GENERALNI RELATOR BISKUPSKE SINODE KARDINAL JEAN-CLAUDE HOLLERICH Duh Sveti ponekad uzrokuje veliku pomutnju kako bi donio nov sklad

Snimio: L. Tripalo | Kardinal Jean-Claude Hollerich
Papa ima dva glavna prigovora njemačkomu sinodskomu putu. Prvi je da ne raste od korijena naviše. Umjesto toga postoje katolici u udrugama koje nalikuju sindikatima… Drugi je prigovor da se ne pomalja poslanje. Crkva u Njemačkoj zaokupljena je sobom i svojim strukturama. To nije Crkva koja služi svijetu, nego sama sebi

Premda je »sinoda o sinodnosti« nesumnjivo najšire događanje sveopće Crkve još od Drugoga vatikanskoga koncila, u njezinu se praćenju jednako nesumnjivo snalaze tek rijetki. Počevši od riječi »sinoda« pa sve do proturječja njezinih sudionika, nebrojene nejasnoće zasjenjuju ključna pitanja s kojima se Crkva suočava u svom »hodu zajedništva«. Stoga nas je obradovala mogućnost da ta pitanja za čitatelje Glasa Koncila razjasni onaj tko bdije nad čitavom Sinodom – njezin generalni relator, kardinal Jean-Claude Hollerich. U razgovoru koji smo vodili za njegova nedavnoga boravka u Splitu jedan od devet savjetnika pape Franje bez zadrške je s nama podijelio svoje viđenje njemačkoga sinodskoga puta, ali i prokomentirao izazove Crkve u Hrvata, poput borbe protiv pobačaja i krize muževnosti. Luxembourški nadbiskup pritom se nije libio razjasniti nam ni prijeporne izjave kojima je ranije komentirao crkveni nauk o ređenju žena i homoseksualnim osobama. 

Uzoriti, papa Franjo nedavno Vas je imenovao u Vijeće kardinala. Kako gledate na taj izbor i ulogu Vijeća u Papinu promišljanju?

Vijest o imenovanju zatekla me na sinodskoj skupštini u Etiopiji i zapanjila me. Osjećam se veoma počašćenim što sam među ljudima koje Sveti Otac želi pitati za savjet, no to nisu ljudi koji dobivaju veći utjecaj u Crkvi. Papu možemo savjetovati, ali on će na kraju učiniti kako sam odluči.

Prvoga papu isusovca u Vatikanu okružuje sve više isusovaca. Što takva prisutnost duhovnosti sv. Ignacija Lojolskoga donosi sveopćoj Crkvi?

To sigurno daje na većoj važnosti razlučivanju. No razlučivanje nije tek stvar isusovaca. Nazivali ga drukčijim imenima ili drukčije naglašavali, razlučivanje ipak postoji u svim duhovnostima Crkve jer je ono djelo Duha Svetoga. Taj naglasak na razlučivanju znači da djelovanje Duha Svetoga postaje važnijim u Crkvi, približavajući nas, među ostalim, našoj pravoslavnoj braći i sestrama.

Protupobačajni su se zakoni kroz povijest često okomljivali na žene, a ne na njihove roditelje ili partnere koji su ih na pobačaj silili. Trebamo biti pravedni prema ženama i trebamo se pobrinuti da ljudi shvate da je Crkva za život u pravom smislu tih riječi… Ako se učini da Crkva izdvaja pitanje pobačaja, naštetit će svojemu stajalištu, što naposljetku samo pogoduje pobačaju
Zašto je tomu tako?

Stalan je prigovor pravoslavnih kršćana da smo mi katolici odveć kristocentrični.

Ali nije li to pozitivno?

Jasno, trebali bismo biti usredotočeni na Krista. No iz razgovora s mladim svećenicima i bogoslovima brzo se primijeti da, za razliku od života naših svetaca, Trojstvo slabo utječe na njihov duhovni život iako u teologiji o njemu mnogo uče. Obnovljena svijest da je Bog Otac, Sin i Duh Sveti mora postati prepoznatljivom oznakom današnjega kršćanskoga duha, osobito u svjetlu velikih seoba muslimanskih naroda na Zapad.

