izrazito osjetljivoj temi, stavlja se težište na fizički dokaz koji grobište zapravo i jest, a i nezaobilazna je točka za daljnja kvalitetna istraživanja iz drugih područja, povijesnih i slično.

Mnoge zanima proces ekshumacije. Što sve antropolog treba pripremiti, a što čini na terenu? Možete li detaljno pojasniti korake ekshumacije?

Uprava za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja razvila je hrvatski model za traženje nestalih osoba, a ekshumacija je zapravo jedan dio. Kod traženja osoba nestalih u Domovinskom ratu traži se pojedinac, a kod Drugoga svjetskoga rata i poraća traga se za lokacijama grobnih mjesta. Sustavan pristup modela propisuje korake koji su u biti isti za svaku osobu, odnosno lokaciju, a u smislu ljudstva i tehnike odlično se prilagođava zahtjevnoj obradi svake lokacije. To je bitno jer se prije ekshumacije događa složen proces: zaprima se prijava, prikuplja se i analizira sva dokumentacija, sva svjedočanstva, baze, karte, arhivi, u tom procesu sudjeluju naši partneri iz raznih institucija, Ministarstva unutarnjih poslova, državnih odvjetništava, sigurnosno-obavještajnih agencija, medicinskih ustanova, Ministarstva obrane i drugih. Nakon procjene svega navedenoga izlazi se na teren kako bi se pokušala utvrditi mikrolokacija grobišta. Pri tome se primjenjuju različite metode, od rekognosciranja terena, odnosno obilaska terena pješke do pregleda terena iz zraka bespilotnim letjelicama, zatim ovisno o konfiguraciji terena pregled biodetektorima, odnosno psima specijalno obučenima za tu vrstu traganja, zatim georadarom koji bilježi promjene u tlu, a po potrebi se provode i speleološka i podvodna istraživanja. Međutim, svaka od tih metoda i tehnika ima svoja ograničenja, uspješnost svake ovisi o mnogo faktora i kombinacija tehnika, a mnoge su od njih i eksperimentalne metode. Siguran pokazatelj istražene lokacije jest probno kopanje. Dakle, nakon što se lokacije izvide, što je najvažniji korak pri planiranju svih daljnjih aktivnosti, stvara se plan, dogovara se ljudstvo i oprema potrebna za terensku aktivnost probnoga iskapanja jer svako kopanje jest probno dok god se ne nađu posmrtni ostatci. Proces probnoga kopanja ide sustavno, pregledava se sve područje od interesa, razmak među rovovima ne smije biti velik, prate se promjene u tlu, pregledava se svaka »žlica«, izuzimaju se predmeti, dubina kopanja prati sastav tla… Naši partneri iz MORH-a, odnosno Zapovjedništva za potporu i Gardijske oklopno-mehanizirane brigade imaju iskustvo tisuća pretraga i ekshumacija, u raznim uvjetima, raznim godišnjim dobima.

Rad na problemu nestalih osoba, rasvjetljavanje činjenica na sustavan i znanstven, transparentan način jedini je način da društvo zacijeli i krene dalje. Ali treba voditi računa i o trošenju javnih sredstava, ne prepuštati se emocijama pri odlukama. To se ponajprije odnosi na DNK analize koje se doživljavaju kao rješenje svega, međutim riječ je o složenim, dugotrajnim i skupim procesima, čija je provedba definirana zakonima, ali i zdravom logikom

