IDENTITET I VRIJEDNOSTI NA VELIKOJ POVIJESNOJ KUŠNJI Prof. Baloban otkriva što je pokazalo istraživanje u Hrvatskoj

Snimio: B. Čović | Prof. dr. Josip Baloban
U posljednja dva desetljeća polako se nameću određena liberalna stajališta koja nisu jednostavno u skladu s evanđeoskim, odnosno kršćanskim gledištima. U javnom prostoru odviše se kopira i prepisuje iz neoliberalnih kretanja u svijetu, a da se pri tome ne vodi dovoljno računa o vlastitoj tradiciji i stvarnom načinu života hrvatskih građana.

Nedavno objavljeni prvi podatci međunarodnoga istraživanja o vrijednostima europskih građana, u sklopu kojega su ispitivani i građani u Hrvatskoj, imaju visoku društvenu vrijednost. Unatoč tomu Hrvatska zaklada za znanost kao državna institucija odbila je financirati taj projekt u zadnjem valu istraživanja provedenom 2018. godine, što nije spriječilo hrvatske istraživače da nakon provedenoga istraživanja prvi od svih europskih kolega podatke publiciraju u knjizi. Voditelj toga projekta profesor pastoralne teologije s Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu dr. Josip Baloban već 20 godina u tom je poslu, a rado se odazvao na intervju za Glas Koncila i iznio zanimljive podatke i analize.

Nametanje liberalnih stajališta
Ovo je treći val istraživanja kojim se prati razvoj od 1999. do danas. Što biste istaknuli kao najvažniji podatak i zašto?

PROF. BALOBAN: Najvažnija je moja osobna spoznaja da se Hrvatska polako i postupno liberalizira, ali istodobno se nedovoljno brzo demokratizira. Hrvati i hrvatski građani nalaze se u višesmjernom tranzicijskom događanju, koji uključuje i vrjednote. U javnom prostoru, a osobito u zakonskom okviru, odviše se kopira i prepisuje iz neoliberalnih kretanja u svijetu, a da se pri tome ne vodi dovoljno računa o vlastitoj tradiciji i stvarnom načinu života hrvatskih građana. Trebali bismo se, uistinu, sve više pitati koliko se pri tome, posebno u politici i medijskom prostoru, postavlja u pitanje sloboda i osobna prava građana koji drukčije misle i koji su drukčijih osobnih uvjerenja. Zaključno, ne samo Katolička Crkva, nego i identitet hrvatskoga naroda na velikoj je povijesnoj kušnji, kojoj ne bi trebao, a i ne bi smio podleći.

Kakva su kretanja uočljiva u prihvaćanju, odnosno odbijanju pojedinih vrjednota u posljednja dva desetljeća? Jačaju li u Hrvatskoj u posljednje vrijeme liberalnija stajališta koja dolaze sa Zapada ili ostaju ona koja bismo mogli nazvati kršćanskim?

PROF. BALOBAN: Važno je istaknuti da se temeljne i klasične vrjednote, koje su ujedno kršćanske, još uvijek u percepciji Hrvata i hrvatskih građana prihvaćaju u veoma visoku stupnju. Istodobno se u stvarnom životu sve više događaju velika odstupanja od pojedinih vrjednota. Može se reći da se u posljednja dva desetljeća polako nameću određena liberalna stajališta koja nisu jednostavno u skladu s evanđeoskim, odnosno kršćanskim gledištima. Zasad ostaje otvorenim koliko je tim liberalnim stajalištima, posebno u krajnje liberalnom smislu, otvoren najveći dio kršćana u Hrvatskoj.

Nitko nije oslobođen odgovornosti
Povjerenje u Crkvu palo je na 38 posto i sada se Crkva nalazi iza zdravstvenoga sustava, policije, odgojno-obrazovnoga sustava i vojske. Crkva se nalazi na istoj razini kao organizacije za zaštitu okoliša… Kako to tumačite, odakle toliki pad povjerenja u Crkvu? Kako je do toga došlo?