Mnogo ste puta spomenuli Duha Svetoga u svojoj propovijedi na otvorenju skupštine kontinentalne sinode u Addis Abebi. Karizmatski je pokret također »popularizirao« govor o njemu. No kako možemo biti sigurni u »uključenost« Duha Svetoga u Sinodu?

Duh Sveti sjedinjuje karizmu i hijerarhiju – u osobi Petrova nasljednika. Zato sam siguran da, ako Papa Crkvu upućuje u nekom smjeru, tim smjerom mora poći. A Papa ju je uputio u sinodskom smjeru.

Nije li sinodski put sušta suprotnost Papinu samostalnomu odlučivanju?

Sinodnost ne nadomješta Petrovu službu niti nadomješta ulogu biskupa. Ipak, svi su krštenici sinovi i kćeri Božje; svi su krštenici Kristova posvojena braća i sestre. Stoga Duh Sveti nesumnjivo progovara kroz njih. To je građa našega razlučivanja i ne možemo se od nje izuzeti samo zato što nam se možda ne sviđa. Ali možemo čak i poći korak dalje. Ponekad čak i biti u krivu ne znači oskudijevati Duhom.

Možete li navesti primjer?

Franjo Ksaverski, Ignacije Lojolski i Petar Faber – svi prvi drugovi Družbe Isusove – zavjetovali su se u Parizu na siromaštvo, čistoću i odlazak u Svetu Zemlju. Bude li Sveta Zemlja nedostupna, zavjetovali su se otići u Rim. U to doba nije se moglo ići u Svetu Zemlju pa su otišli u Rim i tako se rodila Družba Isusova. Čežnju koju su gajili nadahnuo je Duh Sveti, no njezin je domet bio drukčiji. Za sva djela Duha nužno je dugo vrijeme jer ih ne razumijemo smjesta.

Riječ koju ste upravo uporabili namjesto »vjernika« – »krštenici« – ne čini nam se nimalo slučajnom.

Da, ne ciljam samo na katolike, nego na sve krštenike. U Crkvi njegujemo teologiju osovljenu oko zajedništva, što se osobito izražava pričešću u svetoj euharistiji. Taj je euharistijski duh također razlogom zašto je prva dimenzija Sinode zajedništvo. Ipak, temeljni sakrament iz kojega proizlaze svi sakramenti jest krštenje. Na to mislimo kada u Vjerovanju ispovijedamo jedno krštenje; no ta se poruka lako može iščitati s naših krstionica, poput one u vašoj splitskoj katedrali.

Što ta krštenička perspektiva znači za sinodski put?

To znači da nam sinoda treba pružiti osjećaj nepotpunosti: moramo iskusiti bolnu odvojenost od ostatka naše krštene braće i sestara. Stoga ćemo na početku sinodskoga zasjedanja u Rimu imati trenutak u duhu Taizéa u kojem će se Papi u molitvi pridružiti carigradski patrijarh i drugi kršćanski poglavari. To je prvi put da će Petrov nasljednik zaiskati druge kršćane da mole za sinodu Katoličke Crkve.

I sam Papa nedavno je u Angelusu pozvao na molitvu Gospodinu da nam »dade snage za plač«. Polazeći od tih riječi, ne bismo li trebali težiti nečemu većemu od »uplakanoga« zajedništva s drugim kršćanima? Je li zajednička molitva dovoljna?

Ne, nije dovoljna. Ali upravo će nam zajednička molitva pružiti snažan osjećaj da to nije dovoljno; da trebamo težiti jedinstvu. Dikasterij za promicanje jedinstva kršćanâ u tom je pogledu obavio izvrstan posao. Napisali su mnoge temeljne teološke radove koji pokazuju, na primjer, da pitanje opravdanja nije istinska zaprjeka našemu jedinstvu s protestantima. Shvaćamo da se slažemo, ali to shvaćanje ostaje na vrlo visokoj teološkoj razini. Postoje i druga pitanja poput euharistijske teologije i apostolskoga nasljedstva koja trenutačno onemogućavaju jedinstvo. Ipak, na krštenju možemo mnogo toga graditi.