Kada se naiđe na promjenu koja upućuje na postojanje tijela, odnosno kostiju, ona se prati kako bi se utvrdili rubovi, odnosno širina i dubina grobišta. Zatim se pristupa razotkrivanju posmrtnih ostataka ručnim alatima, pažljivo mičući sloj po sloj. Na terenu su uvijek prisutni kolege iz MUP-a, odnosno istražitelji ratnih zločina, krim-tehničari te protueksplozijska služba. Kada se razotkrije cijela grobnica, posmrtni ostatci i predmeti, sve se pažljivo dokumentira, i to fotografiranjem i videozapisima, uz pomoć totalne mjerne stanice, iz zraka. Čak smo upotrijebili i 3D skener na Maclju. Nakon što se sve navedeno obavi, tek tada pristupamo vađenju posmrtnih ostataka, odnosno ekshumaciji. Ovisno o prirodi grobnice i očuvanosti posmrtnih ostataka, tijelima se pristupa tako da ih se može individualizirati, odnosno vaditi svako posebno, ili ako se radi o izrazito oštećenim kostima ili kostima u jami ili poremećenu ukopu, radi se o izmiješanim posmrtnim ostatcima gdje nije moguća individualizacija. Svaki koštani element se prikuplja, dokumentira, označava te sprema za transport u laboratorijske uvjete, odnosno voze se na Zavod za sudsku medicinu i kriminalistiku. Bitno je istaknuti suradnju Ministarstva sa Sveučilištem u Zagrebu, odnosno Uredom za forenzičke znanosti, preko kojega je omogućeno praktično sudjelovanje i podučavanje studenata (antropologije, arheologije, medicine, stomatologije…) u tom procesu, bilo na terenu ili pri analizama u laboratoriju.

Ističe se da kosti treba prikupljati oprezno kako se ne bi oštetile, posebice dijelovi lubanje koji su krhki, da ne dođe do gubitka zuba, potom da se prvo traže kosti stopala…

Na tijela, odnosno kosti, utječe sav okoliš u kojem se nalaze, u koji su »uronjene«. Od sastava zemlje, poput količine gline, kiselosti ili lužnatosti tla, do insekata, životinja, biljaka, padalina, vodenih tokova, ljudske aktivnosti i još mnogo toga. Različiti dijelovi kostiju različito se ponašaju, zubi su drukčijega sastava od kostiju, neke kosti su deblje, neke tanje… Međutim, pristup je isti, sustavan i pažljiv, kao i svaki korak istraživanja. Kada individualiziramo tijela, obično utvrdimo vrh glave i stopala, dajemo broj tijelu te pratimo kako otkopavamo. To je nekad lakše, ako su tijela položena, po nekakvim pravilima, a nekad je otežano jer mogu biti pobacana i izmiješana pa još i pritisnuta težinom zemlje te fragmentirana… Lubanje su osjetljive jer se radi o tanjim, plosnatim kostima, a i najčešće su one mjesta kod kojih bilježimo traume i možemo govoriti o uzroku smrti. Tako da one većinom budu u više dijelova, od kojih se ponovno svaki pažljivo prikuplja kako bi se mogle rekonstruirati u kontroliranim, laboratorijskim uvjetima. Također, treba voditi računa i o izloženosti suncu i općenito promjenama vlažnosti jer se kosti oštećuju, suše i pucaju, što otežava daljnju antropološku analizu, rekonstrukciju, a ugrožava i mogućnost izoliranja DNK materijala. Dakle, rad na terenu od izrazite je važnosti kako bi uspjeh identifikacije uopće bio moguć.

Kojom se sve opremom antropolozi služe kako bi profesionalno obavili ekshumaciju? Često ljudi misle da se kosti stavljaju u plastične vrećice, ali nije baš tako zbog vlažnosti kostiju koje su bile u zemlji…

Oprema je bitna, ali iskustvo je najbitnije. Ni jedna lokacija, ni jedna ekshumacija nije ista. Ne budu isti uvjeti, ljudi, dostupnost strojevima…

Oprema je bitna, ali iskustvo je najbitnije. Ni jedna lokacija, ni jedna ekshumacija nije ista. Ne budu isti uvjeti, ljudi, dostupnost strojevima… Iskustvo je potrebno kako bi se posao obavio stručno, a i da se ispune standardizirani uvjeti

