FRA BERNARDIN SOKOL, FRANJEVAC, GLAZBENIK I MUČENIK (4) Optužba temeljem izjave voditelja korčulanske Ozne?

Poštanska marka s fra Bernardinom Sokolom
Nizanka donosi osvrt na starije i novije napade u brojnim elektroničkim medijima i dnevnom tisku na fra Bernardina Sokola, člana Franjevačke provincije sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru, koji su se orkestrirano nanizali nakon otkrivanja njegove biste na Badiji u sklopu proslave 130. godišnjice njegova rođenja. Bez polemičkih tonova, sustavno i krajnje objektivno pokazuje neutemeljenost svih optužaba na račun toga hrvatskoga velikana.

Znakovito je da napadači – povjesničari i novinari, ni raniji ni svježiji – ne spominju izostanak podataka u arhivu Ozne o osobi fra Bernardina Sokola, nego se pretežito oslanjaju na »korčulansku memoriju«. U načelu, naravno, ne valja prezirati narodnu – napose ne onu lokalnu – memoriju, ali se u ozbiljnom povijesnom kazivanju postavlja pitanje o nastanku i o načinu stvaranja narodne memorije. Znade se, naime, da ima prirodnih, spontano nastalih memorija, ali su itekako poznate i memorije koje su stvorene smišljenom propagandom, što je klasični »agitprop« komunističkoga dolaska i ostanka na vlasti, kakvih je u obilju bilo u ono poslijeratno vrijeme na hrvatskom prostoru, kakvih ima i danas. Za primjer dobro je spomenuti »memoriju« o broju učinjenih zločina u ustaškom logoru u Jasenovcu. Strašan je zločin koji je učinjen i za samo jedan nevini ljudski život, ali stvarati memoriju, primjerice, o 1 700 000 ubijenih u Jasenovcu na temelju izmišljenih činjenica, zar to nije zločin? Što bi tek trebalo kazati o stvaranju memorije protiv kardinala Alojzija Stepinca?

U tom kontekstu dobro je navesti još jednu »memoriju« povezanu s o. Sokolom, koja zorno osvjetljuje način stvaranja komunističke memorije. Riječ je o zatvaranju i osudi na smrt strijeljanjem – kasnije ipak smanjenu na višegodišnju zatvorsku kaznu – fra Ivana Perana, badijskoga učenika u glazbi fra Bernardina Sokola, višega poglavara Franjevačke provincije svetoga Jeronima sa sjedištem u Zadru, proslavljenoga, među ostalim, i preko svojih crkvenih skladba. Svjedočanstvo zaslužuje najveće poštovanje i puni kredibilitet, tim više što pokazuje komunističku matricu »čišćenja od vanjskih i nutarnjih neprijatelja« u komunističkoj Jugoslaviji nakon Drugoga svjetskoga rata.

Tužilac Savelić traži najstrožu kaznu

Fra Ivan Peran napisao je potresno svjedočanstvo o danu uhićenja, optužnici i suđenju na Vojnom sudu u Ljubljani. Regrutiran je u JNA 21. studenoga 1946. i već je u rujnu 1947. optužen i osuđen.

»Svakome je jasno da bih ja, kao intelektualni vođa, kako su napisali, morao poznavati one koje organiziram i kojima trebam povjeriti uloge u rušenju države.«

»Peran Ivan… intelektualni vođa grupe… veli da je Stepinac osuđen bez dokaza… da se naša vlast bori protiv Crkve, a svaka vlast koja se borila, ili se bori protiv Crkve, propada… U svojem neprijateljskom djelovanju i govoru zaklanja se za ‘verske dogme’…. A civili? … Sakupljaju oružje: puške, talijanske bombe, municiju… Obrazloženje… Budući da su svi članovi zločinačke grupe… Đuro H. inicijator neprijateljskog rada, a Peran Ivan intelektualni vođa… za njega (Perana) se traži najstroža kazna koja postoji u našem zakonu, a za ostale strogu i primjerenu…

Državni tužilac Vladimir Savelić

– Smrt fašizmu

– Sloboda narodu!

….Tajac… Gledamo se…

– Dakle: mi smo jedna, dobro organizirana grupa, koja je htjela srušiti sadašnju vlast i sadašnju državu! – reknem i pogledam kolege. Oni gledaju mene.

– Ali, kako? Pa mi se s Vama nismo poznavali!

– Točno! Svakome je jasno da bih ja, kao intelektualni vođa, kako su napisali, morao poznavati one koje organiziram i kojima trebam povjeriti uloge u rušenju države.