Na koji način?

Nedavno hodočašće Svetoga Oca u Južni Sudan zajedno s canterburyjskim nadbiskupom i poglavarom Prezbiterijanske Crkve Škotske potvrdilo je mogućnost ekumenskoga djelovanja, zajedničkoga služenja pravdi i miru u svijetu. Trebamo Duhu Svetomu dati vremena da nam da razaznati kako on vodi Crkvu k većemu jedinstvu.

Uz skori zaključak kontinentalne faze Sinode želimo se osvrnuti na riječi koje ste izgovorili uoči Kontinentalne skupštine Sinode u Europi. »Kršćanska je Europa stvar prošlosti«, rekli ste sa svojevrsnom radošću…

Ne zato što je to stvar prošlosti, nego zato što i danas opažam Božje djelovanje u Europi – to me raduje.

Ne bismo li se trebali boriti za svoju kršćansku tradiciju u Europi?

Ovisi na što mislite pod borbom. Kršćanska je tradicija Europe golema i moramo je njegovati. Ali tradicija se čitavo vrijeme zbiva. Papa Franjo upozorava nas da nam tradicija pomaže inkulturirati vjeru u novi svijet. Ako je promatramo kao nešto prošlo, propuštamo sadašnjost, a ako propustimo sadašnjost, ne možemo se pripremiti za budućnost. Ne možemo jednostavno voditi politiku obnove katoličke Europe. To ne će uspjeti.

Ali što nam onda preostaje?

Trebamo otkrivati Božju prisutnost u današnjem svijetu. Kada otkrijemo Boga izvan Crkve, moramo se radovati: to znači da se naša tradicija nastavlja.

Ipak je naša tradicija u Hrvatskoj još pretežno katolička…

U usporedbi s drugim europskim zemljama Hrvatska je još uvijek izrazito katolička zemlja. Ali moja domovina, Luksemburg, nekoć je bila slična Irskoj: nije bila tek kršćanska, nego i duboko katolička. Protestantizam sam poznavao samo iz povijesnih knjiga jer u djetinjstvu nikada nisam sreo protestanta. Nakon prvoga sata u našoj javnoj školi išli smo u crkvu na misu. Takve su stvari danas nezamislive u Luksemburgu, kao i u Europi. Sve se vrlo brzo odvilo. U Hrvatskoj biste u tim primjerima trebali prepoznati upozorenje da se pripremite na takvu promjenu. I možda baš u toj pripremi otkrijete novu radost, osobito među svojom mladeži i djecom.

Nije li promjena o kojoj govorite upravo rezultat odricanja Crkve od svoje tradicije?

Ne, Crkva se protiv toga uvijek borila. Kada sam bio dijete, svećenik je u našoj župi odraslima više-manje nalagao za koga da glasuju na izborima! Mnogi su se ljudi usprotivili Crkvi zbog pretjerane prevlasti; na nju se gledalo kao na diktaturu koja svoje pozicije želi nametnuti čitavomu društvu. Danas su Crkva i država u Luksemburgu odvojene. Razdvajanje je na neki način naškodilo Crkvi, ali na druge joj je načine pogodovalo.

Dječaci i muškarci iščezavaju u svakom sustavu koji zanemari razlike u psihologiji… Ako su nam katehete mahom žene, one će katehizirati na ženski način, što će neke dječake otuđiti… U tom smo se smislu veoma feminizirali
Na primjer?

Danas imamo dobre odnose upravo s političkim strankama koje su prije mrzile Crkvu. Ipak, ne slažemo se oko svih točaka.

A što je s negativnim posljedicama?

