– Hajde, Vilko, sa mnom za »Oluju« na Thompsonov koncert u Sinj! – podbada me moj Jozo iz Otoka, na našem već redovitom PRP-u (Penzionerski razgovori ponedjeljkom), koji je pomalo potisnuo naš veteranski mali nogomet utorkom. – Znam ja da se ti negdje podsvjesno, još od mladih dana, bojiš velikih mnoštava, masa ljudi, a ondje nas ne će biti pola milijuna kao u Zagrebu, možda samo dvista tisuća…
– A ne, ne, ove godine za »Oluju« ću ići na vojni mimohod, 31. srpnja u zagrebačkoj Vukovarskoj ulici! To jedva čekam! – uvjereno odgovaram. – Ovo je okrugla 30. obljetnica Vojno-redarstvene operacija »Oluja« i bit će tu sva sila vojne tehnike i ljudstva. Čuo sam da ne će defilirati samo »Pume«, »Tigrovi«, »Pauci«, »Vukovi« ili »Sokolovi«, već i »Leopardi«, oni novi tenkovi, njemački! Ne će nas valjda zbog njih, zbog »suradnje s okupatorom« progoniti naši budni antifašisti, koji su još u četrdesepetoj? Ha, ha!… Samo, brinem se tko će vojni mimohod svečano otvoriti i s najčasnijeg mjesta njime rukovoditi, predsjednik države ili predsjednik Vlade?
– Pa to je svejedno! – lakonski me svih briga rješava Željac, podigavši obrvu na mene – Vidim ja, voliš ti te događaje prave svehrvatske pomirbe. Jedni za Hrvatsku hode, drugi mimo hode… Naši stupaju, njihovi iz svečanih loža gledaju i dirigiraju. I režiraju. Zar ne će i taj vojni mimohod opet biti pod redateljskom palicom onoga režisera dočeka srebrnih »Vatrenih« 2018., onoga gasitelja »Gena kamenih« na Jelačić placu?
– A što ćeš, premala zemlja za velike redatelje… Ali sigurno i nije on muziku gasio, naredili mu to iz pozadine drugovi… – blagonaklon je i »mekan« Jozo, gena tvrdih kamenih.
– Drugovi, drugovi… Znaju drugovi za koga su plugovi! – mrmljam si u zapušteni umirovljenički brk. – Znaju tko će ih odmah poslušati i glazbu stišati ili iskopčati. No, na mimohodu pjevat će se, valjda, samo hrvatska himna, »Lijepa naša«?
– Nego, i to pravim muškim glasovima i u pratnji vojnog orkestra, sve bu se prašilo! Bit će ta vojna parada znaš kak, i ja idem s tobom! Bumo skup’ hodili i mimohodili, naš hod za mimohod! – uključi se Debeli kao moja prva desna ruka, te nastavi blago namignuvši: – Samo, ne kužim zakaj je »Traktorijada« u Vel’kom Grđevcu, s natjecanjem za najsporiji traktor, održana već polovicom srpnja, kad su ju fino mogli, kao uvertiru iliti prethodnicu, povezati s vojnim mimohodom?
– Istina, oni s najsporijim traktorom i danas sve predvode i vuku… – promumlja Željac za sebe, valjda znajući da ga ne ćemo svi razumjeti.
