Pothvat postavljanja kipova sv. Mihaela arkanđela na istaknutim lokacijama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini dosad su poduprle tisuće hrvatskih vjernika. Inicijativa, koju i Glas Koncila prati već mjesecima, pokrenuta je u znaku 1100. obljetnice spomena Tomislava kao prvoga hrvatskoga kralja, a izrasla je u zamisao o izgradnji mreže od četrnaest hrvatskih mjesta s kipovima Vojskovođe Nebeske Vojske, u znak četrnaest stoljeća kršćanske prisutnosti na hrvatskom tlu. Arkanđeo koji je jamac pobjede dobroga nad zlom tako je izabran i kao jamac duhovne i materijalne opstojnosti hrvatskoga naroda pred turbulentnom sadašnjošću i neizvjesnom budućnošću. Kipovi su rađeni po uzoru na impozantni kip sv. Mihaela koji resi svetište u Guadalupeu u Meksiku. Blagdan trojice arkanđela – Mihaela, Gabrijela i Rafaela – bio je i povod Glasu Koncila za razgovor sa začetnicima inicijative Miljenkom Jurićem i Darkom Pejkovićem. Obojici je sugovornika zajednički višegodišnji angažman u Volonterima sv. Filipa Nerija i Marijinim ratnicima. Jurić je otac šestero djece, odnedavno i djed, a radi kao obrtnik. Sugovornik Pejković po zanimanju je vjeroučitelj, otac je troje djece i suprug, a niz godina bio je angažiran i u »Crvenim nosovima«.
MILJENKO JURIĆ: Ideja je došla iz kruga Marijinih ratnika iz Splita. Neke početne zamisli javile su se još prije dvije i pol godine, kada su nas posjetili Poljaci iz Marijinih ratnika. Tada su nam predstavili projekt montaže četiriju kipova sv. Mihaela arkanđela na četiri kraja Poljske, s ciljem duhovne zaštite njihove domovine. A ondje gdje su se po vertikali sjekla sva četiri kraja njihove domovine su postavili su i peti kip – sve su to mogli odraditi zbog kvadratnoga oblika Poljske. Tako se i u krugu Marijinih ratnika u Splitu javila zamisao da bismo i mi mogli nešto takvo napraviti i u našem kontekstu, za našu Hrvatsku. Međutim, isprva smo ideju ostavili sa strane znajući da takav projekt iziskuje velika financijska sredstva. Poljaci su nas nakon toga još jednom posjetili, a tada su projekt predstavili i don Josipu Mužiću, koji nas duhovno prati na našem putu. On se za tu ideju također zainteresirao i potaknuo nas je da počnemo tražiti potencijalne izvođače radova. Poticaji su dolazili i od o. Nikole Tandare, hrvatskoga svećenika koji djeluje u Poljskoj. Tako smo i odlučili krenuti u cijeli projekt.
MILJENKO JURIĆ: Darko Pejković, koji je također angažiran u Marijinim ratnicima u Splitu, upustio se u zadaću pronalaska izvođača u Hrvatskoj koji bi mogao ostvariti naše projekte. Naime, imali smo isprva ideju da sve bude u cijelosti hrvatski proizvod, hrvatska priča. No nažalost ponude hrvatskih kamenoklesara bile su neprihvatljive. Na kraju je sve vodilo do toga da je cijeli projekt bio barem za 40 posto skuplji od početne ponude – na što nismo mogli pristati. No don Josip Mužić nastavio nas je bodriti da od projekta ipak ne odustanemo.
DARKO PEJKOVIĆ: Na nama je bilo da »okrenemo« cijeli svijet ako treba, samo da pronađemo izvođače. Tako smo i počeli tražiti, po internetu. Prvo u Americi, onda i dalje. Isprva nismo nalazili ništa, no u jednom smo trenutku, uvjereni smo po Božjoj providnosti, došli do tvornice u Kini. Mi smo imali 3D model našega kipa, iako još nismo imali pleter, a tvornica je u roku od nekoliko dana napravila dizajn i cijena je bila daleko povoljnija s troškovima uvoza, carina i ostalih stvari nego što bi to bilo u odnosu na potencijalne ponude iz Hrvatske. I kipovi su bili veličine tri metra, što je metar više u odnosu na naše prvotne ideje i ponude. Pokazalo se i da je mramor za kipove u roku od 500-tinjak godina otporniji od kamena koji nam je nuđen u Hrvatskoj i da je lakše bilo na takvu kamenu obrađivati neke detalje. Tako smo se odlučili za izvođača iz Kine. Završna potvrda da smo dobro učinili došla je kad smo doznali da je njihov glavni majstor, koji je radio i završne obrade na kipu – katolik.
