Ljudi rado prihvaćaju kao svoje bližnje one od kojih mogu imati koristi, od kojih mogu imati neki profit, umnoženi ugled ili bolji položaj. Ali u takav je odnos uključena sebičnost. Ljubav je po svojoj naravi nesebična. Upravo odnos prema slabima, nemoćnima, nezaštićenima zahtijeva nesebičnu ljubav. Tim se odnosom provjerava čovjekovo srce i duh civilizacije.
Ni u nemoći ni u starosti ljudska osoba ne gubi svoje dostojanstvo jer je stvorena »na sliku i priliku Božju« i jer je pozvana u vječni smisao života u Božjoj ljubavi. Tu svijest ne smiju izgubiti ni nemoćni, ni stari, ni svi oni koje društvo smatra suvišnima. Nepoštovanje ljudske osobe stoji u korijenu zahtjeva za eutanaziju, kao što je prijezir života ljudskoga bića već u začeću u korijenu bezbožnih zakona o pobačaju.
Nužno je u takvoj civilizaciji naglašavati uporno i primjerno poštovanje i nerođenih i starih osoba, kao i osoba ograničenih u svojim radnim mogućnostima. Svi koji se bave bolesnicima, invalidima i starim osobama imaju najbolji poticaj u Isusovoj riječi: »Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!« (Mt 25, 40).
To je posebno važno naglasiti za odnos u obitelji prema starim roditeljima, djedovima ili bakama. Sveto pismo kaže: »Tko štuje oca, okajava grijehe svoje, i tko časti majku svoju, sabire blago« (Sir 3, 3). U Levitskom zakoniku piše: »Ustani pred sijedom glavom; poštuj lice starca; boj se svoga Boga. Ja sam Gospodin!« (Lev 19, 32).
Te vrijednosti moraju biti ponovno istaknute u ovoj suvremenoj civilizaciji, u državnim zakonima, u uređenju društvenih odnosa. U skladu s tim vrijednostima razumljivo je da se moraju jamčiti pravedni odnosi i prema umirovljenicima da socijalna pravda ne bude prema njima povrijeđena.
Iz knjige »Vjeruješ li ovo?«, Glas Koncila, 2005., str. 158-161.
