Teško je gledajući sve te mlade ljude u Vukovaru na susretu katoličke mladeži ostati ravnodušan. Desetci tisuća veselih mladih ljudi, pjevaju, mole se. Možda se na najbolji način može osjetiti to ozračje baš kroz himnu ovogodišnjega susreta, »Krist – naša nada«.

No kako se težina nekoga događaja danas obično mjeri količinom prisutnosti u masovnim medijima, ovaj je susret prošao poprilično neopaženo, a himnu susreta može se čuti isključivo pretragom na internetu ili slušanjem isključivo katoličkih medija. Ne može se to ne usporediti s glazbenim festivalom »Ultra Europe«, koji je već tjednima u medijima zbog organizacijsko-financijskih kontroverza. Svake se godine medijski uzdigne na razinu najvažnijega kulturnoga glazbenoga događaja ljeta, a za vrijeme trajanja toga festivala korištenje droga poput ekstazija (po istraživanju sastava kanalizacijskih voda poslije festivala!) poraste za otprilike dvadeset puta.

Znanstvenici su ustvrdili da se u osamdesetima, kad je primjerice riječ o ljubavnim pjesmama, još uvijek nalazilo više teksta koji govori o dvoje ljudi, dok se danas ljubav gleda isključivo kroz prizmu »ja«, što najčešće znači ili gledanje drugoga kroz prizmu seksualnoga ili isključivo kroz prizmu svojih potreba i osjećaja.

Netko će reći da je prvenstveno riječ o tržištu koje je gladno određenih vrsta vijesti – oko »Ultre« se vrti mnogo novca, uvijek se može »ubrati« kakav skandal, a to na kraju prodaje novine i oglasne minute. To je s jedne strane istina, međutim, zašto ipak postoji dojam da iza medijskoga ignoriranja SHKM-a, ili bilo kojega festivala ili primjerice koncerta domoljubnih pjesama, stoji određeni osjećaj srama, a ne samo racionalna procjena o mogućnosti »unovčavanja« takva događaja?

Glazba je među ostalim ta koja povezuje ljude oko određenih vrijednosti, a te vrijednosti u slučaju susreta mladih pripadaju nekomu kolektivu. A tomu se danas automatizmom pristupa sa sumnjom jer kolektivno je sumnjivo pa je i glazba koja »povezuje« isto tako valjda sumnjiva. Da se stvar dovede do krajnosti moglo bi se ustvrditi da je himna SHKM-a zapravo nepoćudna glazba jer nije himna pojedinca, nego je himna vjerskoga kolektiva; moglo bi se istom analogijom reći da je i domoljubna glazba nepoćudna jer podržava vrijednosti koje se u današnjem društvu već po inerciji proglašavaju opasnima. Da bi stvar bila zanimljivija, svi – od SAD-a, Francuske pa sve do Hrvatske – baš svi, trenutno pozivaju na – zajedništvo. I lijevi i desni, i centristi i anarhisti tako imaju svoje himne zajedništvu, samo svatko to zajedništvo drukčije definira. Tako se samo od sebe nameće pitanje o tome kakvu ulogu u tim različitim verzijama »zajedništva« igra glazba. Imaju li mladi katolici na svojem susretu na kraju uopće pravo na svoju himnu ako je njihovo zajedništvo »pogrješno«? Ako oni na to nemaju »pravo«, kakve su himne zajedništva onih koji u tim mladim ljudima vide prijetnju za društvo, a ne rješenje za njega?

Narcisi svuda oko nas

Glazba i identitet oduvijek su se negdje preklapali. S jedne strane stoji onaj posve osobni utjecaj koji na pojedinca ima sama glazba i koji je teže opisati ili mjeriti, dok je s druge strane utjecaj glazbe neodvojivo vezan uz utjecaj društvenih praksa u kojima glazba ima veliku ulogu. Danas prevladava stav o tome da identitet nije fiksna stvar koja se promatra, nego proces neprestanoga oblikovanja. Popularna glazba je kod mnogih istraživača detektirana kao važan čimbenik u afirmaciji, ali i dekonstrukciji i rekonstrukciji identiteta. Pojedinac stvara sliku sebe u svijetu kroz sliku svijeta u sebi. Patologija toga kruga u današnjem se svijetu vidi kroz fenomen fluidnih identiteta koje opisuje Bauman. On je tvrdio da danas nije moguće govoriti o identitetu, nego samo o brzini pri kojoj se oni kod osoba mijenjaju.

