Umirovljena profesorica povijesti i filozofije Grozdana Škabić, rodom iz Preka s otoka Ugljana, udovica, majka i baka, sada živi u Puli. U svom dosadašnjem životu u Hrvatskoj, ili onom dok je boravila u Venezueli, osim uobičajenih domaćinskih obveza i odgoja djece, radila je i druge raznolike poslove, na primjer prevodilačke s hrvatskoga na španjolski jezik i sa španjolskoga na hrvatski, poslove turističkoga vodiča na hrvatskom i španjolskom jeziku za Istarsku županiju, ali i bila voditeljica brodica do 12 metara. Voditeljica je Caritasa katedralne župe i članica pjevačkoga zbora u Puli.
Posebno ističe svoju ljubav prema učiteljskomu pozivu u kojem je prošla cijelu vertikalu od osnovnoga i srednjoškolskoga do visokoškolskoga odgojno-obrazovnoga rada. »Na tom putu stjecala sam dragocjena iskustva i kao ravnateljica osnovne škole u Puli, dajući ono najbolje od sebe, potpuno usredotočena na učenike kako bi se razvili u psihofizički cjelovite osobe, dajući podršku roditeljima u obnašanju roditeljske uloge sukladne vječnim istinama našega vrhovnoga Učitelja – Isusa Krista«, navodi umirovljena profesorica. K tomu autorica je knjige za djecu »Čarolije hrvatskog Jadrana«, ali i mentorica povijesti do svoga odlaska u mirovinu studentima povijesti Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli Odsjeka za povijest, u sklopu kolegija Metodička praksa.
Na pitanje kako vratiti mlade ili zadržati ih u Hrvatskoj odgovara: »Imperativ je sustavno promicanje istinskih kršćanskih vrjednota unatoč njihovu posvemašnjemu srozavanju, osobito tzv. kulturom smrti.
Ako smo predani kršćani, logično je da činimo sve na slavu Božju i da prema tome dajemo sve od sebe, bez zadrške, polovičnoga srca i kalkulacija. Iz toga Božjega izvora i miljea lako bi se ustrojio i plan i program i način povratka te zadržavanje mladih. Bog nas je učinio svojim suradnicima, stoga je nužno temeljiti povratak na razlozima odlaska, u koje ponajprije ubrajamo ustavnu kategoriju prava na rad. To naravno znači ulaganje u proizvodnju, ponajprije hrane, i to na ekološkim pravilima. Svi standardi, ali i inovacije moraju funkcionirati timski sa školskim sustavom. COVID-19 pokazao je da se moramo osloniti na svoje snage pa u tom pogledu jasno nam je da je turizam upitna grana privrede. Nuždan je razvoj i drugih grana kako zapošljavanje ne bi bilo moguće samo u ugostiteljstvu i turizmu ili građevinarstvu, nego i u drugim djelatnostima, npr. djelatnosti IT stručnjaka. Također držim da je bitno da država u suradnji s Crkvom radi na toj prevažnoj zadaći, uključujući i te odseljene mlade. Mladi nisu samo i jedino građani – državljani – oni su i vjernici, pripadnici Crkve, ali u razumijevanju problema treba ih tretirati cjelovito, a ne kao zbir pojedinih dijelova, tj. sastavnica već razlomljenih bića oduzetoga identiteta, osjećaja pripadnosti, bez samopoštovanja. U tom svjetlu sagledan problem naše djece donio bi pametan plan, bio bi održiv te bi dao i trajne rezultate.«
Česte su rasprave o tome što čovjeka tjera da traži »kruha preko pogače« u hrvatskoj ljepoti, na što umirovljena profesorica Škabić odgovara: »Bolja plaća, veće životne pogodnosti, bolji uvjeti u razvoju svojih karijera, najčešće se ističu kao razlog za odlazak. Ali, osobito mladi, odlaze i iz radoznalosti, avanturizma, potrebe za kretanjem i prirodnoga nemira. Ima i onih koji bježe zbog kakve ovrhe, dugovanja i nekih drugih nevolja. Ne malu važnost imaju mediji, razne iseljeničke agencije, prometne kompanije, koje u doslovnom smislu riječi reklamiraju iseljavanja u druge zemlje, nude svoje usluge, zgrću golemo bogatstvo. Pa emigranti su im vrlo pogodna ‘izvozna roba’. Dakle, svi traže svoj Eldorado krcat obilja i bogatstva, ugode i lakoga života. Prečesto se gorko kaju. Navedeno proizlazi iz stajališta današnjega ateiziranoga svijeta koji zgrtanje materijalnih dobara postavlja u središte smisla života, kojim tobože dokazuje sebe, svoje sposobnosti, uspješnost i svoju važnost kao ljudske jedinke u zajednici i društvu u cjelini. Tomu treba pridodati i naš čudan mentalitet da svoje gledamo podcjenjivačkim okom, a druge više vrjednujemo, čak i kad je obrnuto. Ni naš školski sustav odgoja i obrazovanja nije ekskulpiran jer se domoljubna komponenta zanemaruje, a bez ljubavi nema ničega ni dobroga ni kreativnoga, ni plemenitoga, ni požrtvovnoga, ni pametnoga. Treba istaknuti i da najveći postotak računa s povratkom, pa se veli: ‘Još samo dvije do pet godina i vraćam se.’ No vrtlog života uhvati ih u svoju maticu i melje, a povratak ostaje pusti san, ali i neprekinuti san njihove djece i unuka.«
