U nastavku pisma svećenicima (nad)biskupa u Jugoslaviji s biskupskih konferencija održanih u Zagrebu o položaju i zadaćama Crkve pod komunističkom vlašću od 22. rujna 1945. i dalje se ističu stožerne teme, koje se tiču unutarcrkvenoga života i odnosa prema vlastima: »Sloboda savjesti. Ispravno pojmovanje. Kad govorimo o slobodi savjesti, moramo spomenuti, kako već Leon XIII. primjećuje, da mnogi krivo razumiju taj izraz… Leon dakle traži da može čovjek slobodno vršiti ono, što mu savjest diktira kao dužnost i što on spoznaje kao volju Božju. A među prve dužnosti spadaju vjerske dužnosti. Vjerniku dakle mora biti slobodno, da vrši te dužnosti nesmetano ‘nulla re impediente’ (bez ikakve zaprjeke, op. a.).
Ako građanska vlast punim pravom traži, da je poštujemo, to moramo i mi kao kršćani tražiti, da poštuje i ona naše religiozno uvjerenje, i da ne zahtijeva od vjernika ništa što bi se kosilo s tim uvjerenjem…
Nitko ne može od vjernika tražiti da učini ono što mu je po njegovom religioznom uvjerenju, odnosno po njegovim vjerskim zakonima zabranjeno, jer time bi bio primoran, da radi proti svojoj savjesti, i da barem subjektivno krši ono što je spoznao kao Božju volju. Tako bi bio napad na slobodu savjesti, ako bi se od omladine tražilo, da u nedjelju prisustvuje povorkama, zbog čega bi joj bilo onemogućeno da prisustvuje svetoj Misi.
A još bi teže bilo, kad bi se od katolika tražilo da prisustvuje predavanjima, gdje mu hoće neki ljudi ‘tumačiti’ da nema Boga i sl.« (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 259.-260.).
»Dostojanstvo čovjeka. Bog je naime ne samo stvoritelj čovjeka, nego i njegov prauzor; taj čovjek je stvoren na sliku i priliku Božju! I baš u toj sličnosti s Bogom postoji i preodlična naravna čast čovjekova.
Ta je sličnost temelj čovjekovog dostojanstva; na osnovi te sličnosti čovjek jest osoba, biće obdareno razumom i slobodnom voljom, nosilac prirođenih ljudskih prava, koja se spoznavaju već samim razumom te kojih ne smijemo nikada kršiti i kad mu ne bi bila zajamčena pozitivnim zakonima…
Stoga smo dužni da visoko štujemo ličnu slobodu svakog pojedinca, da gledamo u pojedincu, ma kakve god bi mane imao, prije svega uzvišenost ljudske naravi, koju je Sin Božji neizmjerno podigao kad ju je združio sa svojom Božanskom naravi!
Ovakvo shvaćanje čovječjeg dostojanstva jest temelj prave demokracije, koja ograničuje osobna prava pojedinca samo u toliko, u koliko to bezuvjetno traži opće dobro.
Poštivati čovječje dostojanstvo, to je temeljni postulat kršćanske etike. Bio čovjek ove ili one narodnosti, ove ili one konfesije, pripadao jednoj ili drugoj političkoj stranci, uvijek ostaje čovjek, uvijek ostaje Božje stvorenje, kojemu dugujemo iskrenu sućut i ljubav, jer je nosilac iste ljudske naravi kao i mi sami.
Radi toga moramo poštivati u bližnjemu njegove osobne, obiteljske, narodne, političke i vjerske osjećaje, i ako se razlikuju od naših« (str. 260.-261.).
»Protiv progona. Stoga žalimo uvijek kad čujemo da se nekoga progoni jer je druge vjere ili druge narodnosti, ili druge rase ili drugog jezika! Tko tako radi nije ni izdaleka pravi demokrat, a kamo li da bi razumio divnu priču milosrdnog Samarijanca. Čovjek, koji duboko razmatra ovu priču, doći će do uvjerenja, da je zrno kršćanskog milosrđa uzvišenije nego sve fizičke snage ovoga svijeta…
Naročito žalimo, što je bilo ne samo za vrijeme rata, nego i poslije rata toliko slučajeva, u kojima se nije pružila niti osuđenima na smrt mogućnost, da ih prije smrti tješi svećenik… Gdje su tu ljudska prava, o kojima se toliko deklamira… gdje su tu sloboda vjere i sloboda savjesti…? Nije to sloboda savjesti, nego tiranizacija savjesti.
Vjerski odgoj. Kad se danas toliko naglašava sloboda vjere, mi smo katolici dužni, da u ime slobode tražimo i vjerski odgoj omladine… Mi katolici dužni smo, da se ovom slobodom poslužimo i da tražimo religiju u školi ne kao kakvu mrvicu milosti, koja pada sa državnog stola, nego kao naše sveto pravo! Ako plaćamo svoje poreze, ako naši moraju da vrše svoju vojničku dužnost i da ginu za čast domovine, ako dakle dajemo državi i novac i krv, zar je previše ako tražimo od države da poštuje i da pospješuje ono, što je nama najsvetije, naime religiju… i to onu religiju koja učvršćuje stupove države, kad uči: dajte caru, što je carevo!…
Katolička štampa. Katoličke štampe u Jugoslaviji de facto nema… mi katolici nemamo nikakve mogućnosti, da bismo mogli putem štampe zauzeti stanovište prema važnim socijalnim i drugim aktualnim problemima. Ne možemo da govorimo i da objavimo svoje misli i onima, koji nažalost dolaze premalo u crkvu, a baš njima bismo željeli kazati, što mislimo o različitim pitanjima.
U svim modernim državama zajamčena je sloboda štampe, i to ne samo stranci, koja je slučajno na vladi, nego i opoziciji! Mi tražimo, s punim pravom, da smijemo izdavati ne samo vjerske listove za širu publiku, nego i znanstvene revije, u kojima ćemo moći protumačiti i našim intelektualcima u svjetlu kršćanskih istina različite probleme, koji ih zanimaju… Državna vlast ne treba da se boji, ako se katkada kritizira i njezin rad… Dok štampa to čini u duhu pravde, objektivno i pristojnim načinom, kritika ne samo što nije štetna po opće dobro, nego može da bude i vrlo korisna… Objektivna je opozicija izvrstan korektiv, da se stranka većine ne istrči. Opozicija je kontrola, koja čuva većinu, da ne zađe na putove, koji ne vode k općem dobru… Mudri državnici dozvolit će, dakle, uvijek slobodu štampe; većina neka se te slobode ne boji, a naročito neka je ne kuša silom ugušiti« (str. 261.-263.).
NASTAVLJA SE
