Premda je »sinoda o sinodnosti« nesumnjivo najšire događanje sveopće Crkve još od Drugoga vatikanskoga koncila, u njezinu se praćenju jednako nesumnjivo snalaze tek rijetki. Počevši od riječi »sinoda« pa sve do proturječja njezinih sudionika, nebrojene nejasnoće zasjenjuju ključna pitanja s kojima se Crkva suočava u svom »hodu zajedništva«. Stoga nas je obradovala mogućnost da ta pitanja za čitatelje Glasa Koncila razjasni onaj tko bdije nad čitavom Sinodom – njezin generalni relator, kardinal Jean-Claude Hollerich. U razgovoru koji smo vodili za njegova nedavnoga boravka u Splitu jedan od devet savjetnika pape Franje bez zadrške je s nama podijelio svoje viđenje njemačkoga sinodskoga puta, ali i prokomentirao izazove Crkve u Hrvata, poput borbe protiv pobačaja i krize muževnosti. Luxembourški nadbiskup pritom se nije libio razjasniti nam ni prijeporne izjave kojima je ranije komentirao crkveni nauk o ređenju žena i homoseksualnim osobama.
Vijest o imenovanju zatekla me na sinodskoj skupštini u Etiopiji i zapanjila me. Osjećam se veoma počašćenim što sam među ljudima koje Sveti Otac želi pitati za savjet, no to nisu ljudi koji dobivaju veći utjecaj u Crkvi. Papu možemo savjetovati, ali on će na kraju učiniti kako sam odluči.
To sigurno daje na većoj važnosti razlučivanju. No razlučivanje nije tek stvar isusovaca. Nazivali ga drukčijim imenima ili drukčije naglašavali, razlučivanje ipak postoji u svim duhovnostima Crkve jer je ono djelo Duha Svetoga. Taj naglasak na razlučivanju znači da djelovanje Duha Svetoga postaje važnijim u Crkvi, približavajući nas, među ostalim, našoj pravoslavnoj braći i sestrama.
Stalan je prigovor pravoslavnih kršćana da smo mi katolici odveć kristocentrični.
Jasno, trebali bismo biti usredotočeni na Krista. No iz razgovora s mladim svećenicima i bogoslovima brzo se primijeti da, za razliku od života naših svetaca, Trojstvo slabo utječe na njihov duhovni život iako u teologiji o njemu mnogo uče. Obnovljena svijest da je Bog Otac, Sin i Duh Sveti mora postati prepoznatljivom oznakom današnjega kršćanskoga duha, osobito u svjetlu velikih seoba muslimanskih naroda na Zapad.
Duh Sveti sjedinjuje karizmu i hijerarhiju – u osobi Petrova nasljednika. Zato sam siguran da, ako Papa Crkvu upućuje u nekom smjeru, tim smjerom mora poći. A Papa ju je uputio u sinodskom smjeru.
Sinodnost ne nadomješta Petrovu službu niti nadomješta ulogu biskupa. Ipak, svi su krštenici sinovi i kćeri Božje; svi su krštenici Kristova posvojena braća i sestre. Stoga Duh Sveti nesumnjivo progovara kroz njih. To je građa našega razlučivanja i ne možemo se od nje izuzeti samo zato što nam se možda ne sviđa. Ali možemo čak i poći korak dalje. Ponekad čak i biti u krivu ne znači oskudijevati Duhom.
Franjo Ksaverski, Ignacije Lojolski i Petar Faber – svi prvi drugovi Družbe Isusove – zavjetovali su se u Parizu na siromaštvo, čistoću i odlazak u Svetu Zemlju. Bude li Sveta Zemlja nedostupna, zavjetovali su se otići u Rim. U to doba nije se moglo ići u Svetu Zemlju pa su otišli u Rim i tako se rodila Družba Isusova. Čežnju koju su gajili nadahnuo je Duh Sveti, no njezin je domet bio drukčiji. Za sva djela Duha nužno je dugo vrijeme jer ih ne razumijemo smjesta.