Iskustvo je potrebno kako bi se posao obavio stručno, a i da se ispune standardizirani uvjeti. Ponekad, ovisno o mogućnostima, na nekim lokacijama možemo učiniti mnogo više, a ponekad se moramo zadovoljiti s manje, ali standard mora biti uvijek ispunjen. Primjerice, nećemo svaku lokaciju skenirati 3D, dovoljno ju je fotografirati. Među opremom antropologa na terenu su rukavice, radne i kirurške, od pijuka i lopate do zubarskih pomagala, mjerne trake, kemijske i flomasteri, fotoaparati, vrećice svih mogućih veličina, papiri… Ono što je bitno, a ranije sam spomenula, treba voditi računa da kosti do dolaska u laboratorij nisu izložene oscilacijama temperature i vlažnosti jer onda dolazi do njihova oštećivanja. Ako su kosti u vlažnoj zemlji »preživjele« sve te godine, nije ih problem staviti u plastične vrećice ili vreće za tijela za transport do ustanove gdje će pregled biti izvršen, po mogućnosti u što kraćem roku. Pregled podrazumijeva pranje i dobro sušenje koštanih elemenata kako bi antropolog u sali imao optimalne uvjete rada.

Posljednji pokop ekshumiranih tijela iz masovne grobnice bio je na Maclju, u metalnim kutijama bili su posmrtni ostatci 84 osoba. Kako ste povezali kosti pokojnika? Koji su sve detalji kod toga prvoga koraka ekshumacije i istraživanja mjesta pronalaska forenzičkomu antropologu važni za kasniju identifikaciju? Jer kada je riječ o masovnim grobnicama iz Drugoga svjetskoga rata, kosti su najčešće pomiješane…

Lokacija Križanov jarek na Maclju detaljno je dokumentirana na terenu, snimljena iz zraka, premjerena totalnom stanicom gdje su zabilježeni položaji pružanja tijela, predmeti uz tijela, pa je čak i 3D skenirana. Svaka je lubanja obilježena. Međutim, obrađena je kao izmiješana masovna grobnica jer je zemlja imala visok udio gline, koji naizgled dobro očuva kosti, ali ih zapravo izrazito isušuje te ih je teško vaditi jer se praktički mrve. Nadalje, otežavajuća je okolnost bila isprepletenost tijela jer su pobacana jedna po drugima u dva i tri reda u raznim smjerovima, a zbog pritiska zemlje su se »spojila«… Međutim, obradom u sali svi elementi, sve duge kosti i lubanje su poslagane i pregledane. Tim načinom, slaganjem svih anatomskih elemenata, moguće je popratiti spol i starost žrtava kroz cijelu grobnicu. Tu se radilo o 11 osoba u dobi od 16 do 20 godina, a ostali su u trenutku smrti imali od 20 do 45 godina te su bili zdrave odrasle osobe muškoga spola. Zabilježene su traume dugih kostiju te lubanja, gdje se rekonstrukcijom lubanja uspješno utvrdilo da se radi o najmanje 36 strijelnih rana. Ostatak lubanja bio je izrazito fragmentiran i oštećen da se sa sigurnošću može utvrditi način smrti. Nema špekuliranja, samo činjenice. Dakle, ovisno o prirodi grobišta i stupnju očuvanja, antropološkom analizom, odnosno metodama i tehnikama, pokušava se izvući maksimum te donijeti zaključke temeljene na fizičkim dokazima.

Najčešće se posao antropološke obrade i analize posmrtnih ostataka veže uz rad u nekom laboratoriju. Koje sve metode antropologija primjenjuje kako bi obradom posmrtnih ostataka iz otvorenih grobišta dala »priče« i identitet osobama čije su kosti pronađene… Uspijeva li se vizualnim pregledom ljudskih koštanih ostataka i mjerenjem pojedinih dijelova kostiju, primjerice lubanje, utvrditi biološki profil – spol, dob, visina, populacijska pripadnost?

