Već gotovo deset godina ime zagrebačke udruge »La Verna« povezuje se uz Međunarodni dan starijih osoba (1. listopada) i Svjetski dan hospicija i palijativne skrbi (druga listopadska subota). Riječ je o udruzi koja uz pomoć volontera vodi brigu o osobama starije životne dobi te je angažirana u palijativnoj skrbi, a vodi je Blaženka Eror Matić. Ekonomistica je po struci i veliku većinu svojega radnoga vijeka radi u financijskoj industriji. »I upravo me to dovelo do volontiranja u palijativnoj skrbi, iako na prvi pogled to izgleda nelogično«, navodi predsjednica udruge.
»Od 1996. članica sam Franjevačkoga svjetovnoga reda na Kaptolu, gdje sam se pridružila grupi koja je izučavala dokumente socijalnoga nauka Crkve koji u svojim temeljima ima dostojanstvo ljudske osobe, a koristi se metodama praćenja znakova vremena i odgovaranja na te znakove konkretnom akcijom. Tako smo i mi počeli promišljati koji bi to bili znakovi vremena u kojem smo se našli i što bismo konkretno mogli učiniti da promijenimo nešto što smatramo da bi trebalo popraviti ili što nedostaje. To je bilo vrijeme kada se sustav palijativne skrbi počeo razvijati u Hrvatskoj i mi smo se odlučili uključiti kao volonteri. Educirali smo se i počeli pomagati najprije svojim članovima, a kasnije i drugima. Ja sam kao ekonomist znala kako pisati projekt i prikupiti donacije pa sam i tako bila uključena. Nakon osnivanja udruge 2017. godine izabrana sam za predsjednicu«, rekla je sugovornica.
»Voljela bih da kao društvo promijenimo odnos prema starijim osobama i način na koji gledamo starost. Starija osoba nije problem koji društvo treba riješiti. Ti su nas ljudi zadužili svojom poviješću, iskustvom i odnosima. Stariji nisu samo oni kojima mi trebamo pomagati. Oni imaju iskustvo, znanje, vrijeme, životne priče i mudrost koju mogu prenijeti drugima. Trebamo im pokazati da su vrijedni za zajednicu i da nam nisu teret, nego da su nam potrebni. Starijemu čovjeku nije potrebna samo zdravstvena ili materijalna pomoć, treba mu očuvati dostojanstvo. Dostojanstvo se čuva sitnicama – kako pristupiti, kako pozdraviti, kako slušati, uključiti ih u odluke«, rekla je.
Usamljenost je problem današnjice
Sugovornica je istaknula da jedan od najvećih problema današnjega društva postaje usamljenost. »Možemo imati razvijene institucije i usluge, ali ako čovjek danima nema s kim razgovarati, ako nema komu ispričati svoju priču ili s kim podijeliti strah, radost i svakidašnjicu, onda nešto kao društvo propuštamo. Upravo sada u ‘La Verni’, zajedno s Maticom umirovljenika Grada Zagreba i Zelenim klikom! provodimo projekt ‘Nikada sami’, usmjeren prema aktivnomu starenju, kvaliteti života i većoj socijalnoj uključenosti starijih osoba.«
Vizija je »La Verne« da ni jedan čovjek ne umre osamljen, nego u ozračju ljubavi, mira i pažnje. »Naši zaposlenici i volonteri pružaju potporu teško i neizlječivo bolesnim osobama i njihovim obiteljima. Potpora se nastavlja i nakon smrti oboljele osobe stručnom pomoću članovima obitelji u procesu žalovanja. Nastojimo biti poput dobrih susjeda – ljudi koji su tu kada su potrebni. Volonteri su vrlo važan dio našega djelovanja. Trenutačno je aktivno 50-ak volontera. Volonter ne zamjenjuje liječnika, medicinsku sestru, psihologa, socijalnoga radnika ili duhovnika. On ima drugu, vrlo dragocjenu ulogu – biti čovjek uz čovjeka. To može značiti razgovor, šetnju, čitanje, pomoć u nekoj praktičnoj stvari ili jednostavno sjedenje uz osobu. Ponekad volonter ne napravi ništa što bi se moglo staviti na popis obavljenih zadaća, a napravi jako puno – bio je prisutan. Jasno, za takvo volontiranje nije dovoljna samo dobra volja. Zato nam je važna edukacija, priprema i potpora volonterima. Susret s teškom bolešću, umiranjem, obiteljskim odnosima i tugovanjem traži osjetljivost, granice i određena znanja. I voljela bih da što više ljudi otkrije da za volontiranje u palijativnoj skrbi ne mora biti ‘posebna vrsta čovjeka’. Treba biti spreman učiti, slušati i pokloniti dio svojega vremena drugomu. Često ljudi misle da za volontiranje moraju imati puno slobodnoga vremena. Ja bih rekla: nije najvažnije koliko vremena imamo, nego koliko smo spremni od onoga što imamo nešto darovati drugomu.«
