Znanstvenici s američkoga sveučilišta Columbia razvili su analitičku metodu kojom se može razlikovati mikroplastika od nanoplastike te se utvrditi oblik, veličina, broj i vrsta nanoplastičnih čestica. U najnovijem broju časopisa američke Nacionalne akademije znanosti predstavili su novi alat kojim se, eto, može odrediti i mjeriti količina nanoplastike, ali samo u vodenim otopinama. Kvantifikacija nanoplastike u ljudskoj krvi, urinu ili u otpadnim vodama i dalje ostaje pusta želja znanstvenika.
Četvrt milijuna nanočestica
Kako bi dokazali da njihova metoda djeluje, znanstvenici su odabrali laku analitičku metu – vodu u plastičnim bocama. Mediji o tome bruje već godinama, a sumnje su sada pretvorene u točne brojeve: voda u svakoj plastičnoj boci sadrži otopljenu nanoplastiku – oko 250 tisuća nanočestica u jednoj litri. Dakle, sva voda u plastičnoj ambalaži ustvari je plastična juha. To jako podsjeća na ranije tvrdnje Georgea Bittnera, profesora s teksaškoga sveučilišta, koji je 2011. u časopisu »Environmental Health Perspectives« dokazao da je voda iz plastične boce »hormonski aktivna«.
Estetika pijenja vode
Jedan gutljaj plastične juhe, naravno, nije toksičan poput cijanida ili strihnina, ali je uvijek prljav. Civilizacijski je poraz kada svakodnevno pijenje vode postaje rizik za zdravlje. Pijenje vode iz plastične boce posljedica je nepismenosti, komocije ili škrtosti potrošača. Ne radi se samo o ekologiji ili toksikologiji, nego i o estetici, jer nije osvježavajuće, nego ponižavajuće piti vodu u kojoj je otopljena ambalaža – vodu s dodatcima polietilen-tereftalata, poliamida ili polikarbonata u nanoobliku.
Toksikološki trojanski konj
Nanoplastika je tisuću puta sitnija od mikroplastike, stoga lakše prolazi kroz barijere, kožu, crijevnu stijenku i pluća, brže ulazi u krvotok i više se nakuplja u unutrašnjim organima poput srca ili mozga. Zbog velike aktivne površine nanoplastika često služi kao toksikološki trojanski konj: prenosi različita organska onečišćivala, štetne kemikalije, lijepi se na proteine u krvi i interferira s hormonskim sustavom čovjeka. Jedina je »utješna« vijest da stvarni biološki učinci nanoplastike na zdravlje čovjeka još nisu dokazani.
Potresene alpske vode
Problem je s nanoplastikom što se ona neprestano usitnjava, čime joj se zbog stvaranja nove aktivne površine povećava efektivna koncentracija. To znači da voda u plastičnoj boci, pod utjecajem topline, svjetla ili vibracija, s vremenom sadrži sve više nanoplastike. Bilo bi zanimljivo usporediti količinu nanoplastike u vodi koja transportnim kamionima silazi s Alpa do naših trgovina i u vodi koja se proizvodi i dostavlja lokalno. Isto bi tako bilo korisno izmjeriti količinu nanoplastike u vodi koja se čuva u staklenim bocama. Ili u vodi koja teče vodovodnim cijevima. Nova analitička metoda to sada omogućuje.
Djeca, pandemija, plastika
Iako medicinska cijena nanoplastike nije potpuno poznata, svakodnevna izloženost tomu materijalu sigurno nije ljekovita. Posebno bi djecu trebalo spriječiti da svakoga dana gutaju nanoplastiku i da pijenje vode iz plastičnih boca postane glavnim uzrokom plastične impregnacije njihovih tijela. Poznato je da su upravo djeca prve žrtve plastifikacije okoliša jer je unos polimera u dječji organizam pet do petnaest puta veći, što je 2021. istaknuto u časopisu »Environmental Science & Technology Letters«. Odgovornost je, dakle, roditelja, učitelja i nadležnih institucija da omoguće djeci vodu bez nanoplastike.
Erupcija i tiha voda
Tijekom pandemije očigledno se izbjegavala tema plastifikacije okoliša jer se proglašeni rat protiv koronavirusa temeljio na uporabi plastičnih epidemioloških alata: maski, jednokratne ambalaže »za van«, zaštitnih rukavica, plastičnih pokrivača, testova za COVID-19, injekcija, medicinskoga otpada… No dok je pandemija bila erupcija plastike u kratkom vremenu, nanoplastika u bočicama za vodu jest »tiha voda koja brege dere«. Nije (bilo) potrebno, spašavajući starije generacije, zanemariti zdravlje najmanjih i najslabijih.
