DA KRŠTENI NE ŽIVE KAO POGANI Nagrada po mjeri ljubavi

Dvadeset i peta nedjelja kroz godinu

Foto: Shutterstock
Iz 55, 6-9; Fil 1, 20c-24. 27a; Mt 20, 1-16a

Božja jednakost nije ljudska jednakost ili komunistički socijalizam. Bog je ljubav i po ljubavi nagrađuje svako svoje stvorenje: »Idite i vi u moj vinograd pa što bude pravo, dat ću vam!« piše sv. Matej. Pod pojmom socijalizma podrazumijeva se teorija kojoj je cilj društvena jednakost ljudi na osnovi zajednice dobara. Danas u Europi, u više zemalja, vladaju stranke koje se nazivaju socijalističke. Povijest pamti komunistički socijalizam na temelju naučavanja Karla Marxa. Htio je donijeti raj na zemlju, a donio je bijedu. Potkraj prosvjetiteljstva htjelo se donijeti jednakost u društvenom i političkom smislu pokretom Francuske revolucije. Ta je revolucija istaknula parole bratstva, jednakosti i slobode. Je li moguće donijeti bratstvo i jednakost prolijevajući ljudsku krv u potocima i paleći kulturna dobra, poput vođa te revolucije? Ne! Jadan je čovjek ako mu drugi čovjek sudi. Kako reče netko: »Ako nam, Gospodine, budeš mjerio po našim mjerama, sam ćeš šetati po raju.« Ali sva je sreća što ljudske misli nisu Božje misli, kako zapisa prorok Izaija: »Jer moje misli nisu vaše…« Bratstvo mogu donijeti krštenje u ime Kristovo i sveto evanđelje. O bitnoj jednakosti svih ljudi govori i učiteljstvo Crkve u dokumentu »Radost i nada«: »Budući da su svi ljudi, oduhovljeni razumnom dušom i stvoreni na sliku Božju, iste naravi i istoga podrijetla, i jer svi, od Krista otkupljeni, imaju isti poziv i isto božansko određenje, treba da im se sve više i više priznaje temeljna jednakost sviju.« Ta jednakost i bratstvo izviru iz tajne Božje dobrote i ljubavi.

Tajna dobrote i ljubavi oznaka je Boga. Gospodar ili vlasnik može postupati sa svojim kako želi. Gospodarova je dobrota da dade i više nego što je radnik zaslužio. Ne treba biti zavidan na tuđoj dobroti. Usporedbu o kraljevstvu nebeskom i radnicima u vinogradu možemo ovako razumjeti: domaćin je dobri Bog. Vinograd je Crkva u kojoj se nalazimo. Mi smo radnici, počevši od svoga srca pa do radnoga mjesta. Denar je kraljevstvo nebesko. Bog je pravedan prema dogovoru. Dobar je i prema posljednjemu u svom vinogradu. Oni koji su došli na posao u devet sati mogli bi se usporediti s mladima koji traže cilj i smisao života. Radnici o dvanaestom satu zaručnici su koji trebaju preuzeti odgovornost u obitelji. Oni o petnaestom satu su roditelji sa životnom mudrošću. A posljednji radnici u sedamnaest sati su oni u sutonu života koji u posljednji trenutak biraju Krista za život. Zašto svi dobivaju istu plaću tajna je Božje dobrote i ljubavi. Svi su ljudi pred Bogom jedno: »A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja«, piše sv. Ivan. A sv. Pavao dodaje: »Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!« U usporedbi iz evanđelja treba razumjeti Božju dobrotu i ljubav, a ne ljudsku pravednost. Bogu je stalo do svakoga čovjeka. Božja je dobrota šira od ljudskih sudova. Nitko od ljudi nije zaslužio kraljevstvo Božje. Dar je to Božji. Zapravo, sve što je dobro dar je Božji. Dar su Božji i dostojanstvo ljudskih »zasluga« i vrijednost ljudskoga rada.

Vrijednost i dostojanstvo rada potvrđuje nam i Isus u Nazaretu. A vrijednost rada u kraljevstvu Božjem mjeri se dubinom čovjekove vjere, veličinom nesebičnosti, snagom ljubavi, spremnim odazivom na Božji poziv. »Držimo da se čovjek, prikazujući Bogu svoj rad, pridružuje otkupiteljskomu djelu Isusa Krista, koji je, radeći u Nazaretu vlastitim rukama, dao radu uzvišeno dostojanstvo«, piše u dokumentu »Radost i nada«. Kršteni često daju loš primjer drugima koji nisu ni kršćani ni vjernici. Louis Ruy reče: »Ima jedna stvar žalosnija nego golemi broj nekrštenih, to je golemi broj krštenih koji žive kao pogani.« Veliki Gandhi je izjavio: »Postao bih kršćanin kad ne bi bilo kršćana!« Vidio je dosta loših kršćana. Naš rad i kršćansko svjedočenje nije u redu. Čovjek često na radnom mjestu traži pravicu i pruža pravdu bez ljubavi. Pravda bez ljubavi suho je slovo bez duše. Mjerimo metrom, vagom, litrom, satnicom. Nema ljubavi, nego samo »servis usluge«. Što bi bilo kad bi roditelji u kući počeli naplaćivati satnice djeci? A tek kad se sjetimo nepokretnih bolesnika, što bi bilo s njima? Oni ne mogu zaslužiti skrb svojim radom. Naši misionari ostave sve. Daju sve, i život, za siromašne. Ne primaju plaću. U dokumentu »Radost i nada« čitamo: »A Otac (nebeski) hoće da u svim ljudima priznamo brata Krista i da ga djelotvorno ljubimo riječju i činom, svjedočeći tako za istinu, i da drugima posredujemo tajnu ljubavi nebeskoga Oca.« Franz Kafka u djelu »Proces« poručuje: »Trebaš imati srce djeteta prema Bogu, srce brata prema drugomu, srce sudca prema sebi.« Kršćanin često zna ostati samo na tome što je kršten, a to ne živi. Zato papa Grgur Veliki reče: »Glas sviju viče ‘Kriste’, ali život svih ne govori isto.« Priključimo se u Božju jednakost koja mjeri po dobroti i ljubavi. A dobrota i ljubav preko nas će ići dalje.