IVANKA DABRO, MAJKA TROJE I UDOMITELJICA JOŠ TROJE DJECE Vjera u Boga jedina je garancija uspjeha

Snimio: V. Čutura | Ivanka Dabro

Na području župe sv. Luke u Splitu živi Ivanka Dabro sa suprugom i šestero djece. Od toga je troje njezine biološke, a troje ih je udomila. »Rođena sam u Brštanovu, manjem selu tridesetak kilometara udaljenu od Splita«, svjedoči ona. »Supruga sam upoznala dok sam sezonski radila u trgovini tu u našem kvartu. U braku smo gotovo 28 godina. Imamo tri sina, dva punoljetna i trećega maloljetnoga od 11 godina.«

Udomiteljstvo je poziv

Majka Ivanka ističe da je pretežno bila zaposlena u osiguravajućem društvu na ugovaranju osiguranja s pravnim i fizičkim osobama. »Voljela sam raditi sa svim ljudima i pamtim lijepa iskustva koja su mi donijela i brojna poznanstva. Međutim, ta ekonomska komponenta i borba za tržište dosta me iscrpljivala jer sam oduvijek bila sklona društvenomu radu, a manje poslovima koji se temelje na ekonomiji. Još dok sam radila kao zastupnica osiguranja, ponešto bih volontirala u nekim ustanovama, a pokušavala sam i dogovoriti s domom za nezbrinutu djecu da ponekad uzmem vikendom neko dijete i povedem ga doma. Oni su rekli da je taj program nekad postojao, ali nije dobar jer se djeca vežu pa im ti prekidi teško padaju.« Dalje navodi da se u njoj skupljalo nekakvo unutarnje nezadovoljstvo pa je sama dala otkaz u tvrtki, tj. osiguranju gdje je radila.

Majka Dabro navodi da su kriteriji za udomiteljstvo poprilično visoki: »Kad su gospođe iz Centra za socijalnu skrb nama dodijelile djecu, imale su u vidu više činjenica. Imamo svoja tri biološka sina koji su stabilni i obrazovani mladi ljudi te su one procijenile da smo pokazali određene roditeljske vještine i sklonosti prema odgajanju djece.«

»Ali nisam se ni vidjela kao netko tko će samo stajati doma, jer grad je takav, nije to selo da se žene mogu baviti isključivo domaćinstvom. Počela mi se vrtjeti ideja o udomiteljstvu. Smatrala sam da tim činom radim dobro djelo za društvo, a u tom mi država potpomaže u vidu opskrbnine, dakle i za moju obitelj u vidu neke male naknade za moj trud. Trebalo je vremena da se suprug i ja o tome usuglasimo, ali to je isto normalan put, kao i dio bračnoga života u kojem je prisutno i razumijevanje i nerazumijevanje.« Udomiteljica Ivanka posebno ističe nerazumijevanje pojedinaca kad je u pitanju udomiteljstvo, koje je velika odgovornost i human čin. »Ponekad netko pripomene: ‘Pa dobro, ti time dobiješ i naknadu’, ali onako s negativnim prizvukom. No sjetim se uvijek one biblijske – svaki je radnik vrijedan svoje plaće. Postoje djelatnosti koje nisu poslovi, one su mnogo više, one su pozivi. Tako je i udomiteljstvo. Ono je život, neprestani, 24 sata svaki dan živim s djecom.«

Potrebne su roditeljske vještine

Majka Dabro navodi da su kriteriji za udomiteljstvo poprilično visoki. »Kad su gospođe iz Centra za socijalnu skrb nama dodijelile djecu, imale su u vidu više činjenica. Prvo, imamo dakle svoja tri biološka sina. Oni su stabilni, obrazovani mladi ljudi te su one procijenile da smo pokazali određene roditeljske vještine i sklonosti prema odgajanju djece te su nam dodijelile više djece nego što smo mi u početku i mislili, zapravo dodijelile su nam troje braće i sestara.

