FRANCUSKA STUDIJA Imali li mikroplastike u staklenim bocama?

Foto: Shutterstock

Francuski su znanstvenici objavili studiju prema kojoj je količina mikroplastike u pićima mnogo veća u staklenoj nego u plastičnoj ambalaži (J. Food Compos. Anal. 2025, 144, 107719). Najnoviji, neočekivani rezultati izazivaju čuđenje i nevjericu mnogih znanstvenika te pritajeno oduševljenje mnogih novinara. Svjetski su se i hrvatski mediji euforično raspisali o paradoksu prema kojem je bolje piti iz plastične boce: »Pijete iz staklene boce? Unosite više mikroplastike!«

Sve (ni)je isto

Takve medijske interpretacije znanstvenih rezultata nalikuju na vrstu mazohizma i toksikološke uranilovke: eto, sve je isto, sve je onečišćeno plastikom, nema više staklo, plastika, nema više sigurno, štetno… Da, točno je da je plastifikacija okoliša nepovratan proces; plastikom su impregnirani oblaci, himalajska sol, snijeg na Grenlandu, jezera i rijeke, koralji na dnu oceana, probavni sustav kornjače i ljudski mozak. Stoga ne čudi što su i pića u plastičnim ili staklenim bocama onečišćena mikroplastikom. Ali zaista je čudno (i sumnjivo) da voda u staklenoj boci sadrži više plastike od vode u plastičnoj boci.

Plastika iz čepa

Na prvi se pogled čini da je netko u francuskom laboratoriju »pobrkao lončiće« ili zamijenio uzorke ili krivo poredao brojeve u tablici objavljene studije. Jer staklo ne otpušta mikroplastiku, staklo je inertan materijal i siguran je za čuvanje hrane i pića. Staklo koje otpušta plastiku – nije staklo.

Ne može u staklenoj boci biti više mikroplastike nego u plastičnoj ambalaži. Staklena plastika je – oksimoron. Novinari su krivo interpretirali znanstvene rezultate; ili namjerno ili nisu shvatili prirodu i doseg objavljene studije. Nisu bili ni sumnjičavi ni znatiželjni

No francuski su znanstvenici otkrili krivca za povećanu dozu plastike u staklenoj boci: čep! Plastični se dio čepa troši i otpušta mikročestice u piće. To je vjerojatni razlog što u vinima nisu otkrili mikroplastiku, jer su čepovi na staklenim bocama za vino uglavnom pluteni.

Ipak, ostaju neodgovorena pitanja: zbog čega onda plastični čepovi na plastičnim bocama ne otpuštaju mikročestice? Sadrže li zaista pića u plastičnim bocama i do sto puta (!) manje mikroplastičnih čestica?

Slijepi instrumenti

Odgovor se krije u vrsti instrumenta koji se rabio za mjerenje mikročestica. Umjesto mnogo boljega i osjetljivijega Ramanova spektrometra, francuski su istraživači rabili infracrveni spektrometar kojim se mogu vidjeti samo čestice veće od 30 mikrometara. Infracrveni je spektrometar slijep za sitnije mikročestice plastike. I sami su autori u studiji priznali taj optički problem – instrument s velikom dioptrijom ne može vidjeti ni izmjeriti najvažniju skupinu mikročestica, onih manjih od 30 mikrometara.

Vrh sante leda

Ono što su oni uočili jest vrh sante leda, a najveći dio priče, potopljen ispod površine, nisu vidjeli (ni čuli?). Ili, drugim riječima, od drveta nisu vidjeli šumu. Zbog tehničkoga ograničenja infracrvenoga spektrometra mikroplastika od jednoga ili pet mikrometara, dakle, nije dohvatljiva promatraču. Budući da se iz čepa ispuštaju veći komadi mikročestica, to je onda jedina plastika koja se u laboratoriju može izmjeriti. Plastična boca, naprotiv, ispušta onu sitniju, važniju i štetniju mikroplastiku, ali za taj je film potreban skuplji Ramanov spektrometar.

Što je to Ramanova spektroskopija?

Upravo su to pokazali naši znanstvenici s Instituta »Ruđer Bošković« Lara Mikac i Mile Ivanda (Environ. Sci. Pollut. Res. 2025, 32, 13918). Rabeći Ramanov spektrometar, vidjeli su i izmjerili velike količine mikroplastike u vodi u plastičnim bocama. I do 500 puta više plastičnih mikročestica u jednoj litri vode! Također su pokazali da sitne mikročestice čine glavninu mikroplastičnoga onečišćenja vode. To ne znači da su francuski znanstvenici lagali, nego su samo objavili brojke koje (ni)je vidio njihov instrument.

No lagali su medijski naslovi. Jer ne može u staklenoj boci biti više mikroplastike nego u plastičnoj ambalaži. Staklena plastika je – oksimoron. Novinari su krivo interpretirali znanstvene rezultate; ili namjerno ili nisu shvatili prirodu i doseg objavljene studije. Nisu bili ni sumnjičavi ni znatiželjni. No kako je istraživačko novinarstvo već dugo oštećeno, rijetki će novinari pregledati originalnu studiju, koja je javno dostupna, provjeriti njezina ograničenja ili zatražiti mišljenje drugih znanstvenika. Posebno onih koji već godinama upozoravaju na prisutnost mikroplastike u piću zarobljenu u plastičnoj boci.