U Hrvatskoj još postoji šansa da je stranka koja se naziva kršćanskom doista kršćanska. U Luksemburgu to više nije slučaj. »Kršćanske« stranke nisu ništa kršćanskije od drugih, bez obzira na ime. Kako možete biti kršćanin i podupirati pravo na pobačaj? To ne mogu razumjeti.

Problem pobačaja vrlo je aktualan i u Hrvatskoj. Unatoč kršćanskoj većini, još je na snazi vrlo popustljiv zakon o pobačaju, koji se ispostavio kamenom spoticanja svih stranaka u Hrvatskoj. Voljeli bismo o tome čuti gledište nekoga tko se – kao misionar – suočavao s problemima širim od problema zapadne Europe. Da se izrazimo evanđeoskim pojmovljem, treba li Crkva u današnjoj raspravi o pobačaju sebe shvaćati kao »jakoga čovjeka« ili »milosrdnoga samaritanca«?

Samaritanski je put uvijek imao prvenstvo u Crkvi. Crkveni oci koji su tumačili tu prispodobu dobro su uvidjeli da je milosrdni samaritanac sâm Krist. Mi smo povrijeđeni na svom životnom putu, a Krist povija naše rane. Želimo li biti kristoliki, moramo činiti isto. Moramo naviještati evanđelje, izravno objavljujući Krista umrla i uskrsla za nas. Ipak, ljudi će to shvatiti jedino ako postanemo milosrdnim samaritancima u službi svijetu. Inače je to puka teorija, a ljudi u teorije više ne vjeruju.

Crkva naučava da je pobačaj teški grijeh, no djelatnu borbu protiv pobačaja uglavnom predvode laici. Može li odlučnije djelovanje crkvene hijerarhije pridonijeti iskorjenjivanju pobačaja?

Pobačaj ne će zaustaviti službena stajališta Crkve. Trebamo se protiviti pobačaju, no uvijek bih promicao pravodobno savjetovanje za žene kako bi mogle preispitati svoju odluku. Također, protupobačajni su se zakoni kroz povijest često okomljivali na žene, a ne na njihove roditelje ili partnere koji su ih na pobačaj silili. Trebamo biti pravedni prema ženama i trebamo se pobrinuti da ljudi shvate da je Crkva za život u pravom smislu tih riječi. Mi smo za život: stalo nam je do nerođene djece. Mi smo za život: stalo nam je do ljudi koji žive u siromaštvu. Mi smo za život: stalo nam je do ljudi s invaliditetom, bolesnika i umirućih. Mi smo za život: stalo nam je do dostojanstvena života ljudi koji se više ne čine korisnima društvu. Ako se učini da Crkva izdvaja pitanje pobačaja, naštetit će svojemu stajalištu, što naposljetku samo pogoduje pobačaju.

Spominjući izdvajanje pitanja u Crkvi, odmah nam se nameće misao o njemačkom sinodskom putu. Je li nam njemački slučaj odvratio pogled od pravoga smisla sinode? Kao da se zajednički hod u jednoj vjeri pretvorio u sjedenje i razgovaranje o pojedinačnim uvjerenjima…

Sjedenje i razgovaranje tvori sinodu samo ako se razgovara o putovanju. Inače ona postaje rat pojmovima. Papa ima dva glavna prigovora njemačkomu sinodskomu putu. Prvi je da ne raste od korijena naviše. Umjesto toga, imate katolike u udrugama koje nalikuju sindikatima. To se umnogome razlikuje od slike naroda Božjega, osobito od one koju je Sveti Otac iskusio u Južnoj Americi. Drugi je prigovor da se ne pomalja poslanje. Crkva u Njemačkoj zaokupljena je sobom i svojim strukturama. To nije Crkva koja služi svijetu, nego sama sebi, uskraćujući prostor Duhu Svetomu. A znate što papa Franjo kaže o Duhovima…

Na što ciljate?