MILJENKO JURIĆ: Tu smo se javili i drugoj zajednici u koju smo uključeni, a to su Volonteri sv. Filipa Nerija u Splitu, s kojima u istoimenoj crkvi pomažemo osobama s teškoćama. Oni su otvorili podračun i našli smo prvoga donatora (koji je inzistirao da ostane neimenovan) koji je uplatio iznos za prvi kip, 19 800 eura.
Tako smo dobili sredstva za kaparu. Pomogao nam je i jedan čovjek s posudbenicom od 55 000 eura, no u prvim je fazama prikupljanje konkretnijih sredstava išlo vrlo sporo. U međuvremenu se i sama ideja razvijala. Kako nam je i jedan od povoda bila 1100. obljetnica prvoga spomena Tomislava kao hrvatskoga kralja, tako smo došli do toga da bi trebalo postaviti još kipova. Došli smo do brojke od jedanaest kipova. Pomnoženo s tri metra njihove visine, došli bismo i do simbolične brojke 33, koja odgovara broju godina koje je Isus proveo na zemlji.
Na sve to došla je i zamisao da se u arkanđelovu duhovnu zaštitu uključi i naš narod u Bosni i Hercegovini, koji je izložen iznimnim ugrozama. U tome su nam pomogli naši prijatelji iz zajednice Marijinih ratnika iz Mostara. Oni su izvidjeli gdje bi se konkretno u mjestima s većinski hrvatskim stanovništvom mogli postaviti kipovi. Sve u svemu, tako smo od početnih četiriju kipova došli do njih četrnaest!
No to je i znatno povećalo količinu sredstava koja su nam potrebna. Konkretno, trebalo je prikupiti oko 300 000 eura. A prikupljanje je i dalje išlo sporo. Svojevrsna prekretnica bila je kad je Vladimir Grebenar naš projekt predstavio u jednom od svojih »podcasta«. Nakon toga pristigle su brojne donacije i mi smo praktički u tri tjedna tijekom srpnja ove godine uspjeli zaključiti čitavu financijsku konstrukciju projekta. Pomogli su nam i naši ljudi iz iseljeništva, od Europe do daleke Australije. Moramo spomenuti i angažman naših Hrvata iz Melbournea koji na trgu mole krunicu.
DARKO PEJKOVIĆ: Kipovi su sada postavljeni u Pazinu u Istri, Šarengradu na istoku Slavonije, u Cerju Pokupskom na hrvatskoj Banovini i Pločicama kod Dubrovnika. Što se tiče lokacija u BiH za sada su nam potvrđeni Odžak, Tomislavgrad, Kupres, Mostar i Ljubuški. Zamisao je da sedam kipova bude u Hrvatskoj, a sedam u Bosni i Hercegovini. Glavni je uvjet da kipovi budu postavljeni na zemljištima kojima je vlasnik pravna osoba Katoličke Crkve i da se kip prihvati kao dar.
MILJENKO JURIĆ: Najprije zahvaljujemo svećenicima koji su prihvatili kipove i zajedno s vjernicima svim srcem podržali pothvat. Bilo je svega. Od odustajanja župnika praktički u zadnji čas do prijepora s lokalnom politikom, odnosno do prijedloga da se kip postavi u nekom zabačenijem selu koje je, igrom slučaja, baš bilo i rodno mjesto tamošnjega načelnika općine. Imali smo i slučajeva gdje su kipovi na kraju postavljeni i na zemljištima koje su župljani darovali župi kako bi zemlja bila crkvena. Uglavnom su otpori i teškoće dolazile a da nije bilo nekoga konkretnoga razloga. No nakon što bi nam neke prvotno zamišljene lokacije zbog raznih razloga bile odbijene, uspijevali smo pronalaziti »zamjenske«. Možda je i sv. Mihael htio doći baš u te sredine.
