Možda i najveći problem ljudi koji se ne mogu izručiti Bogu i povjerovati mu jest nedostatak znanja o njemu. Krajnje znanje o čovjeku i njegovu srcu posjeduje tek onaj koji toga čovjeka nadilazi, a to je sam Bog. A on? Može li se njega poznavati?
Evanđeoski ulomak ove nedjelje čak dva puta govori o tome da Ivan Krstitelj Isusa ne poznaje, no u snazi Duha daje svjedočanstvo o njemu. Pokazuje tako evanđelist da se ni o Bogu ne može puno znati osim onoga što sam Bog u snazi Duha o sebi može čovjeku otkriti. Kako je to lijepo znati. Život vjernika tada postaje lakši. On tada prestaje neprestano tragati za nekim čudesnim znanjem o njemu. Dopušta samomu Bogu da mu se on sam otkriva. Ne vodi s Bogom neprestano sudske postupke. Ne kazuje da ne može vjerovati jer nema dovoljno dokaza, zna da se o Bogu ne mogu imati dokazi jer tada bi vjera bila suvišna. Najzad tada to ne bi bila vjera jer vjera je uvijek nešto što u sebi ima dimenziju trajne napetosti, odnosno propetosti čovjeka prema višemu. Onomu što svakoga čovjeka radikalno nadvisuje.
Vjera nije dakle nešto što je izvjesno i lišeno pitanja. Sasvim suprotno, vjernički je život trajno postavljanje pitanja. Čovjek dok je živ propitkuje. Sebe, Boga, ali i stvarnost koja ga okružuje. Ipak u tom preispitivanju stvorene stvarnosti nije baš sam i lišen svakoga znanja. Usmjeren je on tako na ljude koji ga okružuju. Oni su mu očiti dokaz da Boga ima te da nije neki usamljeni otok kojega se nitko ne dotiče. Ti mu ljudi i daju često jedini razlog da svakoga dana nanovo ustaje i započinje. Ne dopuštaju mu da klone i zatvori se u svoj svijet jer tako dugoročno ne će moći živjeti. Unatoč tomu što se razočarao u društvo, ljude, pa i u sebe samoga. Nije ostvario ono što je sebi postavio kao cilj te je zbog toga frustriran. I tada, kušajući vlastitu nemoć da bude darovatelj smisla sebi i svojemu životu, zastaje te odlučuje svoj život izručiti Bogu i onomu što jedino on može stvoriti. Jer ondje gdje čovjek prestaje biti sam »svoj majstor«, odnosno kad dolazi pred zid, započinje njegovo izručenje Bogu i onomu što Bog svojim zahvatom može učiniti. Takav je, čini se, bio Ivan Krstitelj, a i sam Isus Krist.
Bilo Ivan bilo Isus uče kako je život trud i zauzimanje za nešto što se možda u prvi mah ne razumije, ali istodobno nešto što se u otvorenosti djelovanju Duha Božjega trajno i neprestano izgrađuje. Život tako nije unaprijed zadana izvjesnost, nego izručenost novosti koju čovjek još ne poznaje jer ju i ne može do kraja poznavati. Takvomu se načinu življenja čovjek valja učiti svakoga dana. Pretpostavljat će to čovjekovu otvorenost za novine i ono što Bog može dati. Ta otvorenost bit će dakle ljudska volja za promjenom. Ne tek uporno ponavljanje kako se ništa ne može promijeniti. Onaj tko to neprestano ponavlja sam vrlo vjerojatno nije zadovoljan ni sobom ni ljudima oko sebe te se vrti oko svoje osi. Istina, promijeniti nešto čovjek nije sposoban sam, ali vjernik to zna. Više je puta iskusio svoju ograničenost i sputanost grijehom. I baš na osnovi toga iskustva odlučio se malo više pouzdavati u Boga, a manje u svoje znanje i moći. To izgleda i znači biti zagledan u djelo koje Duh Božji stvara, a manje u sebe i ono što čovjek svojim silama može učiniti.
Brojni su oni koji su misleći da poznaju druge stupili s njima u odnose i jednostavno ostali slomljeni i ranjeni. Razloga za to je više. Katkad je to tek potreba da čovjek ispuni prostor pokraj sebe jer mu je teško biti sam. Želi nekoga pokraj sebe pa u jeku površnih odnosa prihvaća bilo koga da bude uz njega. Bude tada razočaran jer shvati da odnose nije gradio na nešto dublji način. Sve je nekako ostalo na vanjskoj razini bez suzvučja dvoje ljudi. Jer da bi ljudi funkcionirali zajedno, ipak se traži malo više, a prije svega to je zajedništvo duha i vrijednosti koje počiva na iskrenosti i povjerenju. Jasno, u svijesti da nitko nije idealan te da upravo nošenje drugoga u vlastitoj krhkosti i ranjivosti bića može biti putokaz prema ispunjenomu životu. Istodobno, uvijek će se tražiti i otvorenost za Boga i ono što samo on može učiniti. I tada uspjeh čini se kao da je zajamčen.
Najzad, bit će važno još nešto. Dok upućuje na Krista, Ivan veli da je on onaj koji odnosi grijehe svijeta. Računa Ivan na realnu i stvarnu moć grijeha u ljudskom životu. No čovjek danas prečesto o tome i ne razmišlja. Nije to nešto novo. Još je papa Pio XII. u jeku Drugoga svjetskoga rata govorio o pogubnoj pošasti – manjku osjećaja za grijeh. Gledajući razornost rata i zaraćene protivnike, nanovo se čudio razornosti mržnje i grijeha koji je bio tako realan i brutalno je razarao međuljudske odnose. Je li tako i danas u svijetu novih naraštaja? Čini se kao da jest. Čovjek je još izgubljeniji te traga za načinima svojega ispunjenja ne uviđajući da udaljavajući se od onoga što su istinske vrijednosti jednostavno griješi te promašuje ono što mu istinski jedino i treba, a to je mir duše. Ne preostaje stoga ništa drugo nego zastati i moliti za mir, i to mir duše i tijela jer to je ono što je čovjeku doista i potrebno da bi bio zadovoljan.