Da, ne ciljam samo na katolike, nego na sve krštenike. U Crkvi njegujemo teologiju osovljenu oko zajedništva, što se osobito izražava pričešću u svetoj euharistiji. Taj je euharistijski duh također razlogom zašto je prva dimenzija Sinode zajedništvo. Ipak, temeljni sakrament iz kojega proizlaze svi sakramenti jest krštenje. Na to mislimo kada u Vjerovanju ispovijedamo jedno krštenje; no ta se poruka lako može iščitati s naših krstionica, poput one u vašoj splitskoj katedrali.
To znači da nam sinoda treba pružiti osjećaj nepotpunosti: moramo iskusiti bolnu odvojenost od ostatka naše krštene braće i sestara. Stoga ćemo na početku sinodskoga zasjedanja u Rimu imati trenutak u duhu Taizéa u kojem će se Papi u molitvi pridružiti carigradski patrijarh i drugi kršćanski poglavari. To je prvi put da će Petrov nasljednik zaiskati druge kršćane da mole za sinodu Katoličke Crkve.
Ne, nije dovoljna. Ali upravo će nam zajednička molitva pružiti snažan osjećaj da to nije dovoljno; da trebamo težiti jedinstvu. Dikasterij za promicanje jedinstva kršćanâ u tom je pogledu obavio izvrstan posao. Napisali su mnoge temeljne teološke radove koji pokazuju, na primjer, da pitanje opravdanja nije istinska zaprjeka našemu jedinstvu s protestantima. Shvaćamo da se slažemo, ali to shvaćanje ostaje na vrlo visokoj teološkoj razini. Postoje i druga pitanja poput euharistijske teologije i apostolskoga nasljedstva koja trenutačno onemogućavaju jedinstvo. Ipak, na krštenju možemo mnogo toga graditi.
Nedavno hodočašće Svetoga Oca u Južni Sudan zajedno s canterburyjskim nadbiskupom i poglavarom Prezbiterijanske Crkve Škotske potvrdilo je mogućnost ekumenskoga djelovanja, zajedničkoga služenja pravdi i miru u svijetu. Trebamo Duhu Svetomu dati vremena da nam da razaznati kako on vodi Crkvu k većemu jedinstvu.
Ne zato što je to stvar prošlosti, nego zato što i danas opažam Božje djelovanje u Europi – to me raduje.
Ovisi na što mislite pod borbom. Kršćanska je tradicija Europe golema i moramo je njegovati. Ali tradicija se čitavo vrijeme zbiva. Papa Franjo upozorava nas da nam tradicija pomaže inkulturirati vjeru u novi svijet. Ako je promatramo kao nešto prošlo, propuštamo sadašnjost, a ako propustimo sadašnjost, ne možemo se pripremiti za budućnost. Ne možemo jednostavno voditi politiku obnove katoličke Europe. To ne će uspjeti.
Trebamo otkrivati Božju prisutnost u današnjem svijetu. Kada otkrijemo Boga izvan Crkve, moramo se radovati: to znači da se naša tradicija nastavlja.
U usporedbi s drugim europskim zemljama Hrvatska je još uvijek izrazito katolička zemlja. Ali moja domovina, Luksemburg, nekoć je bila slična Irskoj: nije bila tek kršćanska, nego i duboko katolička. Protestantizam sam poznavao samo iz povijesnih knjiga jer u djetinjstvu nikada nisam sreo protestanta. Nakon prvoga sata u našoj javnoj školi išli smo u crkvu na misu. Takve su stvari danas nezamislive u Luksemburgu, kao i u Europi. Sve se vrlo brzo odvilo. U Hrvatskoj biste u tim primjerima trebali prepoznati upozorenje da se pripremite na takvu promjenu. I možda baš u toj pripremi otkrijete novu radost, osobito među svojom mladeži i djecom.
Ne, Crkva se protiv toga uvijek borila. Kada sam bio dijete, svećenik je u našoj župi odraslima više-manje nalagao za koga da glasuju na izborima! Mnogi su se ljudi usprotivili Crkvi zbog pretjerane prevlasti; na nju se gledalo kao na diktaturu koja svoje pozicije želi nametnuti čitavomu društvu. Danas su Crkva i država u Luksemburgu odvojene. Razdvajanje je na neki način naškodilo Crkvi, ali na druge joj je načine pogodovalo.