MILJENKO JURIĆ: Samim time gdje se neki kip postavlja ta prisutnost donosi određenu duhovnu snagu. Naš je cilj bio da kip sv. Mihaela, blagoslovljen, ostane na određenim mjestima kao duhovna zaštita hrvatskoga naroda. Budući da je riječ o ukupno četrnaest kipova, oko toga se mogu raditi i hodočašća, primjerice četrnaest postaja križnoga puta. Mogla bi se oko toga napraviti i »kamino-verzija« duhovnoga hoda koji ide preko dviju država, put sv. Mihaela preko Hrvatske i BiH. Sve su to neki prijedlozi. Nama nije cilj bila nekakva trgovina s Bogom, nego postaviti kipove kao duhovnu zaštitu. Vjerujemo da će se oko njih otvoriti i put kako ih iskoristiti za duhovni boljitak. U Poljskoj se, primjerice, već vide ti plodovi. Ondje se vjernici zaista okupljaju oko tih kipova, u molitvi i na hodočašćima. Dakako, ondje je i ponešto drugačiji kontekst nego što je to možda kod nas u Hrvatskoj.
DARKO PEJKOVIĆ: Imali smo zamisao i da pokrenemo i devetnicu u čast sv. Mihaela da narod probudimo na veće štovanje. Primjećujemo i da raste broj crkava i župnih zajednica u kojima se na kraju misnoga slavlja moli zaziv sv. Mihaelu. Nama je bio cilj proširiti Mihaelovu snagu – pokazati da u svim nesigurnostima nismo sami, da imamo duhovnu zaštitu, da se možemo boriti. Samo se treba malo otvoriti Božjoj providnosti.
DARKO PEJKOVIĆ: Pa prije svega to je zamisao da mi možemo sve sami, da nam Bog uopće ne treba. Kada se čovjek osloni na svoje snage, to može trajati neko vrijeme, ali mi smo krhki i takvo usmjerenje nikada ne donosi plodove na duge staze. Ako je uporište Bog, Isus Krist, sve je što radimo dalekosežnije i jače. I ovaj naš projekt o tome govori – u početku nismo imali nikakvu zamisao kako će se sve razvijati, da ćemo od četiriju kipova doći do njih četrnaest. I prijeći granice Hrvatske. Bila nam je u mnogim trenutcima i »puna kapa«. Kipovi su dolazili »izvangabaritnim« prijevozom, ne može ih voziti svaki brod, bilo je i kašnjenja u isporuci i drugih turbulencija koje je trebalo rješavati u hodu. I da u takvim trenutcima čovjek radi sve sam, brzo bi potonuo.
Kako sam vjeroučitelj, padaju mi na pamet odmah i mladi. I njima je ovaj projekt poruka. Jer baš mnogi od njih misle da sve mogu sami. Zašto bi uopće išli u školu kada im nekakav Chat GPT može napisati sve zadaće? Zašto učiti ako se sve može odnekud prepisati? A ako takav mentalitet prevlada, već ćemo sutra doći do pitanja hoćemo li u našem društvu imati inženjera, profesora, nastavnika, liječnika…
DARKO PEJKOVIĆ: Da. Tu su nam zato aktualni primjeri sv. Karla Acutisa i sv. Petra Jurja Frassatija. S mladima sam hodočastio u prigodi njihove kanonizacije u Rim i grad je bio pun mladih. U novim svetcima oni prepoznaju svoje svijetle uzore, primjere koje valja slijediti. I to su jako važni znaci. Evo i još jedne zamke koja je baš pred mladima – da su uvijek u žurbi i da nemaju vremena ni za što. Puno govori i to da naši mladi uzore pronalaze u osobama poput Karla Acutisa koji je, kao i oni, imao sve vrijeme na raspolaganju, koje je mogao provesti i u zabavi, a opet on ga je iskoristio za proučavanje i promicanje euharistijskih čuda. Slično je svoje vrijeme iskoristio i Petar Juraj Frassati pomažući siromasima. Cilj nije zadržati vrijeme za sebe, nego ga darovati drugima. Vrijeme se tako množi, a da toga uopće nismo svjesni. Imam eto i primjere mladih s kojima radim, od kojih neki imaju i dva treninga dnevno. Dakle, to znači da su ozbiljni, da ipak nisu besposleni. Ali, tako može biti šest dana u tjednu. Nedjelju ipak treba posvetiti Bogu. Tada nije vrijeme za izvannastavne aktivnosti i može se toga dana otpočinuti i biti radnik na njivi Gospodnjoj.
