U svom oproštaju s apostolima Isus ostavlja svoju oporuku koja obvezuje sve njegove učenike do svršetka svijeta: »Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.« (Iv 13, 34-35)
Ljubav je, dakle, vrhunski zakon odnosa među ljudima. Ta ljubav ne mora biti afektivni odnos u osjećaju i izrazu posebne nježnosti. Ta je ljubav raspoloženje srca i duše da drugoga prihvaćamo u Bogu, da smo pripravni uvijek dobro učiniti, pomoći, zaštititi, makar nismo, rekli bismo, u njega (drugoga) zaljubljeni. Radi se, dakle, o činu volje i spoznaje da u svakom čovjeku gledamo sliku Božju.
Mi kršćani uvijek moramo biti svjesni činjenice da Bog ljubi svakoga čovjeka i želi njegovo spasenje. Bog svakomu čovjeku želi vječnu sreću; svakomu grješniku, ako se obrati i iskreno prizna grješnikom. Toliko njegovo milosrđe prema grješnomu čovjeku čin je ljubavi.
Stoga je razumljivo da Bog traži i od svojih vjernika da usvajaju nauk njegove ljubavi prema svakomu čovjeku. A svaki je čovjek naš bližnji. Ta ljubav se najprije ostvaruje u temeljnoj zajednici: u obitelji između muža i žene, između roditelja i djece, između braće i sestara. Onda se ta ljubav pretače u susjedstvo i proširuje se sve više do rodoljublja i domoljublja, da bi se razlila i preko svih ljudskih granica.
Tu je veličina, uzvišenost i božanska istinitost Evanđelja! Zato Evanđelje – Božju Riječ – ne mogu zamijeniti bilo koja ljudska filozofija, ideologija, politički programi i ciljevi.
Isus je kazao: »Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.« (Mt 16, 24)
No, taj put križa vodi u Božje kraljevstvo mira i ljubavi! Na pitanje učenika: »Pa tko se onda može spasiti?« Isus je odgovorio: »Što je nemoguće ljudima, moguće je Bogu.« (Lk 18, 26) Ako nas prožima Božja ljubav, možemo ljubiti i bližnjega!
Iz knjige »S Bogom licem u lice«, Glas Koncila, 2005., str. 83.-86.
