FRANJO DUGAN, IZNIMAN CRKVENI GLAZBENIK Skladatelj, odgojitelj i orguljaš

Franjo Dugan
Orguljaš, skladatelj i zborovođa, obilježio je Franjo Dugan pola stoljeća hrvatske crkvene glazbe, odgojivši kao glazbeni pedagog brojna ugledna glazbena imena.

Među glazbenicima koji su obilježili razvoj hrvatske sakralne, ali i svjetovne glazbe neizostavno je ime orguljaškoga velikana Franje Dugana.

Rođen je 11. rujna 1874. u Krapinčici u Zagorju. Maturiravši 1893. na Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, upisao je fiziku i matematiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, no privlačila ga je glazba, prije svega orgulje. Privučen zvukom crkvenih orgulja u Zajezdi, gdje je pohađao pučku školu, u početku je samouk, a u 6. razredu gimnazije došao je do tadašnjega organista zagrebačke prvostolnice Vatroslava Kolandera, kojega je poslije naslijedio. Sa samo 15 godina postao je orguljaš u crkvi sv. Petra u Vlaškoj, a 1895. imenovan je »drugim katedralnim organistom«. Vodio je zbor Grafičkoga pjevačkoga društva »Sloga«, a 1901./02. naslijedio je Nikolu Fallera kao zborovođa Hrvatskoga pjevačkoga društva »Kolo«. Godine 1907. bio je u Berlinu na usavršavanju te je ispit iz kompozicije položio 1908., kad je imenovan ravnateljem Hrvatskoga glazbenoga zavoda.

Povezao se s cecilijanskim pokretom

Zbog sukoba s ravnateljskim odborom HGZ-a dekretom je premješten u Kraljevsku realnu gimnaziju u Osijeku, no vratio se 1910. u Zagreb kao profesor matematike najprije u Prvoj, a zatim u Drugoj realnoj gimnaziji. Godine 1912. imenovan je prvim orguljašem zagrebačke prvostolnice i tu dužnost obnašao je tri desetljeća. Glazbena škola HGZ-a prerasla je 1916. godine u Konzervatorij, a Dugan je ponovno postao ravnateljem. Uza sve to, bio je predavač na Muzičkoj akademiji u Zagrebu do 1941. Pjesnik Dragutin Domjanić predložio ga je za redovitoga člana novoosnovanoga glazbenoga razreda HAZU-a. Kao glazbeni pisac redovito se pojavljivao najprije u »Obzoru«, a poslije u »Narodnim novinama« i »Glazbenom vjesniku«. Kroz sve to vrijeme ostao je u dodiru sa zborom »Vijencem«, vodio »Oratorijski zbor sv. Marka« (1923. – 1926.) te priređivao brojne koncerte na orguljama u Hrvatskoj i izvan nje.

Bavio se i gregorijanskim koralom, temeljito proučavajući kritički rad stranih, posebice talijanskih stručnjaka na tom polju. Držao je da koral ima biti oživljen svim modernim harmonijskim sredstvima koja mu se u duhu ne protive, da bude živi organizam u životu Crkve.

Povezavši se s cecilijanskim pokretom u Hrvatskoj, promicao ga je stručnim člancima, predavanjima i dugogodišnjim uređivanjem glazbenoga priloga časopisa »Sveta Cecilija« te svojim zbornim crkvenim skladbama, »u kojima je davao primjer skladanja uzvišene crkvene glazbe u našem duhu i stilu, oslobođene germanskog ili talijanskog utjecaja« (J. degl’ Ivellio). Posebice je promicao stare crkvene napjeve iz zbirke »Cithara Octochorda« (1701.) i drugih zbirka te objavljivao obrade tih napjeva i harmonizacije za zborove u »Hrvatskom crkvenom kantualu« (1934.), »koji je najznačajniji pothvat cecilijanskog pokreta za sređivanje crkvene glazbe u Hrvatskoj« (J. degl’ Ivellio), i to za sva doba liturgijske godine, no posebice pjesme za došašće, korizmu i Uskrs.

Harmonizirao uobičajeni koral

Skladao je veći broj instrumentalnih i vokalnih skladba. Među instrumentalnima dominiraju djela za orgulje: »Toccata u g-molu«, fantazija u dorskom načinu na pučku pjesmu »Pozdravleno budi telo Jezuša«, »Kromatska fuga u c-molu«, »Preludij i fuga u H-duru«. Osim za orgulje, napisao je »Sonatu za violinu i klavir u g-molu«, tri gudačka kvarteta te »Andante za simfonijski orkestar«. Među zborskim skladbama ističu se svjetovni zborovi »Čuj der dušo«, »Na vodi«, »Troje proljeće« na riječi Stanka Vraza, »Carmen saeculare«, »Morska vrba« te duhovne skladbe »Molitva«, »Tebe mi hvalimo, Bože« na riječi Marka Marulića, »Hrvatska misa«, ofertorij »Ad Te Domine«, »Regina coeli«, »Salve Regina«, »Za vjenčanje« na riječi Petra Preradovića te »Ave Maria«.

Bavio se i gregorijanskim koralom, temeljito proučavajući kritički rad stranih, posebice talijanskih stručnjaka na tom polju. Držao je da koral ima biti oživljen svim modernim harmonijskim sredstvima koja mu se u duhu ne protive, da bude živi organizam u životu Crkve. »Polazeći s toga stanovišta, harmonizirao je skoro sav uobičajeni koral, gdje se naročito ističu majstorske obradbe crkvenih himana. Time je Dugan podigao pratnju rimskoga korala u zagrebačkoj stolnoj crkvi na jedno od najznamenitijih mjesta u Europi« (J. degl’ Ivellio). Također valja istaknuti i njegov znanstveni i teoretski rad u djelima »Elementarna teorija muzike« (1922.), »Vježbe za zborno pjevanje« (1923.), »Nauk o glazbalima« (1944.), »Nauk o formama« (1944.), a »Akustika« je ostala u rukopisu. Sva su djela plod njegova nastavno-znanstvenoga rada na Muzičkoj akademiji.

Devet mjeseci zabrane javnoga rada

Dugan je odgojio brojne glazbenike, počevši od svojega sina Čedomila Dugana, zeta Mladena Stahuljaka, Franje pl. Lucića do Borisa Papandopula, Josipa Štolcera Slavenskoga, dr. Božidara Širole, Stjepana Šuleka, Branimira Sakača, Ivana Matetića Ronjgova, Slavka Zlatića te srpskoga skladatelja Marka Tajčevića.

Godine 1944., u povodu 70. godišnjice života, odlikovan je, što mu je 1945. »priskrbilo« devet mjeseci zabrane javnoga rada i isključenje iz HAZU-a. Pod utjecajem tih događaja teško se razbolio. Godine 1947. ugledni Institut »Max Reger« u Bonnu imenovao ga je svojim članom. Umro je 13. prosinca 1948. u Zagrebu.

IZVORGlas Koncila br. 2/2019.
Prethodni članakDIVAN PLOD SAKRAMENTA KRSTA Sve s Bogom
Sljedeći članakUZ FILM »DOGMAN«, TALIJANSKI KANDIDAT ZA »OSCARA« Dva lica ljudske naravi