Danas imamo dobre odnose upravo s političkim strankama koje su prije mrzile Crkvu. Ipak, ne slažemo se oko svih točaka.
U Hrvatskoj još postoji šansa da je stranka koja se naziva kršćanskom doista kršćanska. U Luksemburgu to više nije slučaj. »Kršćanske« stranke nisu ništa kršćanskije od drugih, bez obzira na ime. Kako možete biti kršćanin i podupirati pravo na pobačaj? To ne mogu razumjeti.
Samaritanski je put uvijek imao prvenstvo u Crkvi. Crkveni oci koji su tumačili tu prispodobu dobro su uvidjeli da je milosrdni samaritanac sâm Krist. Mi smo povrijeđeni na svom životnom putu, a Krist povija naše rane. Želimo li biti kristoliki, moramo činiti isto. Moramo naviještati evanđelje, izravno objavljujući Krista umrla i uskrsla za nas. Ipak, ljudi će to shvatiti jedino ako postanemo milosrdnim samaritancima u službi svijetu. Inače je to puka teorija, a ljudi u teorije više ne vjeruju.
Pobačaj ne će zaustaviti službena stajališta Crkve. Trebamo se protiviti pobačaju, no uvijek bih promicao pravodobno savjetovanje za žene kako bi mogle preispitati svoju odluku. Također, protupobačajni su se zakoni kroz povijest često okomljivali na žene, a ne na njihove roditelje ili partnere koji su ih na pobačaj silili. Trebamo biti pravedni prema ženama i trebamo se pobrinuti da ljudi shvate da je Crkva za život u pravom smislu tih riječi. Mi smo za život: stalo nam je do nerođene djece. Mi smo za život: stalo nam je do ljudi koji žive u siromaštvu. Mi smo za život: stalo nam je do ljudi s invaliditetom, bolesnika i umirućih. Mi smo za život: stalo nam je do dostojanstvena života ljudi koji se više ne čine korisnima društvu. Ako se učini da Crkva izdvaja pitanje pobačaja, naštetit će svojemu stajalištu, što naposljetku samo pogoduje pobačaju.
Sjedenje i razgovaranje tvori sinodu samo ako se razgovara o putovanju. Inače ona postaje rat pojmovima. Papa ima dva glavna prigovora njemačkomu sinodskomu putu. Prvi je da ne raste od korijena naviše. Umjesto toga, imate katolike u udrugama koje nalikuju sindikatima. To se umnogome razlikuje od slike naroda Božjega, osobito od one koju je Sveti Otac iskusio u Južnoj Americi. Drugi je prigovor da se ne pomalja poslanje. Crkva u Njemačkoj zaokupljena je sobom i svojim strukturama. To nije Crkva koja služi svijetu, nego sama sebi, uskraćujući prostor Duhu Svetomu. A znate što papa Franjo kaže o Duhovima…
Duhovi su se činili kao velik metež; ljudi su čak mislili da su se apostoli ponapili! Tek je naknadno uspostavljen sklad. Duh Sveti ponekad uzrokuje veliku pomutnju kako bi donio nov sklad. Ali u Njemačkoj nedostaje sklada. Među biskupima postoji sukob manjine i većine, bez spremnosti na kompromis. Na sinodi se nikada ne smije pojaviti trijumfalna većina i ranjena manjina.
Ne. Volim obitelj, ali zabrinjava me individualizam. Na Zapadu imamo vrlo personalističko tumačenje stvaranja. Ono je točno, ali dok Europa postaje sve više individualistička, puko personalističko tumačenje može postati pomalo usko: samo Bog i ja. Bog nije stvorio samo mene, on je stvorio nas. Pedesetnica nam pokazuje da je Bog ciljao na nešto više od obitelji ili naroda. Ta potreba za širim pogledom osobito se vidi u Aziji, čak i iz načina na koji su uredili svoju kontinentalnu skupštinu. Kada je bilo govora o kakvu amandmanu, ljudi iz raznih zemalja sjedili bi zajedno za stolom sve dok se čitav stol ne bi složio. To u Europi nikad ne bi uspjelo. Azija ima kršćansku kulturu različitu od Europe, što nam otvara oči da uvidimo da naš način motrenja stvari nije jedini. Bilo bi glupo to misliti.