Duhovi su se činili kao velik metež; ljudi su čak mislili da su se apostoli ponapili! Tek je naknadno uspostavljen sklad. Duh Sveti ponekad uzrokuje veliku pomutnju kako bi donio nov sklad. Ali u Njemačkoj nedostaje sklada. Među biskupima postoji sukob manjine i većine, bez spremnosti na kompromis. Na sinodi se nikada ne smije pojaviti trijumfalna većina i ranjena manjina.

Dopušta li Crkva sablažnjive izjave njemačkoga sinodskoga puta kako bi spriječila raskol?
Ne mislim da je tako. Govorite li o raskolu, izazivate ga. Ne bismo trebali o tome govoriti, nego se brinuti, moliti i razmatrati kako postići veće jedinstvo s Crkvom u Njemačkoj. Ali također moramo dijagnosticirati što je pošlo po zlu. Neke su Crkve u Europi previše nacionalne. Ako su biskupske konferencije tek nacionalne, Crkve se počinju vrtjeti oko sebe, iako su ista Crkva! Mislim da ljudi u Luksemburgu, Švicarskoj i Austriji misle isto što i Nijemci, ali su još uvijek daleko od toga da razmišljaju crno-bijelo, za razliku od Njemačke. Nacionalne konferencije dobre su i nužne, ali moramo pronaći način da ih nadopunimo. Regionalne konferencije ili metropolije koje prelaze državne granice mogu biti rješenje. Zdravo je spoznati svoju različitost u dijalogu sa susjedima.

 

Spomenuli ste Pedesetnicu kao pralik sinodske Crkve. Na kraju azijske kontinentalne sinodske skupštine čak ste ustvrdili da je sa sinodskoga gledišta Božje stvaranje čovjeka prije stvaranje čovječanstva nego stvaranje muškarca i žene. Ipak, kad se drugi put zbilo nešto nalik Pedesetnici, zbilo se to jednoj obitelji – obitelji stotnika Kornelija. Možemo li razdvojiti dobrobit obitelji od dobrobiti čovječanstva?

Ne. Volim obitelj, ali zabrinjava me individualizam. Na Zapadu imamo vrlo personalističko tumačenje stvaranja. Ono je točno, ali dok Europa postaje sve više individualistička, puko personalističko tumačenje može postati pomalo usko: samo Bog i ja. Bog nije stvorio samo mene, on je stvorio nas. Pedesetnica nam pokazuje da je Bog ciljao na nešto više od obitelji ili naroda. Ta potreba za širim pogledom osobito se vidi u Aziji, čak i iz načina na koji su uredili svoju kontinentalnu skupštinu. Kada je bilo govora o kakvu amandmanu, ljudi iz raznih zemalja sjedili bi zajedno za stolom sve dok se čitav stol ne bi složio. To u Europi nikad ne bi uspjelo. Azija ima kršćansku kulturu različitu od Europe, što nam otvara oči da uvidimo da naš način motrenja stvari nije jedini. Bilo bi glupo to misliti.

Vaše imenovanje u Kardinalsko vijeće, Vaša uloga u Sinodi, Vaš kardinalat… Čini se da ste osoba od Papina povjerenja. Ipak, nije tajna da je mnogim katolicima u najmanju ruku teško gajiti povjerenje u smjer u kojem Papa vodi Crkvu. Možemo li biti vjerni Crkvi bez povjerenja u njezina pastira?

Vrlo je teško biti katolik bez poslušnosti papi. Neki vrlo konzervativni ljudi uvijek su propovijedali poslušnost papi – sve dok je papa govorio što su htjeli čuti. Papa govori stvari koje su i meni teške, ali ih promatram kao priliku za obraćenje, priliku da postanem vjerniji i sretniji kršćanin.

Nedavno ste ponovno izabrani i za predsjednika međunarodne udruge ministranata »Coetus Internationalis Ministrantium«. Ministrante ste jednom prilikom nazvali »posebnim Kristovim svjedocima«. Nisu li oni i posebnim svjedocima zlostavljanja?