PROF. BALOBAN: Taj podatak o padu povjerenja u Crkvu nužno je uzeti ozbiljno. Ali ga je veoma važno gledati i tumačiti u sklopu pada povjerenja u sve važnije institucije u hrvatskom društvu. Crkva se nalazi među pet institucija koje uživaju najveće povjerenje, i to ovim redoslijedom: vojska, odgojno-obrazovni sustav, policija, zdravstvo i Crkva. No recimo i to da se među onima kojima građani iskazuju najmanje povjerenje nalaze sljedeće institucije: političke stranke, Sabor, vlast i državna uprava, tisak i pravosudni sustav. Kao čovjeka zabrinjava me da u Hrvatskoj u posljednjih dvadesetak godina kontinuirano opada povjerenje u sve, baš sve institucije. Kao svećenika i teologa posebno me žalosti da je povjerenje u Crkvu sa 64 posto u 1999. godini palo na 53 posto u 2008., a sada u 2018. čak na 38 posto. Razlozi su svakako višestruki: unutarcrkveni i izvancrkveni; nerijetko ciljano stvaranje negativne percepcije Crkve u hrvatskoj javnosti, osobito u nekim medijima, koje se pojačava posljednjih godina. No nitko u Crkvi nije oslobođen odgovornosti i vjerodostojnosti življenja i djelovanja. Jedino je različita odgovornost. Najviše su odgovorni oni koji imaju više službe i pozicije u Crkvi, a jednako tako i u društvu.

»Po popovima vjera gore i dolje«
Može li se uzrok tražiti i u crkvenoj hijerarhiji budući da građani često Crkvu percipiraju upravo kroz tu stvarnost i prizmu? Čija je odgovornost pad tolikoga povjerenja?

PROF. BALOBAN: Smatram da je svima nama – kako članovima Katoličke Crkve u Hrvatskoj tako i posebno političarima, djelatnicima u sredstvima javnoga priopćavanja, ali i drugim hrvatskim građanima – nužno trajno pojašnjavati ekleziologiju, učenje i shvaćanje Crkve Drugoga vatikanskoga koncila. Taj koncil prevladava svojevrsni crkveni redukcionizam. Prema tom redukcionizmu uvriježila se izreka: »Po popovima vjera gore, po popovima vjera dolje!« A prema Drugom vatikanskom koncilu povijesnu Isusovu Crkvu ne može se reducirati samo na crkvenu hijerarhiju ili klerikalni dio – biskupe, svećenike i đakone ili samo crkvene djelatnike – od vjeroučitelja do raznih crkvenih djelatnika na razini župe i drugdje u crkvenim tijelima. Taj vid promatranja i shvaćanja Crkve bio je posebno dominantan u komunističkom razdoblju. Bilo bi dobro kada bismo više govorili, ali i kao krštenici – članovi Crkve živjeli zajedno tu crkvenu stvarnost, a to znači da smo svi Crkva: vjernici laici i hijerarhija. To znači da sada vrijedi izreka: »Po svakom članu Crkve ta ista Crkva je bolja ili lošija, odnosno svetija ili grješnija.« To ujedno uključuje da u povijesnoj Isusovoj Crkvi svi vjernici, a posebno katolici, imaju određenu odgovornost u različitim zvanjima i zanimanjima u društvu: od učitelja u školi do saborskoga zastupnika, od vojnika i policajca do državnoga službenika i novinara, od gospodarstvenika do svakoga katolika političara. Dakle, pad povjerenja u Crkvu ovisi o svima nama, odnosno o svjedočanstvu kršćanskoga života 24 sata, i to na osobnoj, bračno-obiteljskoj, crkvenoj, a posebno na društvenoj razini. Na takav način stvari se jasno kristaliziraju i odgovornost se ne prebacuje samo na »one druge«.

Dosta umornoga i uspavanoga kršćanstva
Mislite li da se može povratiti povjerenje u Crkvu?