Vrlo je teško biti katolik bez poslušnosti papi. Neki vrlo konzervativni ljudi uvijek su propovijedali poslušnost papi – sve dok je papa govorio što su htjeli čuti. Papa govori stvari koje su i meni teške, ali ih promatram kao priliku za obraćenje, priliku da postanem vjerniji i sretniji kršćanin.
Spolno je zlostavljanje užasno; štoviše, ono je đavolsko. Ministranti se ugledaju u svećenike kao u Božje ljude: oni imaju potpuno povjerenje u njih. Zato Crkva mora imati najviši standard u zaštiti od zlostavljanja: čovjek kojega su djeca smatrala Božjim čovjekom zlostavlja ih, progoni i rabi kao predmet svoje požude. Ne može neispravnije od toga. To je potpuni prevrat svih vrijednosti koje propovijedamo. Moramo to priznati i okajati, ali i svima pokazati drukčiju Crkvu u kojoj su takve stvari nemoguće.
Istaknuo sam da će žene brže od muškaraca uočiti grabežljivca ako se pojavi u Crkvi. Društvo lišeno žena nije zdravo. Muškarci se na njega naviknu i razviju određena negativna stajališta prema ženama. To je klerikalizam. Isus nikada nije pričao viceve o ženama. Žene su osjećale da ih on voli – zato su ga i pratile kamo bi god išao. Žene se moraju osjećati dobrodošlo u Crkvi, ne samo kod pripremanja obroka i čišćenja crkava, nego i kod donošenja odluka i preuzimanja odgovornosti. Pritom ne ciljam na svećeništvo.
Neki vrlo konzervativni ljudi uvijek su propovijedali poslušnost papi – sve dok je papa govorio što su htjeli čuti. Papa govori stvari koje su i meni teške, ali ih promatram kao priliku za obraćenje, priliku da postanem vjerniji i sretniji kršćaninU mojoj je biskupiji za čitavu formaciju zadužena žena i izvrsno to radi. Povjerio sam joj i da propovijeda hodočasnicima u našoj katedrali u potpunom skladu s kanonskim pravom jer je propovijedala izvan mise. Imam i apostolske delegate koji su redom žene. Ako se ne možemo pomiriti sa ženama u društvu ili Crkvi, nešto s nama nije u redu.
Dječaci i muškarci iščezavaju u svakom sustavu koji zanemari razlike u psihologiji. Primjerice, dječaci i djevojčice u obrazovanju napreduju na različite načine: djevojčice uče redovito pa im sustav testiranja dobro leži, a dječaci uglavnom izvuku deblji kraj. Motreći Crkvu, ako su nam katehete mahom žene, one će katehizirati na ženski način, što će neke dječake otuđiti. Ako je kateheza premekana, ne će im se svidjeti. Zanemarili smo te razlike i u tom smo se smislu veoma feminizirali.
To pokazuje da muškarci još žele učiniti neko junaštvo. Ali to također očituje nedostatak mjesta za muškarce u Crkvi. Svećenici su danas uglavnom okruženi ženama. U mjestašcu iz kojega dolazim nekoć su postojale bratovštine koje su priređivale dane ispovijedi i pričesti za muškarce jer su oni zbog spolnoga grijeha rijetko išli na pričest. To je prošlost, ali još uvijek moramo muškarcima dati priliku da se zablate radeći u Crkvi.
Papa Franjo ne želi ređenje žena i ja sam tomu potpuno poslušan. Ali ljudi nastavljaju o tome raspravljati. Nisam promicatelj ređenja žena; promicatelj sam davanja veće pastoralne odgovornosti ženama. A ako to postignemo, možda možemo vidjeti postoji li među ženama još uvijek želja za ređenjem. Ali za tako veliku promjenu valjalo bi tražiti pristanak Pravoslavne Crkve. Nikada to ne bismo mogli učiniti ako bismo time ugrozili svoje bratstvo s pravoslavnima ili polarizirali jedinstvo svoje Crkve. Ljubav nije nešto apstraktno; upravo nas ljubav prema našim sestrama i braći sprječava da činimo stvari koje bi ih otuđile.