To je izrazito široko pitanje. Antropološke metode i tehnike stalno se nadograđuju i unaprjeđuju jer su neke ovisne o određenim populacijama te se moraju prilagoditi našoj; kao na primjer odredba visine, jer na visinu utječu razni faktori, socijalni i zdravstveni uvjeti, prehrana, genetika itd. U forenzičkoj antropologiji najčešće se oslanjamo na rekonstrukciju biološkoga profila i DNK, međutim ni takva analiza nije svemoguća. Biološki je profil, kako mu ime govori, ovisan o biološkim karakteristikama, u ovom primjeru spola. Određivanje doživljene starosti ovisi o mnogo faktora, preciznije možemo odrediti raspon godina na mlađim osobama jer one još rastu pa praćenjem raznih obilježja sveukupno možemo poprilično precizno odrediti dob. Međutim i tu treba imati na umu da se tako određuje biološka dob, a ne kronološka, jer se na primjer žene u određenom stadiju razvijaju brže nego muškarci, muškarci pak budu jači, što vidimo iz mišićnih hvatišta, ali ne i svi… Dakle, što je tijelo cjelovitije, preciznije i bolje informacije o osobi možemo dobiti iz koštanih ostataka. Također, može se pokušati i digitalno rekonstruirati izgled osobe, međutim opet mora biti ispunjeno puno uvjeta …

Pripadnici lokalne zajednice najdragocjeniji su izvor, oni čuvaju uspomenu koliko god strašna bila. Protok vremena učini svoje, ali zajedno s njima imali smo poprilične uspjehe. Budući da je o određenim zločinima bilo zabranjeno govoriti, ljudi su čuvali sjećanja u pričama, koje su se prenosile s generacije na generaciju te su se određeni detalji mijenjali, poput podataka jesu li imali odjeću ili ne, broja žrtava, o koliko se žena i djece radilo, o okrutnostima…

Cjelovitost lubanje, na primjer, kako bi se mjerenjem raznih točaka i unošenjem u referentne baze moglo zaključivati o etničkoj pripadnosti. Danas, zbog velikih migracija i miješanja ljudi to je poseban izazov na kojem znanost stalno radi kako bi poboljšala parametre koji pomažu pri identifikaciji. Nadalje, na kvalitetu DNK uzorka utječu brojni faktori, protok vremena degradira kosti i zube, najveći je problem kada nema dovoljno bliskih srodnika da bi se pokušala provesti usporedba i dobiti pozitivna identifikacija. Rat, svaki rat, učini svoje bilo demografski bilo kulturološki. Pokušavamo, bilo na pojedinačnom tijelu ili masovnoj grobnici, utvrditi što se dogodilo i o kome je riječ. Na terenu i u laboratoriju povjesničari, specijalizirani za određeno područje, pregledavaju osobne i vojne predmete kako bismo pokušali nadopuniti priču jer u većini slučajeva iz Drugoga svjetskoga rata i poraća nije moguće utvrditi individualni identitet, nego kolektivni, što je i dalje korak naprijed u istraživanjima, koja se mogu nastaviti pregledom dokumentacije i povijesnih izvora. Ali krajnji je cilj svega istraživanja koje provodimo dostojno grobno mjesto na koje se može doći zapaliti svijeća jer svatko to zaslužuje.

Izgleda li taj posao onako kao što se često prikazuje u televizijskim forenzičkim serijama, da se primjenjuju radiološke tehnike?

U serijama se trude pratiti zadnje trendove u forenzičkoj znanosti, njihovi su savjetnici većinom znanstvenici koji rade u struci i na sveučilištima. Koliko ih tvorci serija slušaju, to je već neka druga priča. Forenzička antropologija i medicina moraju biti primjenjivi u ekstremnim uvjetima, kod masovnih katastrofa na primjer, u ratnim područjima gdje nema pristupa vrhunskoj opremi i tehnologiji. Naravno da je uporaba radiološke opreme od iznimna značaja, primjerice pri pregledu tijela koje nije postalo kostur, nego ima tkiva i još je prekriveno odjećom. Od koristi je pregledati nalazi se koje eksplozivno sredstvo na tijelu ili u odjeći ili kako bi se izuzeo metak ili geleri iz tijela… U mirnodopskim uvjetima smatram da smo dužni poduzeti sve što se tiče infrastrukture, nabave opreme i školovanja ljudi koji se bave ovim osjetljivim humanitarnim radom kako bismo pratili trendove i preispitali dosadašnje uspjehe ili neuspjehe te dali žrtvama, ako ne identitet, barem budućim generacijama šansu za nastavak rada, jer znanost ide dalje, a dobro postavljeni temelji sustavnoga rada ključ su uspjeha za rasvjetljavanje sudbine nestalih i neidentificiranih osoba.

