– Sad Vatreni mogu slobodno i ispasti! – digavši glavu iz novina odlučnom rečenicom prenerazi nas Željac, na našoj »nogometnoj sjedeljci«. – Ma, sutra nek’ ispadnu…
– Kaj ti je Željac?!? Jesi pijan? Izgledaš mi malo nahereno, nagnut si skoro kak’ drugi mirovinski stup! Nemoj mi se tu zrušit… – prijateljski ga Debeli podupre ramenom pa nastavi navijački grublje: – Ma kakvo ispadanje, jesi nore gljive jeo?! Pa sad ih nabijamo i dobijamo sve do kraja!
– A i zašto bi sad »slobodno ispali« – ispalim i ja – zbog čega?!
– Zbog intervjua s premijerom! – odsječe Željac.
– Oohoho, pa zar je i tebe povrijedilo da te proglasio »marginalcem«? – načitano nastavih. – Pa ti sigurno nisi ni potpisao oba ta natražnjačka referenduma »kojima nas marginalci žele vratiti pedeset godina unatrag«…
– Što sam ja potpisao, to je privatna stvar! Moja, i nas još četiristo tisuća – nasmija se pa zažari Željac: – Ali kako bi me time uvrijedio kad baš on voli marginalce!? Pa, za formiranje većine nije mogao naći marginalnije od ovih koje si je probrao! Pa čak i od tih marginalnih je pridobio tek najmarginalnije, one za koje dosad nikad nismo ni čuli! A tek ovi njegovi »ministranti ministri« i ministrice, neki su toliko marginalni da nisu dobili ni glasove ljudi iz svoga dvorišta i ulice! Pa kako bi me onda to uvrijedilo!? Uostalom, u dobrom sam društvu, s biskupima marginalcima, znanstvenicima marginalcima i raznim drugim znalcima… Ma, ima danas marginalaca više nego onih »u centru«!
– Baš kao na nogometnom igralištu, i tam’ najviše golova dadu najbrži marginalci, brzi kak naš Ante, koji prvi gurnu loptu prek te gol crte! – Debeli bi vratio razgovor u nogometne vode. – I zato nema natrag, nikakvo vraćanje, samo naprijed! Idemo dalje, dobijamo ih sve do kraja!
– E da – prisjeti se Željac što nam još nije rekao – a tih »pedeset godina« koliko ćemo mi »referendumaši«, kao ti ga, vratiti državu unazad… Možda ne bi bilo loše da je odmah vratimo i punih sto? Jer Austro-Ugarska bila je zadnja doista uređena država na ovim prostorima, u kojoj se znalo…
– No dobro, prije nego nam sad održiš cijelo kunsthistoričarsko predavanje – prekidam ga i vraćam loptu na centar, tj. na početak razgovora – reci kakve ti veze, onda, imaju novine i taj intervju s time što veliš da »Vatreni sad mogu slobodno i ispasti«?
– Pa sad kad sam doznao koliko dobro živim a da to nisam sam primijetio, sad kad znam koliko sam napredovao, koliko mi je porastao kreditni rejting i izvoz, koliko sam dosad novaca povukao iz EU i kako nam se javni dug povukao sa 85 na 78, sad kad vidim da imamo stopu rasta zaposlenosti veliku sve do Irske, a demografske mjere daju svima bez mjere… Dakle, sad kad shvaćam kako izvrsno živim otkako smo otkrili i prihvatili europske vrijednosti i pravne stečevine, sad mi više i ne treba ta lažna nogometna utjeha! Ma, neka slobodno ispadnu Vatreni, ne treba nam više ta »nogometna terapija«, kad se sad možemo ponositi svim tim drugim i važnim porastima stopa i postotaka, dostignućima od kojih sada tako lagodno i dobro živimo! Sad kad nam je otkriveno da smo ispred Afrike, a samo iza Malte, pa gdje nam je kraj! Još dok to prenesem susjedi Mari, pa će i njeno kopanje po kontejnerima postati optimistično vedro. Ma čista raskoš, ili kako bi Debeli rekao, dobivamo sve do… raja!
– Raja, raja… Za naše političare, izgleda, uvijek ćemo i biti samo raja… – stavi Toma točku na i.