PROF. BALOBAN: Mislim da može, ali jedino ako kao članovi Crkve trajno ispunjavamo dva uvjeta. Prvi se uvjet odnosi na naš vjernički, kršćanski život i djelovanje – »ad intra«. Drugi se odnosi na naše društveno zauzimanje, djelovanje i svjedočenje – »ad extra«.

Pad povjerenja u Crkvu ovisi o svima nama, odnosno o svjedočanstvu kršćanskoga života 24 sata, i to na osobnoj, bračno-obiteljskoj i crkvenoj, a posebno na društvenoj razini. Na takav način stvari se jasno kristaliziraju i odgovornost se ne prebacuje samo na »one druge«.

Imam dojam da smo se kao Crkva općenito, a kao pojedini kršćani posebno, u zadnjih dvadesetak godina »uspavali«. To znači odviše vodimo brigu o samima sebi, a premalo o naviještanju i širenju, a istodobno i o uvjerljivu svjedočenju kraljevstva nebeskoga u hrvatskom društvu – kako u životnoj teoriji tako i u stvarno življenoj kršćanskoj praksi. Kao da smo zaboravili čovjeka pokraj sebe, koji je u raznim životnim nevoljama i mukama ove ili one vrste, nama znane, ali tako često i neznane. No vratimo se prvomu uvjetu. Vjernički, kršćanski život i djelovanje nas kršćana unutar naše Katoličke Crkve odviše je kod tolikih samo nominalan i deklarativan; samo je prigodan, a ne trajan; odviše se ograničava samo na osobno i eventualno obiteljsko, a zapuštamo župno i crkveno. Drugim riječima, u vlastitoj Crkvi, župi i u svojoj kršćanskoj zajednici djelujemo i doživljavamo se kao skup religioznih pojedinaca ili religioznih individualaca, a premalo kao braća i sestre jedni za druge odgovorni i jedni prema drugima solidarni. Drugi uvjet podsjeća nas na to da napustimo metaforu umornoga, uspavanoga i samo trpećega kršćanstva. Krajnje je vrijeme da na društvenoj sceni – od radnoga mjesta do drugih društvenih pozicija – nenametljivo, a opet uvjerljivo svjedočimo kršćansku viziju osobnoga, ali i društvenoga ponašanja kojemu su strani korupcija, nepotizam, izigravanje vlasti i zakona te podložnički mentalitet. Budimo kvasac boljega, pravednijega i solidarnijega hrvatskoga društva. A to možemo ako hoćemo! A za nešto takvo treba založiti i izložiti se u zgodno i nezgodno vrijeme. Glede toga drugoga puta nema!

Bez povjerenja nema demokracije
Prati li to nepovjerenje prema institucijama općenito i nepovjerenje prema drugim ljudima? Što je pokazalo istraživanje?

PROF. BALOBAN: Jedno je povezano s drugim. Kada bi bilo više povjerenja u druge, a to znači u sve druge ljude s kojima živimo u pluralnom društvu, bilo bi, smatram, i više povjerenja u institucije. U Hrvatskoj od 1999. godine ne samo da je slabo povjerenje u druge, nego je ono ispod svih standarda za funkcioniranje bilo kakve demokracije. Podatci na to upozoravaju: 82 posto 1999. godine, 80 posto 2008. godine i 87 posto 2018. godine ispitanika odgovorilo je da čovjek nikada nije dovoljno oprezan, odnosno da ne može vjerovati ljudima. A samo 18 posto 1999., 20 posto 2008. i tek 13 posto 2018. odgovorilo je da se većini ljudi može vjerovati. Važno je također istaknuti da je povjerenje u druge bitna pretpostavka za funkcioniranje demokracije.

Kada govorite o deficitu demokracije, dobro bi bilo prokomentirati i podatke do kojih ste došli vezano uz pitanje što se događa na izborima u Hrvatskoj. Pred nama su izbori za Europski parlament, pa kakva stajališta hrvatski građani imaju prema izborima – tom »festivalu« demokracije?