– Što ćemo? – upitaju trojica – od njih četrnaest – u jedan glas.

– Što? Nema smisla o tome uopće razmišljati, ni dogovarati se: kad svatko kaže što zna, a zna da se nismo vidjeli ni poznavali, stvar ovako složena mora propasti.

Svakome je bilo očito što slijedi iza ovako smišljene optužnice. Ali, treba računati na to da onaj, koji ju je ovako složio, da će je i braniti.« Tako fra Ivan o konstruiranoj »komunističkoj memoriji« (fra Ivo Peran: »S Kristom i u smrt – Potresno svjedočanstvo osuđenika na smrt strijeljanjem«, Zadar, 2002., str. 84.-86.).

No taj »rušitelj države«, inače oduševljeni franjevac sveta života i veoma poznat crkveni glazbenik, u montiranoj optužnici i bezočnoj osudi na smrt, u nastavku svojega poziva s još većim je zanosom vjere svjedočio za Krista u duhu njegova evanđelja i naučavanju katoličke Crkve. Izmaštane su »memorije« da bi se opravdali zločini. Fra Bernardin Sokol žrtva je jedne od njih.

»Zašto su me osudili?«

»Korčulanska memorija« također je poput nebrojenih komunističkih »memorija« nakon Drugoga svjetskoga rata. Nažalost, toliki su temeljem njih optuživani i osuđivani, a brojni su i pogubljeni. Među nepravedno osuđenima iz toga vremena dvojica su korčulanskih fratara. Fra Benko Tulić, rođen 31. 3. 1914. u Blatu, osuđen je na 12 godina zatvora u KPD-u Stara Gradiška, gdje je devet godina proveo i fra Bone Mirošević, rođen 21. 1. 1915. u Veloj Luci. Obojica su poznata kao veoma dobri franjevci, od kojih je prvi kasnije izabran za provincijala Provincije sv. Jeronima. Drugi je pak već u zatvoru zadobio nervni slom, od kojega se nikad nije posve oporavio, uvijek s ponavljanjem pitanja pred mnogim fratrima: »Zašto su me osudili?« Nizašto! Iz razloga komunističkoga zlosilja. Neka današnji branitelji komunizma u arhivima pogledaju optužnice i izricanje kazne tih nevinih fratara!

Sve optužbe temeljem partizanskih pričanja

U dosadašnjim istraživanjima nitko nije uspio pronaći nikakve dokumente (Oznine, njemačke, partizanske… zapisana svjedočanstva) iz toga vremena u kojima se o. Sokol spominje ili optužuje za bilo što. Sve optužbe na račun o. Sokola temelje se na sjećanjima i pričanjima u kojima se nikada potpuno ne navodi tko se sjeća, čega se o Sokolu sjeća, komu i kako je to posvjedočio.

Tek se u drugom desetljeću 21. stoljeća javlja tiskana optužba protiv Sokola u knjizi Nikole Anića, koji je sudjelovao u Drugom svjetskom ratu kao partizanski oficir, za izdaju partizana na Vrniku prema izjavi spomenutoga Ivana Jeričevića zvanoga »Čompo«, pred­sjednika Antifašističkoga vijeća saveza boraca otoka Korčule, koji je bio rukovodilac Ozne (»Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu [1941. – 1945.] – Od okupacije do oslobođenja«, Udruga antifašista Dubrovnik, 2013., knjiga I., str. 108.). Anić se još poziva na dokument u Hrvatskom državnom arhivu koji se, kako je saznao fra Stipe Nosić, nalazi tamo, ali dokumenti u njemu nemaju veze sa Sokolom (pojedinosti donosi rad fra Stipe Nosića u zborniku »Fra Bernardin Sokol« iz 2018. godine, str. 77.-102.). Anićeve navode osporava i Joško Radica u radu »Vrijeme je za vjerodostojne povjesničare« (»Zadarska smotra«, br. 3-4, 2017., str. 188.-191.). Na kraju odlomka o Sokolu Radica donosi presliku zasad najstarijega dokumentiranoga zapisa o Sokolovu uhićenju napisanoga rukom gvardijana o. Nikole Španjola pod nadnevkom 28. rujna 1944., na str. 109. i 110. nekrologija franjevačkoga samostana na Badiji. U tom zapisu nema ni traga prikazanim navodima i optužbama iz izja­ve šefa Ozne.

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 8/2020.
Prethodni članakUZ INAUGURACIJU NOVOGA PREDSJEDNIKA HRVATSKE Predsjednik ima veliku priliku
Sljedeći članakDJECA I BRAKOVI Nikad manje, nikad više…