Onoga tko bi ušao u trgovinu kućnim ljubimcima s nakanom da kupi »anđeosku pticu« vjerojatno bi prenerazila salva prodavačkih pitanja. Želite li debelokljunu čigru – ili ste htjeli onu bijelu? Mislite li na malu žličarku ili na veliku bijelu čaplju? Kako vam se čini sivoleđa cvjetarica? Ili bjelotrbi golub? Sviđa li vam se više žutokapa pletilja ili ljubičastorepi kolibrić? Ili biste radije plavetnu pitu i plavu tangaru? Imamo u ponudi i pacifičkih papagaja i madeirskih burnica, a vjerojatno na skladištu ima i drozdova samaca i kukmastih monarha… Biblijski pak orijentiran ornitolog pitanja bi skratio – iako sveti pisci ni Bogu ne krate krila. Izuzmu li se gavrani – koji su Iliju krijepili kruhom baš kao i anđeo – te orlovi čija lica rese kerube u proročkim viđenjima, od anđeoskih ptica preostaju tek »poljske zvijeri« u kojima su rabini prepoznavali pernatu neman zvanu Ziz. No od anđela je neodvojiv i orao iz Otkrivenja.
»Jao! Jao! Jao pozemljarima od novih glasova trubalja preostale trojice anđela koji će sad-na zatrubiti!« viče iza glasa orao u Ivanovu viđenju. Njegova kerubinska glagoljivost kao i glasnička silovitost već su zarana sirijske i etiopske prepisivače Novoga zavjeta nagnale da ga pretvore u anđela. Te su značajke i njegove europske portretiste suočile s dilemom: kako sjediniti životinjsko obličje i nebesko znamenje, a da se ne prešuti orlovski kliktaj i anđeoski glas? Tek je jedan srednjovjekovni slikar dorastao rješenju toga likovnoga problema bez tekstualne lente i simboličke aureole. Oslikavajući najluksuzniji španjolski primjerak »Komentara Otkrivenja« Beata iz Liebane, koji je za kralja Ferdinanda I. i gospu Sanču ispisao redovnik Fakundo, neimenovani je iluminator orlov trostruki jauk pretočio u trobojnicu, a glasničku mu ulogu izrazio kovinskom stilizacijom krila istovjetnih anđeoskima. Uznosit kao pero, težak kao vihor.
Uznositu zamisao benediktinca Gerarda Sagreda da opatiju na mletačkom otočiću zamijeni samotištem u Svetoj Zemlji osujetio je silovit vihor koji mu je brod dognao na istočnu obalu Jadrana. Makar se ne zna je li se talijanski svetac dalmatinskih korijena – preminuo 1046., godinu prije nastanka rukopisa španjolskih vlastodržaca – nasukao kod Pule ili kod Zadra, nema dileme da je putovanje namjesto u pastirskim špiljama kod Betlehema završio na kraljevskom dvoru u Stolnom Biogradu. Njegov povratak u pustinjačku ćeliju nakon pouke svetomu kraljeviću Emeriku dokončao je glasnik svetoga kralja Stjepana s nalogom da preuzme katedru u poganskom Csanádu. Makar mu je mađarski jezik do kraja života stvarao probleme, stado Gerarda od Csanáda lako je razumjelo njegove pionirske propovijedi o Mariji: vazda u kostrijeti radije nego u hermelinu, i drva za ogrjev cijepao je vlastitom sjekirom. Ta u hladnoći osame i anđeoske ptice žarče pjevaju.