PROF. BALOBAN: Izbori i demokracija trebali bi ići zajedno. Podatci pokazuju da Hrvati žele demokratski politički sustav – 91 posto. No istodobno smatraju da bi bilo bolje imati stručnjake, a ne vladu političara za donošenje odluka – 85 posto. Kako to dvoje spojiti? Demokracija ima svoja pravila i ona ne može funkcionirati bez demokratski izabrane vlasti nigdje na svijetu, pa ni u Hrvatskoj. Stoga izbori bi mogli biti barem na tragu »festivala« demokracije. Hrvati i hrvatski građani imaju prigodu na svakim izborima iznova birati. U Hrvatskoj je velik problem izborni sustav koji pogoduje velikim političkim strankama i koji je nužno mijenjati, kao što se uostalom i tražilo u određenim referendumskim inicijativama. Demokratski politički sustavi pretpostavljaju određeni sustav vrjednota od kojega žive, ali ga nužno ne stvaraju. Sve postkomunističke zemlje imaju problema s aktivnošću građana i kolonizacijom društva od bivših partijskih elita i njihovih potomaka. Po pitanju identiteta u Hrvatskoj još je uvijek, osobito u sferi moći, jaka jugoslavenska elita koja zbunjuje birače. No Hrvatska ima sve predispozicije za dobar demokratski razvoj te kako se više odmičemo od prošlih vremena, Hrvatska će biti bliže dobro funkcionirajućoj demokratskoj praksi. U javnosti se dijelom stvorio dojam da izbori i tako ne donose željene promjene, o kojima svaki političar priča. Međutim, svaki izbori, baš svaki: od ovih skorih za europski parlament, pa preko predsjedničkih do parlamentarnih – kako god to može zvučati utopijski – nova su prigoda za promjene. Ako se ostaje kod kuće i ne iziđe na izbore, vlastita sudbina prepušta se drugima, a pojedinac će možda i dalje kukati i sve kritizirati. Osim toga, neizlaskom na izbore ne ispunjava se ljudska, vjernička i nacionalna obveza prema općemu ili zajedničkomu dobru.

Brak nije zastarjela institucija
Ispitanici su odgovarali da brak nije zastarjela institucija, no ipak uočavamo sve veći broj rastava u Hrvatskoj. Nije li to kontradiktorno?

PROF. BALOBAN: Da! Osamdeset posto ispitanika odgovorilo je da za njih klasični brak između muškarca i žene otvoren novomu životu, rađanju djece, nije zastarjela ustanova. Istodobno hrvatski ispitanici ističu koje su im vrjednote važne za uspješan brak. Na prvom mjestu ističe se obostrana vjernost (97 %), na drugom mjestu nalaze se djeca (93 %), zatim dobri stambeni uvjeti (91 %) i primjereni prihodi (87 %). Dakle, sveukupno uzevši vrjednote vrijedne divljenja, ali ne uvijek lako ostvarive u hrvatskim egzistencijalno-društvenim prilikama. Tu posebno ohrabruje to da se djeca nalaze na drugom mjestu, što je izvrstan preduvjet za populacijsku politiku i one koji odlučuju o tome. Glede porasta rastavljenih brakova u Hrvatskoj kontradiktorno je samo utoliko ako se ne uvažavaju dva raskoraka u životu svakoga čovjeka. Prvi raskorak doživljava svaki čovjek na ovoj zemlji između svojih životnih snova te ideala na jednoj strani i konkretno ostvarenoga života u godinama svoga zemaljskoga življenja na drugoj strani. Jednak ili sličan raskorak doživljava svaki kršćanin između evanđeoskoga ideala i postulata isusovskoga života i ostvarene svoje životne zbilje u osobnom ili bračno-obiteljskom životu.

Prednost ljevice ili desnice – obično navijanje
Kakva se usmjerenja i fenomeni mogu iščitati iz odgovora hrvatskih građana o moralnim pitanjima?