Ako se dakle prihvati činjenica da je glazba važna za identitet, onda je zanimljivo američko istraživanje o popularnoj glazbi koje je napravio psiholog C. Nathan DeWall s kolegama sa Sveučilišta u Kentuckyju. On je naime istražio koliko se u popularnoj glazbi od 1980. do 2007. godine promijenio sadržaj tekstova pjesama. Koristeći računalni program izmjerio je korištenje riječi »ja« (I, me) i »mi« (we, us), kao i riječi koje izražavaju pozitivne osjećaje i onih koje izražavaju agresiju. Utvrđeno je znatno smanjenje korištenja riječi »mi«, porast korištenja riječi »ja«, kao i znatan porast agresivnoga i uvrjedljivoga govora. Znanstvenici su ustvrdili i da se u osamdesetima, kad je primjerice riječ o ljubavnim pjesmama, još uvijek nalazilo više teksta koji govori o dvoje ljudi, dok se danas ljubav gleda isključivo kroz prizmu »ja«, što najčešće znači ili gledanje drugoga kroz prizmu seksualnoga ili isključivo kroz prizmu svojih potreba i osjećaja. U današnjim je pjesmama tako, smatra DeWall, glavna tema najčešće jedna vrlo posebna osoba, a to je – pjevač. Znanstvenici su zaključili da i njihovo istraživanje pokazuje rastući trend narcizma u SAD-u. Jasno je da su se mnogi usprotivili takvim tumačenjima, izvlačeći brojne pozitivne primjere glazbe u kojoj tomu ipak nije tako. Ipak, trend je prisutan, i to malotko može osporiti. I to da je popularna glazba danas važna u podržavanju kreiranja baš takve vrste identiteta, također.

Tko je Bog?

Kroz sliku toga američkoga istraživanja mogao bi se tražiti ključ za medijski tretman »dobre« i »loše« glazbe danas. SHKM ili domoljubni koncerti okupljaju ljude oko određenih ideja koje naglašavaju važnost nekih zajedničkih vrijednosti. Festivali poput »Ultre« ljude također okupljaju oko jedne zajedničke vrijednosti, ali to je – pojedinac sam. Od polovine prošloga stoljeća do danas, postavljanje individue u središte, uz istovremeno prokazivanje društva kao nečega što ju može jedino još okovati, agresivno je iskazivano na svim područjima, od psihologije, filozofije, sociologije pa do umjetnosti. Danas, na vrhuncu toga trenda, naglašavanje bilo koje od vrijednosti koje mirišu na kolektiv doživljava se gotovo kao uvrjeda. Kolektiv ili kolektivni identitet stalna je opasnost za slobodu pojedinca. Nije važno što na SHKM-u sigurno ima i ovakvih i onakvih pojedinaca, svi su oni krkani i bagra, a na »Ultri« su svi automatski veseli i zaigrani mladi iz Europe koji, ako se malo i drogiraju, to je zapravo simpatično, ta slavi se sloboda, zar ne? Jasno je da i tamo ima svakakvih ljudi, sigurno nisu svi isti, međutim, zanimljivo je da će upravo oni koji ne vole da im se lijepi kolektivna etiketa lako takvu etiketu nalijepiti onima drugima jer kod njih nije svaki pojedinac poseban i drukčiji, to vrijedi samo za »ultraše«.

Čemu toliki strah od zajednice? Navodno je to zbog grijeha koji su počinjeni u ime zajednice. C. S. Lewis je u svojoj posljednjoj knjizi »Četiri ljubavi«, potaknut užasima Prvoga svjetskoga rata u kojem je sudjelovao, podsjetio da »ljubav prema svojoj domovini može postati vrag ako postane bog«. Riječi su mu bile proročke, ali zar se ista analogija ne može primijeniti i na individuu? Ako sebeljublje nekomu postane božanstvo, automatski mu je postalo njegova propast. Opet, nisu potrebna istraživanja, dovoljno je pogledati ovo melankolično, hipohondrično, depresivno i ustrašeno društvo samaca u koje se pretvara cijela Europa.

Nije svaki poziv na društvo, na obiteljske vrijednosti, na kršćansku tradiciju automatski poziv na uništenje slobode pojedinca, iako je jasno da postoji opasnost bolesnih metamorfoza u koje se pozivanje na kolektiv može prometnuti. Međutim, cijeli Zapad u tom diviniziranju pojedinca gubi bilo kakvu mogućnost istinskoga poziva na zajedništvo jer oko čega će se okupiti društvo nespremno za bilo kakvu žrtvu? Oko maglovitih pojmova svedivih na neprestano pozivanje na »individualne slobode«? Neka svi ti političari koji se pozivaju na »zajedničke vrijednosti« poslušaju himne tih vrijednosti. One svakim danom sve više trešte iz zvučnika, sa sve bolesnijim, negativnim i sve začudnijim porukama. Tko ne vjeruje, neka čita tekstove najpopularnijih pjesama s vrhova ljestvica. Himna SHKM-a, s druge strane, pjesma je istinske nade, bez obzira što oni koji se zovu »tolerantnima« mislili o tome. Ona nije znak opasnosti od klerikalizacije države i društva, nego uistinu znak još uvijek prisutne vitalnosti u društvu. Da, to jest pjesma koja poziva na zajedništvo, ali ono istinsko, oko imena Kristova, koji nije umro sa zrcalom u ruci diveći se svojoj slici jer je on Bog, nego na križu, pokazujući da je kraljevstvo mira moguće samo ako je u središtu života žrtva za bližnjega. Stoga je odgovor jednostavan: Da, imamo pravo na himnu.

IZVORPrilika br. 5/2017.
Prethodni članakZAŠTO SU NEEKOLOŠKI PROIZVODI JEFTINIJI? Cijena ne odražava štetu koja je počinjena
Sljedeći članakKONGRES »PSIHOLOŠKO U MEDICINI 21. STOLJEĆA« Središte mora biti osoba sa svojom životnom pričom