Spolno je zlostavljanje užasno; štoviše, ono je đavolsko. Ministranti se ugledaju u svećenike kao u Božje ljude: oni imaju potpuno povjerenje u njih. Zato Crkva mora imati najviši standard u zaštiti od zlostavljanja: čovjek kojega su djeca smatrala Božjim čovjekom zlostavlja ih, progoni i rabi kao predmet svoje požude. Ne može neispravnije od toga. To je potpuni prevrat svih vrijednosti koje propovijedamo. Moramo to priznati i okajati, ali i svima pokazati drukčiju Crkvu u kojoj su takve stvari nemoguće.

Govoreći o zlostavljanju u nedavnom intervjuu za »La Croix«, rekli ste da bi »ženska prisutnost izbjegla mnoge probleme«. Gdje vidite manjak ženske prisutnosti u Crkvi?

Istaknuo sam da će žene brže od muškaraca uočiti grabežljivca ako se pojavi u Crkvi. Društvo lišeno žena nije zdravo. Muškarci se na njega naviknu i razviju određena negativna stajališta prema ženama. To je klerikalizam. Isus nikada nije pričao viceve o ženama. Žene su osjećale da ih on voli – zato su ga i pratile kamo bi god išao. Žene se moraju osjećati dobrodošlo u Crkvi, ne samo kod pripremanja obroka i čišćenja crkava, nego i kod donošenja odluka i preuzimanja odgovornosti. Pritom ne ciljam na svećeništvo.

Neki vrlo konzervativni ljudi uvijek su propovijedali poslušnost papi – sve dok je papa govorio što su htjeli čuti. Papa govori stvari koje su i meni teške, ali ih promatram kao priliku za obraćenje, priliku da postanem vjerniji i sretniji kršćanin
Na što onda ciljate?

U mojoj je biskupiji za čitavu formaciju zadužena žena i izvrsno to radi. Povjerio sam joj i da propovijeda hodočasnicima u našoj katedrali u potpunom skladu s kanonskim pravom jer je propovijedala izvan mise. Imam i apostolske delegate koji su redom žene. Ako se ne možemo pomiriti sa ženama u društvu ili Crkvi, nešto s nama nije u redu.

Ipak, crkve u Hrvatskoj uglavnom pune žene. Statistika Crkve u svijetu koju je nedavno objavio »L’Osservatore Romano« također pokazuje desetljetni pad bogoslovnih zvanja. Nije li to posljedica »feminizirane« duhovnosti u Crkvi?

Dječaci i muškarci iščezavaju u svakom sustavu koji zanemari razlike u psihologiji. Primjerice, dječaci i djevojčice u obrazovanju napreduju na različite načine: djevojčice uče redovito pa im sustav testiranja dobro leži, a dječaci uglavnom izvuku deblji kraj. Motreći Crkvu, ako su nam katehete mahom žene, one će katehizirati na ženski način, što će neke dječake otuđiti. Ako je kateheza premekana, ne će im se svidjeti. Zanemarili smo te razlike i u tom smo se smislu veoma feminizirali.

Posljednjih nekoliko mjeseci svake prve subote muškarci hrle na gradske trgove diljem Hrvatske kako bi molili krunicu, što svaki mjesec izazove medijsku vrevu. Kakav je Vaš pogled na tu pojavu?

To pokazuje da muškarci još žele učiniti neko junaštvo. Ali to također očituje nedostatak mjesta za muškarce u Crkvi. Svećenici su danas uglavnom okruženi ženama. U mjestašcu iz kojega dolazim nekoć su postojale bratovštine koje su priređivale dane ispovijedi i pričesti za muškarce jer su oni zbog spolnoga grijeha rijetko išli na pričest. To je prošlost, ali još uvijek moramo muškarcima dati priliku da se zablate radeći u Crkvi.

Govoreći o ženama i muškarcima u Crkvi, ne možemo ne osvrnuti se na buru koju ste izazvali rekavši u intervjuu za KNA da ste »otvoreni« za zamisao o ređenju žena. Nije li to stajalište u oštroj suprotnosti s crkvenim naukom?