MILJENKO JURIĆ: Možemo posvjedočiti da smo u tijeku samoga projekta iskusili što je to snaga zajedništva i jedinstva hrvatskoga naroda. Nije tu bila stvar je li netko uplatio pet, deset ili sto eura, nego u tome koliko je ljudi određenu stvar prepoznalo kao nešto za što se valja boriti, u što valja uložiti, da je to nešto što nas povezuje. To jest kamen, kip, koji blagoslovom postaje nešto više, duhovna zaštita s kojom smo računali upravo zato što živimo u tako turbulentnim vremenima. Ali ti kipovi već su sada urodili plodovima. Spominjem zato i anegdotu koja me u onom procesu prikupljanja sredstava silno dotakla. Riječ je o dvoje umirovljenika, mužu i ženi, koji su nam uplatili 15 eura za kipove i najavili da će tako učiniti i idući mjesec. A znamo kakve su mirovine u Hrvatskoj i kakav je život naših umirovljenika. Kako pred takvim ljudima ne ostati Bogu zahvalan? Upravo smo kroz takve primjere spoznali kako naš narod diše, bez obzira na granice.
MILJENKO JURIĆ: Mogu govoriti iz vlastitoga iskustva. Imao sam 19 i pol godina kada sam se kao branitelj našao na južnom bojištu, na prvoj crti na Konavoskim brdima. Tada nas je nosilo to zajedništvo – nositi pušku i biti spreman dati život za Hrvatsku. Zato kada se govori i o krizi muževnosti, ne mogu se složiti s pojmom »krize« jer time kao da ulazimo u neko bespotrebno teoretiziranje. Svako vrijeme ima neku svoju »krizu«. A ako je čovjek s Bogom, te ga krize ne paraliziraju. Treba poći od onoga što imamo i biti na tome zahvalni – da možemo, primjerice, u ovom vremenu svjedočiti Isusa i Majku Mariju, i ne misliti o tome je li prije bilo lakše ili teže. Nema krize ako se mislimo boriti. Alternativa je tomu kukanje. Jer uvijek se izbor svodi na to ide li se ili ne ide u neku borbu. Vidimo da je na neki način ta borba započela i u drugim dijelovima svijeta, gdje se drugi narodi bore protiv nametanja nekih pojava poput manipuliranja migracijama i globalizma te traže vraćanje našim civilizacijskim korijenima. Temelj Europe i Zapada jest kršćanstvo.
MILJENKO JURIĆ: Ne znam što bih rekao. Pitanje je zapravo teško. Kada čovjek nešto voli, ne osjeća težinu borbe. Devedesetih se išlo u obranu domovine zbog ljubavi. I zato nije bilo teško otići u rat. Isto mi je i sada kada uzmem krunicu. Ne uzimam krunicu jer »moram« moliti, nego zato što volim molitvu, želim graditi odnos kroz krunicu s Majkom Marijom. Ni jedno ni drugo nije teško. Izlazimo kao Marijini ratnici na trg, izlaze i drugi muškarci u Hrvatskoj na trgove, okupljamo se u molitvi. I nije to lako kako se možda na prvu čini – kleknuti i izložiti se javno. Vjerujem da ima i onih koji zbog takvoga angažmana imaju i problema na poslu, i nerazumijevanja od obitelji. Ali to je ono na što nas Gospodin poziva. Treba se boriti. Naš je mač sada krunica i pobožnost Djevici Mariji.
MILJENKO JURIĆ: Da. U ratu se točno znalo tko je neprijatelj i koliko smo od njega udaljeni, s koje nas strane može napasti. U duhovnim bojevima nema pravila odakle napad može doći. Vidim to svaku večer kad u obitelji počnemo zajednički moliti krunicu. Jave se razne napasti, nekad sasvim banalne. Ali još uvijek napasti koje žele omesti molitvu. Tako je kod kuće. A kada se iziđe na trg, svjedočiti vjeru javno, napasti su veće.
Najveći je boj onaj samoga protiv sebe. Mijenjanjem samoga sebe promijenit ćemo svijet oko sebe jer uvijek će se naći netko tko će se preko nas promijeniti. Prvo trebamo pobijediti sebe da bismo mijenjali svijet oko sebe. Imamo Mariju, imamo svetce, imamo uzore na koje se možemo osloniti. Nama je krunica oružje kojega se držimo.
DARKO PEJKOVIĆ: Ako stvari želimo smjestiti u naš, hrvatski kontekst, kao primjer mi dolazi predstava koju su nedavno napravili salezijanci suradnici u Splitu u župi na Kmanu. U predstavi su glavni likovi svećenik i njegov prijatelj koji želi otići u Njemačku, ali za to nema novaca. On odlučuje ubiti mještanku koja je dobila novac od župljana da bi pomogla župniku i obiteljima kojima je taj novac bio potreban. Čuvajući ispovjednu tajnu, svećenik završi u zatvoru. I to na inicijativu partijskoga moćnika. A onda se dogodila promjena vlasti i isti onaj antagonist koji je svećenika stavio u zatvor, onaj koji je u tom trenutku nosio crvenu kravatu, dobiva plavu kravatu i govori o tome kako će svećenika upravo on izbaviti iz zatvora i da ona prijašnja vlast nije bila dobra. Takvo nešto događa i nama. Toga svećenika jedna vlada stavlja u zatvor, druga ga »izvlači«. A isti ljudi.