Sveti Otac o njemu mora odlučiti.
S vremenom, da.
Nisam siguran da biste to mogli tako nazvati; vjerojatno ne. Nezabludivo bi bilo, primjerice, proglašenje dogme o Marijinu uznesenju na nebo Pija XII.
»Syllabus errorum« Pija IX. nosio je sličnu tvrdnju o nezabludivosti. Ali ako pogledate »Syllabus«, uvidjet ćete da je Pio IX. osudio mnoge stvari koje su sada uobičajena praksa u Crkvi.
Dijalog religija, sloboda vjere, ljudska prava… Pio IX. te je ideje smatrao vrlo grješnima i protivnima Objavi.
To je sigurno istinit nauk za svoje vrijeme i ne možemo ga tek tako gurnuti u stranu. Ali mislim da bi moglo biti prostora da se nauk proširi – da vidimo koji bi se argumenti pape Ivana Pavla II. mogli razviti. No u ovom trenutku, ako mi papa Franjo kaže da to nije opcija, to nije opcija.
Ne postoji način na koji se možete strogo protiviti papinu nauku, ali ponekad postoji razvoj misli koji može dovesti do različitih zaključaka. No bilo bi nečuveno da ja istrčim s takvim zaključcima. Čitava Crkva zajedno s Petrom mora priznati da je došlo do razvoja.
Kad je nastajao crkveni nauk, pojam homoseksualnost nije ni postojao. Homoseksualnost je nova riječ; čak ni u vrijeme svetoga Pavla ljudi nisu imali pojma da bi mogli postojati muškarci i žene koje privlači isti spol.
Sodomiju se u to vrijeme smatralo tek nečim orgijastičkim, tipičnim za oženjene ljude koji su držali robove za osobnu požudu. Ali kako možete osuditi ljude koji ne mogu voljeti nego isti spol? Nekima je od njih čistoća moguća, no pozivate li druge na čistoću, čini se kao da im govorite egipatski.
Ljudima možemo naložiti samo moralno ponašanje koje mogu podnijeti u svom svijetu. Ako od njih tražimo nemoguće, odbit ćemo ih. Ako kažemo da je sve što čine u sebi pogrješno, to je kao da im kažemo da njihov život nema vrijednost. Mnogi mladi ljudi došli su mi kao ocu i govorili mi o svojoj homoseksualnosti. A što čini otac? Izbacuje li ih ili ih bezuvjetno prihvaća?
Ne, ali homoseksualne se osobe moraju osjetiti dobrodošlo u našoj kući. Inače će otići. Papa je o toj temi rekao nešto ključno. Parafrazirat ću ga: naravno, homoseksualnost je grijeh – kao što je svaki spolni odnos izvan braka grijeh.
Govorite o katoličkom tretmanu sodomije.
Sodomija je prisutna i među oženjenim muškarcima i ženama.
Da, jasno, trebali bismo. Ali osoba sklona krađi može i bez krađe. Homoseksualna će osoba uvijek voljeti ljude istoga spola. Homoseksualnost ne bismo trebali svoditi na neuredne spolne odnose. To je vrlo grub način razumijevanja ljudske osobe. Kada Isus susreće nekoga poput Zakeja, ne kaže mu: »Moraš promijeniti svoj život, dječače moj, i onda bih možda, ako budeš činio pokoru, mogao razmisliti o tome da te posjetim.« Ne, njegov pogled takvim osobama pruža smirenje i osjećaj prihvaćenosti. Tada Isus odlazi u njihovu kuću, i tek se tada oni mijenjaju. Ne isključujem promjenu, ali ona dolazi nakon susreta s Isusom.
Smatram pomalo dvojbenim onaj dio učenja koji homoseksualnost naziva »u sebi neurednom«. Ipak, moramo prihvatiti sve ljude i dati da osjete Božju ljubav. Ako je osjete, siguran sam da će to promijeniti nešto u njihovim srcima.
