Ako se među laicima Hrvatskoga katoličkoga pokreta traže intelektualci »prve lige«, među njih pripada i »vlastelin duha« (V. Nikolić) Dušan Žanko.
Rođen je u Trilju 10. studenoga 1904. Gimnaziju je pohađao u Sinju i Širokom Brijegu, a od 1924. do 1928. studirao je povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te na Nadbiskupskom sjemeništu predavao opću povijest i povijest umjetnosti. Bio je član Hrvatskoga orlovskoga saveza, Velikoga križarskoga bratstva i Katoličke akcije. Pisao je u orlovskoj »Misli«, »Hrvatskoj smotri«, »Franjevačkom vjesniku«, »Životu«, »Nedjelji«, »Hrvatskom narodu« (pseud. Dyn), »Spremnosti« i dr. S Krstom Spalatinom uređivao je biblioteku »Istina i život«, a 1935. objavio antologiju »Hrvatska marijanska lirika«. Od travnja 1941. do studenoga 1943. bio je intendant Hrvatskoga državnoga kazališta (HNK). Komunist i partizan Vjekoslav Afrić napisao je u knjizi »U danima odluka i dilema« da je Žanko spalio denuncijacije protiv članova ansambla, nitko nije tada otpušten ni degradiran (zaštitio je i Belu Krležu), te opisao kako je angažirao beogradskoga glumca Ljubišu Jovanovića da bi se njegova supruga Židovka spasila od progona Nedićeva režima, istaknuvši da je to bila »senzacija posebne vrste«. Do rujna 1944. u Parizu je bio voditelj kulturno-gospodarskoga izaslanstva Hrvatske, a nakon povratka vodio je Hrvatski savez kulturnih i prosvjetnih društava. Otišavši u emigraciju, do 1947. bio je voditelj izbjegličkoga logora u Fermu (Italija) te studirao na Gregorijani, Antonijanumu i Papinskom orijentalnom institutu. U Argentinu je otišao 1948. Prvo je bio upravitelj knjižnice u isusovačkom kolegiju San Miguel kraj Buenos Airesa; 1954. je prešao u Caracas (Venezuela), gdje je predavao na katoličkom sveučilištu i osnovao knjižnicu, a od 1961. profesor je na Agronomskom fakultetu, gdje mu je nakon smrti postavljena spomenploča. Pisao je, katkad pod pseud. Spiridion, u listu »Croatia« (Fermo), »Glasu sv. Antuna«, »Hrvatskoj reviji«, »Republici Hrvatskoj«, »Hrvatskoj misli«, »Studia Croatica«, »Novom životu«. Umro je u Maracayu 23. siječnja 1980.
Tematski raznovrstan, »mističkom intuicijom« promišljao je o duhovnim temeljima opće i hrvatske povijesti. Njegovi duhovni eseji, među kojima je možda ponajbolji »Stepinac i Saloma«, izvanredno su vrijedni. »Moje zvanje je upravo to: tražiti, nazirati, tapkati za Absolutnom istinom, Izvorom i Životom Ljubavi u Poeziji, u Umjetnosti, u Čovjeku, u Kozmosu, u Pismu, u Liturgiji.« Pjesma »Anđelu čuvaru Hrvatske« može se smatrati sažetkom njegovih ideala. (L)