Dotaknimo se i moralno-etičkih razloga da mrtvo tijelo prije ukopa bude identificirano. U kojem se postotku izvršava potpuna, a u kojem djelomična identifikacija u Hrvatskoj? U čemu je razlika?

Cilj svakoga traženja nestalih osoba i ekshumiranja ljudi stradalih kako posljedica ratnih okolnosti jest identifikacija. Krajnji je cilj vratiti osobama identitet. Ovisno o mogućnostima, odnosno o očuvanim biološkim uzorcima iz kojih se izuzima DNK, problem je mogućnost usporedbe s bliskim srodnikom. Bliski srodnici su braća, sestre, roditelji i djeca. Što bliži srodnik, veća je mogućnost pozitivnoga nalaza. Međutim, kako vrijeme prolazi, ljudi umiru, imamo uzorke daljih srodnika i drugih, trećih koljena. U tim slučajevima možemo potvrditi samo djelomično poklapanje, na primjer mušku ili žensku lozu kojoj je pronađena osoba pripadala, odnosno da se netko iz te obiteljske loze nalazi među žrtvama. DNK analiza provodi se u svim slučajevima vezanima za Domovinski rat. Uspjeh je naravno veći jer se radi o događajima koji su se zbili relativno nedavno. A što se tiče Drugoga svjetskoga rata, nemogućnost usporedbe s bliskim srodnicima umanjuje vjerojatnost za »potpunu« identifikaciju. Naši ljudi potječu iz manjih mjesta gdje su obitelji vezane daljim srodstvima, pa ako možemo dobiti samo lozu, a ratom je zahvaćeno područje gdje boravi šira obitelj, treba se ipak osloniti na okolnosti stradanja i odvođenja te druge izvore kako bi se prihvatila ili se ne bi prihvatila sudbina stradale osobe. Međutim, u svim slučajevima gdje je to moguće Ministarstvo će poduzeti sve radnje, ulagati u novu tehnologiju te se koristiti svim metodama i ljudstvom koje ima na raspolaganju kako bi se provele uspješne identifikacije stradalih i nestalih ljudi iz oba rata.

Koliko je ekshumiranje i identificiranje kadrovski i financijski iscrpljujući posao?
U Hrvatskoj imamo sreću što je pitanje nestalih osoba Vlada prepoznala na visokoj razini pa je proces institucionaliziran. Iako zahvaća relativno malen broj ljudi, posljedice su itekako osjetne u društvenom tkivu. Rad na problemu nestalih osoba, rasvjetljavanje činjenica na sustavan i znanstven, transparentan način jedini je način da društvo zacijeli i krene dalje. Ali treba voditi računa i o trošenju javnih sredstava, ne prepuštati se emocijama pri odlukama. To se ponajprije odnosi na DNK analize koje se doživljavaju kao rješenje svega, međutim riječ je o složenim, dugotrajnim i skupim procesima, čija je provedba definirana zakonima, ali i zdravom logikom. Organizacija opisanoga istraživanja složen je i dugotrajan proces, imamo više od 1300 grobišta u raznim fazama istraživanja iz Drugoga svjetskoga rata i poraća, čiji broj stalno raste. Svi zaslužuju istu šansu, svaki dio Hrvatske je zahvaćen, imamo područne jedinice Jug i Istok, u kojima rade veterani koji poznaju teren, strukturu stanovništva, prilike… Ministarstvo je uspostavilo kvalitetan način rada, koji bi trebao opstati neovisno o strukturama jer je ponajprije riječ o humanitarnom pitanju.

 

Kod nekih masovnih grobnica upravo su svjedočanstva ljudi bila presudna za njihova otkrivanja. U kojem dijelu pripadnici lokalne zajednice mogu biti dragocjeni antropolozima, pa i kod prikupljanja predmeta. Možete li navesti neki slučaj?

