Početna Glas Koncila Propisi-pravo-pravda

KNJIGA KOJA JE RIJEŠILA GRANIČNO PITANJE Hrvatsko-slovenska granica na rijeci Dragonji

Hrvatsko-slovenska granica na rijeci Dragonji

Hrvatsko-slovenska granica prvi je put postavljena na rijeci Dragonji za vrijeme II. svjetskoga rata, i to od slovenske strane u svibnju 1943. godine, a sporazumno je potvrđena u veljači 1944. na sastanku predstavnika hrvatskoga i slovenskoga partizanskoga pokreta (tzv. »avnojska granica«). U vezi s potpunim razumijevanjem toga problema granice na rijeci Dragonji posebno se naglašava da se prema međunarodnom pravu granice postavljene na rijekama ne mijenjaju. To vrijedi i u slučaju promjena zbog melioracija i promjene sliva rijeka. Prema istraživanjima autorica knjige »Hrvatsko-slovenska granica na rijeci Dragonji« Tatjane Tomaić i Mirele Altić, ni Hrvatska ni Slovenija nisu se mirile s postojećom kopnenom granicom svaka iz svojih razloga.

Problem pomicanja granice

Republika Hrvatska smatra da je nelegalno zakinuta za 390 ha svoga državnoga teritorija, a Republika Slovenija ima pretenzije na svoje proširenje prema hrvatskomu teritoriju. Republička granica na rijeci Dragonji od 1944. do 1992. u više je navrata premještena na štetu Hrvatske, čime je RH ostala bez 25 sela površine 2410 ha sa 1014 stanovnika, kao i bez 390 hektara površine između rijeke Dragonje i Kanala sv. Odorika. Nakon proglašenja neovisnosti novonastalih država Hrvatske i Slovenije, odlukom slovenskoga Državnoga zbora 3. listopada 1994. godine Republika Slovenija pokušava anektirati 113 ha u kojima se nalaze naselja Bužin, Mlini, Škrile i Škudelin.

Problem pomicanja granice nastao je zbog izgradnje Kanala sv. Odorika, koji je izgrađen s lijeve strane toka Dragonje znatno u hrvatski teritorij. Dakle melioracijom je skrenuta većina toka vode s rijeke Dragonje u kanal. Zato se protekom vremena Kanal sv. Odorika počelo nazivati Dragonjom, a stari prirodni tok rijeke Dragonje počeo nazivati Stara Dragonja. Nitko se tomu nije protivio pa je prešutno ta promjena imena prihvaćena s obje strane, vjerojatno zbog ideoloških razloga bivšega poretka odnosno predznaka imena sa »sv.«. Međutim, ta promjena ne znači nestanak prvotnoga prirodnoga toka rijeke Dragonje. Zato je promjena granice protivna međunarodnom pravu prema kojem granica ostaje i dalje na prirodnom toku rijeke Dragonje, neovisno o regulaciji.

Na štetu Hrvatske

Naime, posebno valja stalno naglašavati i ponavljati da međunarodno pravo kaže da »kod nagle izmjene toka rijeke granica ostaje u dotadanjem koritu«. Prema tome, u slučaju Dragonje granica je nakon regulacije njezina toka 1954. godine, u skladu s načelima međunarodnoga prava, trebala ostati na prvobitnom, prirodnom toku. U bivšoj državi, unatoč postojanju republika, taj problem nije bio aktualan jer je Jadran bio gospodarski, a ponajprije ribolovno zajednički svim republikama. Raspadom Jugoslavije i stvaranjem samostalnih država Republike Hrvatske i Republike Slovenije problem je oživio pa se stari grijesi propusta, odnosno pravno i granično nedorečenih situacija, naplaćuju.

Geografska posebnost Republike Hrvatske dodatan je problem. Njezina duga granična linija na kopnu i moru u jednom je dijelu prekinuta u kopnenom spoju s područjem Dubrovnika. Republika Hrvatska naslijedila je samo dvije vanjske granice SFRJ (Italija i Mađarska), ali je dobila četiri nove (Slovenija, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora). Stoga Republika Hrvatska i ima najviše otvorenih graničnih pitanja. Neriješena granica sa Slovenijom (Savudrijska vala i Sv. Gera) godinama opterećuje odnose između dviju država. Slovenija stalno zahtijeva promjenu državnih (»avnojskih«) granica na štetu Hrvatske.

Pravno neutemeljeni zahtjevi

Zašto je sporna odluka Arbitražnoga suda o graničnom sporu? Povijesno gledajući, autorice tvrde da je početak problema počeo kada je Zona B tzv. Slobodnoga teritorija Trsta nakon 1954. godine formalno integrirana u bivšu državu Jugoslaviju, a time i u Hrvatsku i Sloveniju. Slovenija je taj proces vješto iskoristila na štetu Hrvatske i odredila novu granicu na osnovi regulacije toka rijeke Dragonje bez ikakvih zakonskih akata i odluka na bilo kojoj razini, državnoj ili republičkim, koje bi takvu odluku legalizirale i institucionalizirale. Stoga je ona nelegalna i kao takva nevrijedeća. Zato valja opet podsjetiti da povodom raspada Jugoslavije posebna Arbitražna komisija mirovne konferencije o Jugoslaviji (poznatija kao Badinterova komisija) u svom mišljenju pod rednim brojem 3 posebno objašnjava status i formiranje granica novonastalih država nakon raspada SFRJ.

Tada je stajalište Badinterove komisije bilo da se SFRJ nalazi u procesu raspada, pa zato njezine dotadašnje republičke granice postaju međunarodne granice i time zaštićene međunarodnim pravom. Time su republičke granice dobile status državnih granica te su se teritorijalna osvajanja proglasila ništavnima. Republika Hrvatska i Republika Slovenija priznale su mišljenje Badinterove komisije o nepovrjedivosti granica te su se međusobno prve uzajamno priznale u postojećim granicama 25. lipnja 1991., na dan kada su obje države proglasile samostalnost. Arbitražni sporazum u članku 5. posebno potvrđuje stanje na dan 25. lipnja 1991. kao kriterij razgraničenja. Zato su zahtjevi Slovenije za cjelovitošću Piranskoga zaljeva i izlazom na otvoreno more pravno neutemeljeni.

Rezultat političke trgovine?

Problem postaje još složeniji zbog činjenice da granica na kopnu (na rijeci Dragonji) određuje granicu na moru. Zato Hrvatska mora tražiti određivanje svoje državne granice prema Sloveniji na rijeci u starom toku rijeke Dragonje. U knjizi se osobito upozorava na opasnost da se nasjedne na mamac kojim se odvraća pozornost od najvažnije činjenice međunarodnoga prava, odnosno prvoga načela prava mora »da kopno dominira morem«, što znači da je kopno ono koje daje obalnoj državi pravo na morske vode koje oplakuju njezine obale. Dakle, kopnena je granica osnova razgraničenja i na moru. Postavlja se i pitanje na kojim osnovama i s kakvim se intencijama premjestilo granicu s rijeke Dragonje na Kanal sv. Odorika.

Zato se postavlja i pitanje je li to rezultat političke trgovine, loše vanjske politike RH ili nečega trećega? Prema tome, ako je kopnenu granicu trebalo utvrditi, onda Hrvatska mora tražiti stupanje u posjed na svoju državnu granicu na rijeci Dragonji, pa je time jasno i da Hrvatska ima velik dio Piranskoga zaljeva/Savudrijske vale, a ne samo trećinu kako je odredio Arbitražni sud, koji Hrvatska opravdano ne priznaje.