I tu se možemo vratiti na spomenutu krizu muževnosti. Dobro je pitati se: Zašto na trgovima nema, recimo, tisuću muškaraca koji mole? Zašto muškarci danas ne prepoznaju krunicu kao ispravni put za molitveni život? Možda jednostavno nisu poučeni, možda ih nitko u to nije uputio. Mislim da jesmo u »bazenu« ništavila danas, ali trebamo prepoznati gdje je svjetlo. Jer za svjetlom treba čeznuti.
MILJENKO JURIĆ: Najbolji je odgovor na to nedavno dao naš splitski glumac Pere Eranović. Što uopće vrijedi izlazak na trg, pobožnost, držati krunicu u ruci, ako se za svoje društvo te nedjelje kada su izbori ne iziđe i ne zaokruži neka opcija, nije ni važno što. Mi smo vjerojatno jedini narod koji kao da od svojega rođenja ima ugrađen strah od mišljenja vlastitom glavom. Kao da smo naučeni funkcionirati samo pod nekom tuđinskom vlašću, tuđinskom čizmom. Da nas uvijek netko drugi vodi i neprestano vodom zalijeva žar koji čekamo da se ponovno ražari. U taj kontekst smještam i te naše poražavajuće izlaznosti, od dvadesetak, tridesetak posto odaziva na izbore, a sve se oko nas raspada – djeca nam se iseljavaju, a dolaze nam neke druge kulture. Gasi nam se identitet. A svi žele samo ostati na razini komentara na društvenim mrežama. To nije dovoljno. Treba izići i boriti se.
Kod Thompsonovih koncerata ne može se osporiti silan naboj oko njih. Ali što je i s onom silnom količinom psovki koje smo čuli upravo od tih ljudi koji su bili na koncertu? Tako ne možemo očekivati boljitak dok je na snazi takav mentalni sklop. A o tome bi i svećenici trebali odlučnije »grmjeti« s oltara. Mi kao narod reagiramo tek kada nas nešto dobro isprepada.
MILJENKO JURIĆ: Pozvao bih sve takve kritičare da dođu s nama jedan dan volontirati u Zajednicu sv. Filipa Nerija s osobama s posebnim potrebama. Za nas nema veće plaće od toga kada nekomu ispunimo želju da ga na rukama odnesemo u Međugorje, na Podbrdo, kada nekoga operemo, uredimo, donesemo mu hranu… Za takve ljude postoje i socijalne službe, koje svi mi financiramo, no one tek djelomično obavljaju svoje zadaće. Projekt s kipovima ne radimo radi naše osobne slave ili probitka, radimo to za generaciju naše djece i generacije koje dolaze nakon njih. I oni će moći reći: »U ono su doba živjeli ratnici!«
Iz spomenutih krugova osporavatelja dolazi i sve ono što se, primjerice, danas radi prema našim braniteljima, Domovinskomu ratu i herojstvima koja smo kroz rat prošli. Amerikanci bi o tome snimali filmove, a mi te ljude bacamo na margine. Zato svaki kip koji postavljamo nosi dušu tih ratnika, duh našega ratničkoga naroda, koji je od kralja Tomislava i još od ranije ratnički, nevezano uz uniformu koju je morao kroz povijest nositi. Naši su ljudi stoljećima davali svoj život, svoja tijela za »našu stvar«, da bismo evo imali i taj prostor da možemo danas slobodno govoriti. To je na neki način i sukus projekta. Da kipovi ostanu kao duhovna zaštita našemu narodu u Hrvatskoj i BiH, da ostave poruku generacijama nakon nas da smo mi pripadnici Katoličke Crkve i da ti kipovi ostanu kao spomen na to da su ljudi našega vremena živjeli za prave vrijednosti.
DARKO PEJKOVIĆ: Na kraju, veliko hvala svim donatorima koji su prepoznali duhovni vapaj današnjega trenutka i svojim djelom (odricanjem) poduprli inicijativu postavljanja kipova sv. Mihaela arkanđela.