Vraćajući se u mladost, govori: »Stalno sam zaposlenje našla 1977. u SŠC-u »Mate Blažina« u Labinu. Bilo je to krasno razdoblje moga života u kojem sam osim zadovoljstva u radu upoznala i svoga budućega supruga Nela Škabića iz Šumbera kod Labina, ponosnoga Hrvata i iskrenoga domoljuba. Iako je živio i radio u Venezueli, dolazio bi često i ostajao više mjeseci. Nikad nisam željela otići od rodne grude. Ni u snu. Je li na to utjecalo to što sam od najranije mladosti svjedočila i slušala o odlascima, tragedijama u pokušajima bijega preko mora do Ancone kao najbliže točke spasa od strahota počinjenih u Titovoj bivšoj državnoj tvorevini? Je li stoga što mi je stalno odzvanjao turobni zvuk brodske sirene pri posljednjim zbogom odseljenima, dok se na rivi gušimo u suzama pri ispraćajima, uz pjesmu ‘Moj je dragi pošo u Merike’ ili ‘Odvezla se barka od kraja’. Možda i zato što je moj djed bio u Argentini, ali se vratio, pa su njegovi nimalo sjajni dojmovi utjecali na mene. Puno je tu razloga, ali jedan je očit: ljubav! Pa od ljubavi se ne bježi. Iz straha od egzekucije i upitnosti egzistencije, da.«
O svojem djetinjstvu kaže: »Potječem iz deveteročlane otočke obitelji u kojoj su se kao i kod svih drugih naših obitelji poštovala kršćanska načela života, njegovala savjest i vrline. Mati je bila izrazito sklona rimovanim pjesmicama ili poslovicama, koje je primjenjivala kao dodatnu odgojnu taktiku. Kad bi netko od nas pokušao izbjegavati neki posao, ona bi važno izrecitirala: ‘Grlica je proso jela / njoj dolazi druga grla / Daj mi grle jedno zrno / Ne dam grle ni jednoga / Bješeš brati, a ne spati / Ja sam brala / nisam spala / već po gori skakutala!’ Ili, kad bismo pribjegli neistini, podbočila bi se, zagledala se u nas prodornim pogledom i znali smo da nas čeka poslovica: ‘U laži su kratke noge!’ Ili: ‘Prignula se zemlja raju, da se sve tajne doznaju.’ U ovisnosti o tonu, volumenu i dramatskom nijansiranju njezina glasa znali smo i stupanj svoga prekršaja. Pametnomu dosta, dakle. Otac je imao drugi značaj, odan knjizi, moru, gajeti, pjesmi i nama. Podučavao nas je i stalno provjeravao naša znanja, ali i uz gitaru, brač ili mandolinu, svirao i pjevao s nama. Pamtim, često je dizao kredite kako bi kupovao knjige. I umro je s knjigom u ruci.
Bilo je i izrazito teških trenutaka u našoj obitelji, pogotovo kad je otac, maltretiran, dobio otkaz na mjestu direktora ‘Mesoprometa’ u Zadru. Iako sam bila mala, još mi odzvanja ime nekoga druga Marka koji ga je silio da se upiše u komunističku partiju. Uporno je odbijao i naravno dobio otkaz, a taj neki drug Marko zauzeo je njegov položaj. Ostadosmo bez financijske sigurnosti pa su, kako bi olakšali prehranjivanje obitelji, poslali mene k baki i djedu u Kolan na Pagu, odakle mi je majka. Tada, kao šestogodišnja djevojčica, okusila sam i pastirski život jer sam odmah dobila zadaću da se brinem o jednom janjetu i da ga vodim na ispašu, da ne odluta, dovedem u tor i slično. Škola za život. U borbi za opstanak čovjek od rođenja okružen svim nijansama plavoga mora i neba, s malo polja, malo kiša, a puno krša, bure ili bonace, živi u skladu s datostima prirodnoga okruženja u jednoj osobitoj vezi produbljene prisnosti. Unatoč oskudici materijalne naravi, koje je naravno svjestan, ipak prati ga konstantan osjećaj da živi u blagostanju. Tomu osjećaju pridružujem duh tradicije, koji proizlazi iz djelovanja Crkve još iz vremena otkada su franjevci trećoredci sv. Pavla pustinjaka. Bez obzira na sveprisutno materijalno siromaštvo, nakon osnovne škole u rodnom Preku za nas otočane bilo je potpuno očekivano nastaviti školovanje u jednoj od zadarskih srednjih škola. Upisala sam gimnaziju pedagoškoga smjera jer sam držala da je sustavno obrazovanje nužno u prevažnoj zadaći učiteljskoga poziva, znajući da ću nakon mature upisati Filozofski fakultet u Zadru. Svakodnevno su tadašnji drveni klasični brodovi Preko i Kali prevozili nas školarce i radnike u Zadar, kojemu prirodno gravitiramo. Nakon završetka fakultetskoga obrazovanja radila sam u Zadru po srednjim školama na određeno vrijeme. Dodijalo mi je to neizvjesno stanje. Ali nikad nisam pomišljala na odlazak iz Hrvatske, odlučna izdržati i pronaći neku svoju zraku sunca.«
