Sredinom srpnja, Crkva slavi sv. Bonaventuru koji je živio u trinaestom stoljeću. Njegov životni tijek bio je razmjerno kratak, ali ispunjen velikim sadržajima: dubokom teološkom učenošću, dubokom redovničkom poniznošću, velikom apostolskom ljubavlju i ustrajnom revnošću da ljudima naviješta otajstvo Utjelovljene Riječi – Isusa Krista kao jedinog Spasitelja.
U svom djelu Vitis mistica – Tajanstveni čokot Bonaventura razvija teologiju štovanja Srca Isusova. Utjelovljenje vječne Riječi u krilu Djevice Marije najčudesnije je otkrivenje ljubavi kojom Bog ljubi čovjeka. Objava punine te ljubavi je križ i probodeno Srce Kristovo. To je znak i simbol kojom nježnošću, sebedarjem i žrtvom Bog otkupljuje čovjeka od njegova zla da ga uvede u život svoga vječnoga blaženstva.
Tako probodeno Srce Isusovo postaje izvor spasenja, objava milosrđa, zalog oproštenja i pomirenje čovjeka s Bogom.
Štovati Isusovo Srce znači biti zahvalan za tu ljubav, znači ući u školu te ljubavi, znači u svim svojim odnosima živjeti tu ljubav kao nov život Božjega kraljevstva.
Stoga nas sv. Bonaventura potiče: »Živom željom trči k tom izvoru života i svjetlosti, ti, Bogu odana dušo, pa iz dna svoga srca njemu zavapi: ‘O neizrecivi uresu velikoga Boga i najčistiji sjaju vječnoga svjetla, živote što svaki život oživljuješ, svjetlosti što svako svjetlo svjetlošću napajaš te činiš da mnogobrojna svjetla ustrajno blistaju pred prijestoljem tvoga božanstva sve od prvog praskozorja!’« Ta svjetla su spašenici Božji, pravednici koji su izrasli iz vjere i ljubavi, Duhom Svetim poučavani u školi Isusova Srca. Utječemo li se tom Presvetom Srcu? Vjerujemo li toj Ljubavi? Ili ga svojom grešnošću još uvijek probadamo? Bonaventura kliče: »O, vječno (…) sjajno i slatko vrelo izvorno, koje je skriveno od očiju svih smrtnika, ti si bez dna, dubina ti je beskrajna, širina neobuhvatna, čistoća nepokvarljiva!«
To je Božje Srce za nas! Imajmo srca za Boga i imat ćemo srca za čovjeka!
Iz knjige »Vjeruješ li ovo?«, Glas Koncila, 2005., str. 42-45.