Papa Franjo ne želi ređenje žena i ja sam tomu potpuno poslušan. Ali ljudi nastavljaju o tome raspravljati. Nisam promicatelj ređenja žena; promicatelj sam davanja veće pastoralne odgovornosti ženama. A ako to postignemo, možda možemo vidjeti postoji li među ženama još uvijek želja za ređenjem. Ali za tako veliku promjenu valjalo bi tražiti pristanak Pravoslavne Crkve. Nikada to ne bismo mogli učiniti ako bismo time ugrozili svoje bratstvo s pravoslavnima ili polarizirali jedinstvo svoje Crkve. Ljubav nije nešto apstraktno; upravo nas ljubav prema našim sestrama i braći sprječava da činimo stvari koje bi ih otuđile.

Predstavljate ređenje žena kao puko pitanje razborite prosudbe.

Sveti Otac o njemu mora odlučiti.

Ali može li odlučiti nešto suprotno onomu što je sveti Ivan Pavao II. napisao u »Ordinatio sacerdotalis«?

S vremenom, da.

Nije li to nezabludivi nauk?

Nisam siguran da biste to mogli tako nazvati; vjerojatno ne. Nezabludivo bi bilo, primjerice, proglašenje dogme o Marijinu uznesenju na nebo Pija XII.

Pitamo Vas to jer je Kongregacija za nauk vjere objavila dva dokumenta koja pojašnjavaju da je »Ordinatio sacerdotalis« nezabludivi nauk.

»Syllabus errorum« Pija IX. nosio je sličnu tvrdnju o nezabludivosti. Ali ako pogledate »Syllabus«, uvidjet ćete da je Pio IX. osudio mnoge stvari koje su sada uobičajena praksa u Crkvi.

Ne možemo jednostavno voditi politiku obnove katoličke Europe. To ne će uspjeti. Trebamo otkrivati Božju prisutnost u današnjem svijetu. Kada otkrijemo Boga izvan Crkve, moramo se radovati: to znači da se naša tradicija nastavlja
Na primjer?

Dijalog religija, sloboda vjere, ljudska prava… Pio IX. te je ideje smatrao vrlo grješnima i protivnima Objavi.

Mislite da je tako i s nemogućnošću ređenja žena?

To je sigurno istinit nauk za svoje vrijeme i ne možemo ga tek tako gurnuti u stranu. Ali mislim da bi moglo biti prostora da se nauk proširi – da vidimo koji bi se argumenti pape Ivana Pavla II. mogli razviti. No u ovom trenutku, ako mi papa Franjo kaže da to nije opcija, to nije opcija.

Ako je tako, kako ikad možemo sa sigurnošću znati da je papa u pravu u svom nauku?

Ne postoji način na koji se možete strogo protiviti papinu nauku, ali ponekad postoji razvoj misli koji može dovesti do različitih zaključaka. No bilo bi nečuveno da ja istrčim s takvim zaključcima. Čitava Crkva zajedno s Petrom mora priznati da je došlo do razvoja.

Jeste li na umu imali sličan razvoj misli kada ste za »L’Osservatore Romano« izjavili da je crkveno učenje o homoseksualnosti »lažno«?

Kad je nastajao crkveni nauk, pojam homoseksualnost nije ni postojao. Homoseksualnost je nova riječ; čak ni u vrijeme svetoga Pavla ljudi nisu imali pojma da bi mogli postojati muškarci i žene koje privlači isti spol.

Što je s brojnim Pavlovim prijekorima sodomije?

Sodomiju se u to vrijeme smatralo tek nečim orgijastičkim, tipičnim za oženjene ljude koji su držali robove za osobnu požudu. Ali kako možete osuditi ljude koji ne mogu voljeti nego isti spol? Nekima je od njih čistoća moguća, no pozivate li druge na čistoću, čini se kao da im govorite egipatski.