Mladi su dobri i plemeniti
Tema u razgovoru bili su i mladi. »Zaista vjerujem u mlade. Kada vidim koliko energije mogu dati za nešto do čega im je stalo, jasno je da problem nije u tome da su mladi nezainteresirani. Pitanje je jesmo li im ponudili nešto dovoljno stvarno, vrijedno i autentično i kakav im primjer dajemo. Koje vrijednosti prenosimo i živimo. Živimo u vremenu u kojem nam je tehnologija omogućila nevjerojatnu povezanost, ali istodobno može poticati individualizam i stvarati privid da možemo jedni bez drugih. Možemo biti stalno povezani, a ipak se osjećati usamljeno. I to nije problem samo mladih, nego cijeloga našega društva. Mi u ‘La Verni’ imamo i mlade volontere i zaista je prekrasno vidjeti kako su se uklopili. Dolaze s energijom, otvorenošću i spremnošću učiti, a naši stariji i bolesni korisnici jako ih lijepo prihvaćaju. Pokazalo se da razlika u godinama uopće ne mora biti zaprjeka – ponekad upravo suprotno, ona obogaćuje susret. Mislim da mladi traže priliku da budu potrebni i da vide da ono što rade nekomu stvarno znači. A volontiranje im upravo to može ponuditi – ne samo priliku da nešto daju, nego i da nešto vrlo vrijedno prime. Zato možda nije dovoljno pitati što mladi danas traže. Trebamo se pitati i dajemo li im dovoljno prilika da otkriju koliko mogu dati i koliko su potrebni.«
Sugovornica ističe da se »generacijski jaz« najbolje premošćuje susretom. »To iskustvo vidimo u ‘La Verni’. Više nemamo ‘mlade’ i ‘stare’, nego dvoje ljudi koji se susreću i koji imaju što dati jedno drugomu. Stariji ponekad imaju osjećaj da ih se više ne čuje i da njihovo iskustvo nije važno, a mladi često imaju osjećaj da ih se unaprijed procjenjuje i da ih se ne razumije. Mislim da je važno i vratiti vrijednost starosti u naše društvo. Ako mladima stalno šaljemo poruku da vrijede samo mladost, brzina, uspjeh i produktivnost, teško ćemo graditi društvo u kojem će star čovjek osjećati pripadnost i da još uvijek ima što dati. I tu odgovornost imamo svi. Treba mladima pokazati da starost nije nešto čega se treba bojati, a starijima omogućiti da ostanu uključeni, potrebni i povezani s drugima. Generacije se možda ne moraju uvijek razumjeti, ali mogu naučiti poštovati se, slušati se i biti tu jedne za druge. To je početak pravoga međugeneracijskoga povezivanja.«
Uz čovjeka i za čovjeka
»Kada nešto radimo, uvijek se preispitujemo radimo li dobro, treba li to uopće nekomu, ima li to smisla. Tako sam se i ja pitala koliko volonter može pomoći bolesniku i obitelji kojima je toliko toga potrebno. I onda sam jedne korizme dobila odgovor. Isus je na Kalvariji nosio teški križ, lice je bilo izranjeno, krvavo, tijelo izmučeno. I tada mu Veronika pruža rubac. Isus prima rubac, briše lice i Veroniki vraća odraz svojega lica na rupcu. Znači Isusu je ta naoko sitnica puno značila, on je pogledao Veroniku, zahvalan što je tu uz njega, vratila mu je dostojanstvo. Ta mala gesta bila je velika i Isus joj je to pokazao. Drugo su mjesto jeruzalemske žene koje su bile uz Isusa. Isus ih je primijetio i obratio im se. Znači vidio ih je i puno mu je značilo to što nisu pobjegle poput mnogih. To smo i mi u ‘La Verni’. Tu smo uz čovjeka i za čovjeka. I vjerujemo da našom naoko malom pomoću činimo veliku razliku za naše korisnike jer osjećaju da nisu ostavljeni sami u tom teškom i zahtjevnom razdoblju, da smo tu za njih.«
