Koronakriza pokazuje kako se »rat riječima« između struktura vlasti prenosi na građane. Jedni se nude kao »spasitelji« čovjeka, a drugi države. Nažalost, i jedni i drugi sami sebe uvjeravaju da su pravi dobri političari, sve s namjerom da u to uvjere građane. Svima je cilj okupiti što više istomišljenika. U pozadini toga, dakle prikriveno, više je prisutan dojam da je riječ o političkoj borbi za vlast, a ne za zdravlje građana. Trzavice između predsjednika države i predsjednika Vlade kao da se prelijevaju i na odnose gradonačelnika i župana, pa i na građane. Najnoviji je primjer sukob varaždinskoga župana i varaždinskoga gradonačelnika. Župan zahtijeva strože mjere radi zaštite života i zdravlja građana, a gradonačelnik to podrugljivo ismijava. Građani su zbunjeni i opredjeljuju se emocionalno povodeći se često osobnim interesima i zanemarujući javni interes, a to je zdravlje i život većine građana. Istodobno s tim »sukobom« zajednički glavni neprijatelj, pandemija koronavirusa, zauzima sve veći teritorij. Tako ozračje »svih protiv svih« najviše šteti budućnosti građana i općemu dobru.
Zato je potrebno i opravdano postavljati pitanje odgovornosti za stvoreno stanje, a ne kriviti samo viruse. Ta odgovornost ne smije biti samo politička, nego treba biti i znanstvena i moralna. Dakle, nije naglasak na krivnji (koja je se primjenjuje na pojedinca i njegov subjektivni odnos), nego je težište na »odgovornosti«, a ta se odnosi na položaj, odnosno samu funkciju obnašanja vlasti u svojstvu kako predsjednika države i predsjednika Vlade tako i župana i gradonačelnika i dalje na znanstvenike, odnosno struku. Svatko je u tom slučaju odgovoran hijerarhijski u okviru svojih ovlaštenja i znanja. Tu razliku između odgovornosti i krivnje valja namjerno istaknuti kako se ne bi nastavilo s pravnim nadmudrivanjima tko je odgovoran, a tko kriv.
Na vrhu te hijerarhije su predsjednici države i Vlade. Međutim, s obzirom na ustavna ovlaštenja za predlaganje i donošenje obvezatnih odluka (koje u pravilu potvrđuje Sabor), najodgovorniji su Vlada i njezin predsjednik. No budući da oni nisu medicinski stručnjaci, njihova je obveza u slučaju pandemije slušati struku te na osnovi mišljenja i preporuka struke donositi političke odluke. Dakle, sluša li vlada struku, njezina se odgovornost smanjuje ako je struka pogrješno savjetovala.
Međutim, ako predsjednik Vlade javno obznanjuje da struka ima samo savjetodavnu ulogu, dakle da nije obvezan mišljenjem struke, svu političku odgovornost preuzima na sebe kao predsjednik, kako u pozitivnom tako i u negativnom smislu. U tom slučaju ne može se isključiti ni od moralne odgovornosti kao osoba. Isto važi i za aktualni odnos varaždinskoga župana i gradonačelnika.
Polazeći od političkih razilaženja između pojedinih struktura vlasti, javlja se problem odnosa građana prema koroni i preporukama vlasti. Osnovno je da su građani u svojim brigama, tjeskobama i očekivanjima zbunjeni ponašanjima struktura vlasti, tako da se »jedni osjećaju kako magarac preko kojega se tuku konji«, drugi očekuju od vlasti odlučnije i strože mjere, a treći predlažu da se problem rješava sam po sebi ignoriranjem opasnosti, dakle pasivno ponašanje prema načelu »krda«. Ovo posljednje »prema načelu krda« doživjelo je neuspjeh u Švedskoj, a još više u Americi.
Kako je većina medija nedorečena u slanju konkretnih poruka, a mnogi ne podržavaju dovoljno glasno stajališta struke radi stvaranja zajedničke strategije u borbi protiv korone, valja iznijeti argumente koji mogu pridonijeti stvaranju općega mišljenja o načinu borbe protiv korone.
Ako svjetska medicinska struka, pa i domaća, tvrdi da je COVID-19 opasna bolest za čovječanstvo, nitko nema pravo na neznanstvene načine dokazivati protivno. Zato su štetni javni performansi kao što su »zajedničko lizanje žličica« i sl. Osobito ako se to objavljuje preko medija uz neizravne simpatije, bez popratnih kritika. Mora se naglasiti da »sloboda« nije apsolutno pravo raditi što se hoće, nego je ograničena pravom drugih na njihovo zdravlje. Ako se na zlorabu takve »slobode« nisu primjenjivale kaznene mjere protiv namjernoga prenašanja zaraznih bolesti, mediji bi barem trebali kritizirati takva ponašanja, pa čak ih i ismijavati. Neopravdano je i lažno uvjeravanje da se time krše osnovna ljudska prava na okupljanje i javno iznošenje drugačijih mišljenja.
Zbog preduge šutnje prema takvim, u biti asocijalnim ponašanjima, brojni su građani ostali zbunjeni bez čvrstih stajališta u odnosu prema pošasti korone, pa ih stoga ne treba ni kriviti, nego im pomoći u njihovom neznanju pravilnim izvještavanjem o opasnostima od te bolesti i načinima sprječavanja. Nepoznavanje potpune istine o bolesti i načinima njezina širenja stvara opću nesigurnost i pretvara građane u mnoštvo kojim se može manipulirati i usmjeravati ga jeftinim parolama. Primjer za to je ponašanje varaždinskoga gradonačelnika, koji ostavlja dojam da namjerno krši i ignorira županijske odluke koje je odobrio glavni stožer.
