Preloška supruga, majka, baka, vjeroučiteljica Anica Trstenjak aktivna je vjernica laikinja u svojoj župi sv. Jakoba starijega otkad zna za sebe. Rođena je 6. lipnja 1965. u Prelogu, kao drugo dijete u obitelji. Rasla je uz godinu dana stariju sestru Mariju i dva mlađa brata Božidara i Ivana. Roditelji su im majka Angela djevojački Mustak i pokojni otac Franjo Kukolj. Živjeli su u kući s bakom, djedom i tatinim polubratom. Odgajani su u katoličkom duhu uz svakodnevnu zajedničku molitvu. Majka im do školske dobi nije bila zaposlena, posvetila se odgoju, a otac je radio kako bi imali od čega živjeti. Bio je to, kaže Anica, skroman život, ali prožet vjerom.
»Osnovnu sam školu pohađala u Prelogu. Kako sam živjela u vrijeme komunizma, mi koji smo bili javni vjernici nismo imali baš previše mogućnosti napredovati. Nisam se time zamarala, živjela sam ono što jesam i nikad nisam skrivala da sam dio Crkve i da sam u njoj aktivna. Sestra i ja bile smo članice dječjega crkvenoga zbora.
S godinama smo postale i čitačice u crkvi. Uz svu tu našu aktivnost, bila sam mali buntovnik. Nisam bila samo poslušno, pobožno dijete, nego sam tražila Isusa koji me prihvaća i voli takvu kakva jesam. Nisam se mogla složiti s odgojem koji traži da budem samo poslušno dijete, koje mora prihvaćati sve što mu se zapovijeda, kako u Crkvi tako i u društvu, šutjeti i kada se s nečim ne slažeš. Moju je vjeru u odrasloj dobi obilježio doživljaj koji sam doživjela sa 16 godina kada sam u crkvi, za vrijeme mise, u svojem buntovništvu protiv formalne vjere, doživjela da je Bog na mojoj strani, da se slaže sa mnom, da me voli baš takvu kakva jesam. Taj je doživljaj otvorio oči mojega duha. Radovala sam se svemu što jesam. Doživljavala sam se borcem za istinu«, svjedoči Anica.
Našu je sugovornicu oduvijek zanimala psihologija, pa iako je htjela upisati srednju medicinsku školu, na nagovor roditelja upisala je ekonomsku školu u Čakovcu. »Tada sam doživjela da nas Bog poznaje više nego mi sami sebe. Zavoljela sam školu. Polako sam otkrivala svoje sposobnosti i mogućnosti. Bilo je to lijepo razdoblje mojega života. Rado sam se uključivala u društvena događanja. Sjećam se da je jedan profesor u srednjoj školi zahtijevao od nas da skinemo križiće sa svojih lančića. Jedina u razredu nisam skinula križić i nisam ga ni sakrila. Nisam bila kažnjena zbog toga, dapače, doživjela sam poštovanje od toga profesora. Možda to drugi nisu ni primijetili, ali ja sam razumjela što to znači«, kaže sugovornica.
Nakon završetka srednje škole radila je kao bejbisiterica u jednoj obitelji u Samoboru, gdje se pridružila zajednici mladih u kojoj je tada bio predivan kapelan Jurica Kostelac, a ondje je upoznala i mnoge prekrasne mlade ljude. »Živjela sam punim plućima, u društvu mladih, zdravih ljudi koji su živjeli prave vrijednosti. Zatim se otvorilo radno mjesto za moju ekonomsku struku u metaloprerađivačkom poduzeću u Prelogu. Roditelji su mi na neki način sugerirali da je to prilika za mene. Poslušala sam ih. Imala sam 20 godina. Primljena sam na radno mjesto daktilografa. Radila sam u uredu s mladim muškarcima. U početku mi nije bilo lako, iako su svi bili dobri prema meni. Kada sam dopustila da smo svi različiti, da nemaju svi dar vjere, shvatila sam da smo ustvari svi vrijedni, da smo svi s razlogom ovdje na svijetu i jedni s drugima. Pali su zidovi koji su me dijelili od tih mojih kolega. Napredovala sam od daktilografa preko fakturista do materijalnoga knjigovođe. Bilo je to dragocjeno životno iskustvo koje je trajalo dvije i pol godine«, kaže sugovornica, koja se u to vrijeme uključila u vrlo živu i aktivnu prelošku župu.
Bila je aktivna kao pjevačica i čitačica, pomagala je i u svim drugim poslovima oko župnoga dvora, sudjelovala u obnovi crkve i u izgradnji novoga župnoga dvora, redovito je prisustvovala vjeronauku, išla na hodočašća…
Upisala je katehetiku na Katehetskom institutu na KBF-u u Zagrebu, a uz studij je na trećoj godini radila kao vjeroučiteljica u OŠ Ljubljanica. »Sam studij za mene je bio bogatstvo. To razdoblje nešto je najvrjednije u mojem životu.
Upoznala sam divne ljude, potvrđivala svoja stajališta, stjecala nova znanja i iskustva. Doživljavala sam da me Bog nosi i da me nikad ne ostavlja. Svojega supruga Stjepana upoznala sam na četvrtoj godini studija. Upoznali smo se na jednoj mladoj misi«, kaže Anica o suprugu koji je radio kao pastoralni asistent u Beču jer je u Hrvatskoj tada za laike teologe bilo teško naći posao. Vjenčali su se 1993. godine, a ona je diplomirala 1995. godine te se odselila sa suprugom u austrijski grad Laa an der Thaya. Ondje su živjeli dvije godine, potom su se preselili u Beč, gdje im se rodio prvi sin Nikola. Potom je jedno vrijeme radila kao vjeroučiteljica u OŠ Prelog, pa potom opet selidba u Strasshof nedaleko od Beča. »Nije lako biti samo kod kuće, ne živjeti svoju struku, zanimanje, na neki način biti izoliran, neprestano se dokazivati jer ti si svagdje samo stranac. Tek u takvim situacijama spoznaš vrijednost domovine, nacionalnoga identiteta«, kaže Anica. Potom se nastanila s obitelju u Prelogu, gdje su izgradili kuću.
»Uz dovršavanje kuće i rad u školi posvetila sam svoj život djeci. Suprug je u početku radio kao vjeroučitelj u osnovnoj školi u Čakovcu i u srednjoj školi Prelog kao vjeroučitelj i profesor latinskoga jezika. Od prošle je godine u mirovini. Ja još uvijek radim u istoj školi, u OŠ Sveta Marija. Uživam u radu s djecom. Čovjek s godinama nauči što je bitno, govor o Bogu je puno jednostavniji. Na kraju shvatiš da se najbitnije nauči iz svjedočanstva vlastitoga života. Još imam pet godina do mirovine. Raduje me odlazak na posao, ali polako razmišljam kako ću ispuniti svoje umirovljeničke dane«, kaže Anica Trstenjak.
»Oduvijek sam aktivna u župi Prelog. Uz čitanje u crkvi, uvijek sam bila otvorena za suradnju sa svećenicima. Naš novi župnik dr. Kristijan Kuhar otvoren je za suradnju s nama laicima. Kako je naša župa sv. Jakoba st. velika, gotovo je nemoguće da jedna osoba radi sve što jedna živa župa zahtijeva. Naš umirovljeni župnik Antun Hoblaj ostavio je dubok trag, kako u duhovnom tako i u materijalnom smislu. Naš novi župnik nastavio je graditi na onom što ga je u župi dočekalo«, zaključuje naša sugovornica.