Pripadnici lokalne zajednicu najdragocjeniji su izvor, oni čuvaju uspomenu koliko god strašna bila. Protok vremena učini svoje, ali zajedno s njima imali smo poprilične uspjehe. Budući da je o određenim zločinima bilo zabranjeno govoriti, ljudi su čuvali sjećanja u pričama, koje su se prenosile s generacije na generaciju te su se mijenjali određeni detalji, primjerice jesu li žrtve imale odjeću ili ne, koliko ih je bilo, koliko žena i djece, kakve su bile okrutnosti… Međutim, ako je sjećanje očuvalo informaciju o lokaciji grobišta, bilo da se radi o samo jednoj ili tisuću osoba, poduzimamo jednake radnje kako bi se lokacija istražila. Lokalni ljudi najbolje poznaju svoj okoliš, znaju kako je nešto izgledalo prije, što se promijenilo, tko je promijenio nešto… Nekad ni sami ne znaju s koliko informacija raspolažu. U Gračanima imali smo zapise higijeničara koji je sanirao masovne grobnice. Brojevi su bili u rasponu koji smo i zatekli, lokacije utočnjene. Gospodin Haramija je nažalost umro, ali je svojemu zetu prenio sve informacije o lokacijama i zapise o broju žrtava. Na primjeru iz Domovinskoga rata istaknula bih Glinsko Novo Selo, gdje ljudi traže svoje sumještane te prijavljuju promjene, humke kojih nije bilo, prate promjene te komuniciraju s Ministarstvom. Nisu samo oni, većina lokalnoga stanovništva koje je ostalo ili se vratilo na svoja ognjišta u ratom zahvaćenim područjima i pokušava nastaviti živjeti postupa isto. Na kraju krajeva, sve ovo radimo za njih i obitelji žrtava.

Sudjelovali ste na više ekshumacija. S kakvim osjećajima odlazite na masovne grobnice kada znate da tamo počivaju kosti stotina, pa i tisuća osoba, često i nedužno stradalih?

Iskreno, ne mogu si dopustiti takvo razmišljanje ili dopustiti intenzivnim osjećajima da me obuzmu. Na terenu, pogotovo kada aktivnosti prate obitelji žrtava i pripadnici udruga, treba ostati objektivan i hladne glave. Ljudi se uzbude i prepuste emocijama, ljudska priroda sklona je maštom »popuniti« rupe kad ne poznaje činjenice, skloni smo uvjeriti se u priču koja je prihvatljiva i logična i s kojom na kraju krajeva mislimo da možemo živjeti. Ljudi o svemu što sam opisala, a opisala sam samo dio posla kojim se bavimo, misle: »Neš ti kopat, neš ti ovo, ono, mogu to i ja.« Teško je promijeniti ustaljene predrasude s kojima se godinama živi, promijeniti osjećaje koje određeni kolektiv njeguje, a ponekad određene osobe znaju tim snažnim emocijama manipulirati i iskorištavati ih za osobni interes. Moj je posao humanitarnoga znanstvenika prije svega biti znanstvenik. Određeni odmak od okrutne stvarnosti pruža mi standardizirani protokol kojega se držim. Bilo da je jedna osoba u pitanju bilo njih 5000 i bilo da je ubijen na manje ili više okrutan način i kojoj je vojsci pripadao ili bio civil ili dijete. Moj pristup je uvijek isti. Raditi odgovorno znači da moram moći »stati na balun«, moći sagledati fizičke činjenice u određenom kontekstu, obaviti svoj dio posla transparentno, profesionalno i staloženo te prenijeti informacije dalje, ali na jednostavan način da svi razumiju kako bismo zajedno pomogli vratiti nestalu, blisku osobu obitelji.

Biografija Ana Mikulka rođena je 15. ožujka 1986. u Splitu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu stekla je zvanje antropologinje, etnologinje i kulturne antropologinje. Posljednje tri godine zaposlena je u Ministarstvu hrvatskih branitelja, u Upravi za zatočene i nestale, te intenzivno radi na poslovima ekshumacija i identificiranja. Pohađa doktorski studij arheologije te piše radnju vezanu uz hrvatski model potrage za nestalim osobama.

IZVORGlas Koncila br. 28/2021.
Prethodni članakGlas Koncila br. 29/2021
Sljedeći članakPITANJA KOJA MUČE SEZONCE Od nedjeljne mise subotom do »troškova« za krštenje