PROF. BALOBAN: Kada je riječ o društvenom moralu, hrvatski su građani i dalje deklarativno u najvećem broju protiv nemoralnih ponašanja, primjerice mita, varanja u porezu, političkoga nasilja itd. U odnosu na osobni moral raste broj onih koji odobravaju određena ponašanja, poput pobačaja, homoseksualnosti, rastave, eutanazije. No još je uvijek velika većina, i to iznad dvije trećine hrvatskih građana, protiv takvih oblika ponašanja.

Treba li u tom smislu promatrati i gotovo identičan postotak ispitanika koji se izjašnjavaju lijevo i desno? U Hrvatskoj se često govori o velikoj podjeli i dojmu da prevladava jedna od tih strana, no Vaši podatci pokazuju da je udio sličan…

PROF. BALOBAN: U pravu ste! Tko god navija u medijima ili u politici da veću prednost ima desna ili lijeva opcija u Hrvatskoj nije u pravu. Radi vaših čitatelja važno je ponoviti da se prema našem istraživanju najveći dio hrvatskih građana opredjeljuje za centar – 42 posto, za lijevu opciju 28 posto te za desnu opciju 30 posto. Drukčije tumačenje i govorenje jednostavno je obično navijanje za jednu od tih opcija. A istodobno naginje i dezinformiranju hrvatske javnosti.

Obitelj je vrjednota bez konkurencije
Religija se u Hrvata nalazi tek na petom mjestu najvažnijih životnih stvarnosti – poslije obitelji, prijatelja i poznanika, slobodnoga vremena i posla. Je li to ispravno vjerničko uvjerenje ili bi trebalo zazivati promjenu u tom pogledu?
PROF. BALOBAN: I ovdje je potrebno ne zaustaviti se samo na isključivim podatcima i postotcima, nego ih protumačiti u sklopu današnjega života i odnosa prema religiji koji slabi. Ipak, treba uzeti u obzir da kršćansko uvjerenje, odnosno kršćanska posebnost dolazi tek na peto mjesto. No to je istodobno potvrda zašto kršćanstvo, pa onda i Crkva u Hrvatskoj, uživaju to povjerenje koje uživaju. No dopustite mi da dalje malo nijansirano odgovaram glede hrvatske stvarnosti. Kao prvo, raduje i ohrabruje da je obitelj kao vrjednota najviše pozicionirana i bez konkurencija. Jasno, 99 posto Hrvata smatra obitelj važnom u svom životu. Jednostavno vrjednota bez konkurencije. Drugo, obitelj nije usamljeni otok u društvu. Zato hrvatski ispitanici na drugo mjesto poslije obitelji stavljaju prijatelje i poznanike – 96 posto njih. To ujedno govori da rodbinske veze slabe, ali druge veze temeljem kumstva i prijateljstva zadobivaju na vrijednosti. Treće, 90 posto ispitanika smatra posao važnim u svojem životu. Analogno prema obitelji to je opravdan razlog i argument za siguran obiteljski život. Četvrto, vrjednota religija nalazi se tim slijedom tek na petom mjestu. Na prvi pogled neobično, ali ne i iznenađujuće. Naime, u ovom već postmodernom, kompjutorskom i digitaliziranom dobu čovjek shvaća, pa onda i prihvaća vjeru, religiju kao sastavni dio osobnoga, bračnoga i obiteljskoga života, ali unutar odrednica posla, stambenih uvjeta, prijatelja i poznanika te slobodnoga vremena. Naposljetku, vjernika je nužno trajno gledati u odrednicama ovozemnosti kao i onostranosti.

IZVORGlas Koncila br. 11/2019.
Prethodni članakOTOČIĆ GALEVAC – VJERSKA OAZA Samostan sv. Pavla na Galevcu
Sljedeći članakUSUSRET ZNANSTVENOMU SIMPOZIJU – UBIJENA I RANJENA DJECA U DOMOVINSKOM RATU (5) »Budni sanjamo sve naše mrtve«