Papa Benedikt XVI. imenovao Vas je nadbiskupom Luxembourga. Je li se njegova smrt pokazala točkom prijepora za Crkvu?
Papa Benedikt bio je velik papa i osjećam da mu mnogo dugujem. Njegova misao o razumu i vjeri čvrsta je stijena na kojoj Crkva može graditi. No nezdravo je uspoređivati njegove riječi s riječima pape Franje. Benedikt je bio Bavarac, što se moglo vidjeti u njegovoj ljubavi prema baroku liturgije. Sada imamo papu iz Latinske Amerike – nema baroka. No isto tako nikada nismo imali papu koji je toliko govorio o Europi koliko je govorio papa Franjo. Medijima je uobičajeno suprotstavljati njih dvojicu; po meni suprotnosti nema.

 

Zar to poništava njihov poziv na čistoću?

Ljudima možemo naložiti samo moralno ponašanje koje mogu podnijeti u svom svijetu. Ako od njih tražimo nemoguće, odbit ćemo ih. Ako kažemo da je sve što čine u sebi pogrješno, to je kao da im kažemo da njihov život nema vrijednost. Mnogi mladi ljudi došli su mi kao ocu i govorili mi o svojoj homoseksualnosti. A što čini otac? Izbacuje li ih ili ih bezuvjetno prihvaća?

Jesu li to jedine opcije?

Ne, ali homoseksualne se osobe moraju osjetiti dobrodošlo u našoj kući. Inače će otići. Papa je o toj temi rekao nešto ključno. Parafrazirat ću ga: naravno, homoseksualnost je grijeh – kao što je svaki spolni odnos izvan braka grijeh.

Ali katolička tradicija homoseksualno ponašanje tretira strože nego bludnost.

Govorite o katoličkom tretmanu sodomije.

Želite reći da ne možemo izjednačiti sodomiju s homoseksualnošću?

Sodomija je prisutna i među oženjenim muškarcima i ženama.

Ali Crkva je svejedno osuđuje slijedeći naravni moralni zakon. Ispričajte našu analogiju, ali nije li pogrješno reći nekomu tko je sklon krađi da ne krade previše? Ne bismo li mu samo trebali reći: »Ne kradi!«?

Da, jasno, trebali bismo. Ali osoba sklona krađi može i bez krađe. Homoseksualna će osoba uvijek voljeti ljude istoga spola. Homoseksualnost ne bismo trebali svoditi na neuredne spolne odnose. To je vrlo grub način razumijevanja ljudske osobe. Kada Isus susreće nekoga poput Zakeja, ne kaže mu: »Moraš promijeniti svoj život, dječače moj, i onda bih možda, ako budeš činio pokoru, mogao razmisliti o tome da te posjetim.« Ne, njegov pogled takvim osobama pruža smirenje i osjećaj prihvaćenosti. Tada Isus odlazi u njihovu kuću, i tek se tada oni mijenjaju. Ne isključujem promjenu, ali ona dolazi nakon susreta s Isusom.

Čini nam se da više dovodite u pitanje praksu Crkve prema homoseksualcima nego njezin nauk.

Smatram pomalo dvojbenim onaj dio učenja koji homoseksualnost naziva »u sebi neurednom«. Ipak, moramo prihvatiti sve ljude i dati da osjete Božju ljubav. Ako je osjete, siguran sam da će to promijeniti nešto u njihovim srcima.

Biografija: Kardinal Jean-Claude Hollerich (1958., Differdange) Družbi je Isusovoj pristupio 1981., a za svećenika je zaređen 1990. Nakon brojnih ga je služba u Luksemburgu i Japanu papa Benedikt XVI. 2011. imenovao nadbiskupom Luxembourga, a papa Franjo 2019. uvrstio ga je i u kardinalski zbor. Za predsjednika je Vijeća biskupskih konferencija Europske unije (COMECE) izabran 2018., a papa Franjo imenovao ga je generalnim relatorom XVI. opće redovite skupštine Biskupske sinode 2021. te članom Vijeća kardinala 2023. Članom je i Dikasterija za kulturu i obrazovanje te Dikasterija za međureligijski dijalog.