Zadivljujuće je promatrati život prve crkvene zajednice kakvim ga opisuju Djela apostolska, a posebno fascinira sposobnost skladnoga povezivanja duha i tijela, odnosno materije i forme crkvenoga djelovanja.
Crkva je u prvom ovonedjeljnom misnom čitanju opisana kao djelo Duha Božjega, a istodobno kao povijesna zbiljnost koju čine ljudi od krvi i mesa. Pavao i Barnaba opisani su kao ljudi koji su svoje živote izložili na službu Gospodinu te u svojem tijelu bivaju živi svjedoci vjere u Isusa Krista. Snažan je to poučak Crkvi i danas. Naime, Crkva svoju snagu crpi u Bogu jer joj je on istinski temelj, a istodobno istu snagu prikazuje stvarnom u ljudima vjere u tijelu. Jedno bez drugoga ne ide. Time duhovno nije odveć apstraktno, a ono tjelesno nije tek puko materijalno. Na taj način Crkva biva lišena svođenja na puku materijalnost koja ju ne čini različitim organizmom od svih drugih tvorevina u društvu, a u isto vrijeme nije ni puka ideja ili konstrukt ljudskoga uma koji ne bi imao nikakve veze s ljudskošću i životom u tijelu. Radikalno odvajanje duha i tijela time biva spriječeno te se govor o Crkvi otklanja od dominiranja spiritualizacije, a jednako tako i od dominacije materijalizacije Duha.
»Odlučismo Duh Sveti i mi«
U čitanju iz Djela apostolskih na vrlo konkretan problem u životu zajednice nastoji se dati što konkretniji odgovor. Problem se tiče tijela, odnosno života vjere u tijelu (pitanje obrezanja). Još konkretnije, riječ je o obrednosti, tj. izvršavanju zakona koji su za prvu kršćansku zajednicu sasvim jasan znak podložnosti Duhu Božjemu. Pavao i Barnaba nastupaju tada kao ljudi koji uče životu u tijelu po Duhu. Zapaža se da inzistiraju na onom što je doista potrebno te ne nameću neke nove propise. Tekst ističe da je razlog tomu pojava određenih učitelja koji su naučavali neki drugi nauk te time stavljali teret na zajednicu. Pavao i Barnaba tada pozivaju na trezveni duhovni život u tijelu te ostanak pri onom što je baština zajednice, bez nagomilavanja novih propisa koji bi time dodatno otežavali život zajednice. No kako dolaze do zaključaka?
Biblijski će tekst na vrlo jasan način reći da su njihove odluke plod njihove volje i promišljanja, a istodobno plod djelovanja Duha Svetoga. Drugim riječima, sintagma »Odlučismo Duh Sveti i mi« upućuje nanovo na važnost prožimanja ljudske i božanske dimenzije u Crkvi. Jedno bez drugoga ne ide.
Davno, prije puno godina, teološki nauk Katoličke Crkve govorio je o tome da milost Božja pretpostavlja narav (lat. Gratia supponit naturam). Tim se aksiomom vjera klonila fanatizma i magije jer djelovanje Duha pretpostavlja čovjekovu slobodu kojom se pojedinac odlučuje za djela Duha. Čovjek u isto vrijeme dakle biva aktivni suradnik na planu Božjega djelovanja, a ne tek pasivni promatrač njegove volje. Duh djeluje, ali traži čovjeka koji se slobodno i svjesno odlučuje za djelovanje u skladu s njim. Najzad, svi grijesi koje čovjek čini nisu ništa drugo nego svjesno, slobodno i voljno odstupanje od života po Duhu (usp. Gal 5). Grijesi su radikalna odluka na život po tijelu, i to bez ikakve otvorenosti za djelovanje Duha koji bi prožeo ono što čovjek jest u tijelu.
Otvoreni za djelovanje Duha
Evanđeoski ulomak na jednak način nastavlja prikazivati važnost vjere koja počiva na usmjerenosti na Krista koji je svjedok Božjega života kako u tijelu tako i po Duhu. Svoje obraćanje učenicima započinje upućujući ih na važnost ostajanja u njegovoj riječi. Tako će istodobno ostati u njegovoj ljubavi. Time se kao i u prvom čitanju iz Djela apostolskih prikazuje važnost izgradnje vjerničkoga života koji se temelji na promatranju Krista kao svjedoka Božjega života. Svjedoci su kasnije bili i Pavao i Barnaba, niz vodi sve do današnjih vjernika – kojima je srce često uplašeno i uznemireno te potrebito snage koju može dati Duh Branitelj.
Isti Duh čini danas Krista uvijek aktualnim i živim u zajednici Crkve. On ju nikada ne ostavlja, nego ju snaži, hrabri u uvijek obnavlja. No kako to čini? Ne na apstraktan način, nego baš kako je to činio u životu prve Crkve – preko ljudi koji su otvoreni za njegovo milosno djelovanje. Time se govor o Bogu ne svodi na apstrakciju, nego na konkretnost života vjere u stvarnim, tj. realnim okvirima djelovanja Crkve.
Crkva je realnost koja je ljudske, ali i božanske naravi. Grješna, ali i sveta. Grješnom ju čine ljudi koji svjesno, slobodno i voljno priječe djelovanje Duha. Svetom ju pak čini Duh Sveti koji ju trajno preporađa i čisti, i ne da joj da s uma smetne svrhu svojega postojanja, a to je spas duša i posvećenje ljudi te najzad sjedinjenje s Kristom u slavi. Moliti je stoga za ljude koji na realan način čine život Crkve: da budu uvijek otvoreni za djelovanje Duha te time svijetu donose mir i oslobođenje koje Krist daje.