Roditeljima su zbog njihove nebrige i nesposobnosti djeca bila oduzeta i smještena u dom. Dakle, to su ljudi koji su negdje zaostali na nekom stupnju emocionalnoga, socijalnoga razvoja i jednostavno nije bilo dobro za djecu da ostanu s njima. Jednostavno ne raspolažu najosnovnijim roditeljskim vještinama. Djecu svoju vole i topli su, samo su ih teško zanemarivali, ne što ne bi htjeli, nego nisu znali. Posebno je u našem slučaju što imamo jako lijep odnos s njihovim biološkim roditeljima i uvažavamo ih kao roditelje naše udomljene djece, i pristupamo prema njima s poštovanjem. Čak smo se dogovorili i zajednički krstili djecu, naša odrasla djeca i moj suprug su bili kumovi. Poslije smo zajednički otišli i na prigodni ručak.«

Biološke veze ne mogu se zakonom odrezati

Udomiteljica i majka Dabro smatra da udomljena i posvojena djeca trebaju imati kontakte sa svojim biološkim roditeljima, a negdje je potreban i nadzor. »Svi mi volimo znati odakle smo i od koga smo potekli, te premda nismo zadovoljni svojim roditeljima, postoji veza koja je neuništiva i naravna. Stoga mislim da posvojenje ili udomiteljstvo nije značajno drukčije. Posvojenje u svojoj srži može biti plemenitije, međutim i u njemu se mogu javiti faze propitivanja, otpora ili nekih poteškoća. Biološke i emocionalne veze ne mogu se zakonski odrezati, a toga su svjesni i djelatnici koji se time bave pa su uredno i u svakoj potrebi na usluzi udomiteljima ili posvojiteljima.

»Meni je život živjeti s Kristom i u Kristu, to mi je jedina garancija. No ne na način da ću time biti uvijek zaštićena, pa da ću biti lišena i problema. Ne na taj način, nego mi je Krist garancija dobivala ili gubila«, kaže udomiteljica Dabro.

Što se tiče komunikacije među našom djecom i našom udomljenom djecom, mogu reći da je jako dobra. Na primjer, dva starija sina u to su vrijeme bili studenti i generacijski puno ispred udomljene djece da bi se puno družili ili komunicirali, ali zato je treći sin njihove dobi, tako da su nerazdvojni. No i oba starija sina pokazala su empatiju i visok stupanj tolerancije zbog odabira našega poziva i posla te su i sami pomagali koliko su mogli. Znali su, a sad se stariji i više angažirao jer je i sam profesor, pomagati kod domaćih zadaća i ispitivanja. Bude tu situacija da se neke stvari i ne odrade najbolje, ali ljudi smo, nismo savršenstva. Dakle, bude i nekih manjih manjkavosti ili propusta, ali to je život. Nekad mi sami ili nam drugi ljudi postave neke visoke kriterije, kao da i kod vlastite djece nema propusta, manjkavosti, a nekad i teških neuspjeha. Mi dajemo koliko god možemo i vremenski i radom i osjećajno, a koliko smo uspješni pokazat će budućnost. Život nije neka limunada ni sladunjava priča, on je svakodnevni trud i živimo dan za danom koliko možemo bolje. U svojoj i u udomljenoj djeci želimo razviti osjećaj zdrave vrijednosti, razviti zdravu osobnost kroz sve one talente koje im je dragi Bog dao. Naša udomljena djeca imaju isto mnogo talenata koji im mogu služiti da se izgrade u kvalitetne osobe koje će samostalno i uspješno ići kroz život.«

»Svaki svoj dan prikažem Bogu«

Majka Dabro posebno ističe da im je cilj odgojiti zdrave i čestite ljude. »I to nam je najveći cilj i ako tako bude, to je najveći uspjeh. A što se tiče drugih ljudi, poručila bih im: Ne bojte se! Jer mnogi bi ljudi mogli udomiti bar jedno dijete, ako ne i više. Ljudi se toga i boje, malo zbog komoditeta, a malo iz straha da ne bi što krenulo po zlu. No što je garancija uspjeha, što mi sa sigurnošću imamo ili možemo reći da imamo? Moramo u tome i inače u životu biti spremni i na dobitak i gubitak, pa se ne ćemo bojati ni posljedica i da možda budemo nekad i neuspješni i osuđivani.«

U odgoj djece uključena je cijela obitelj Dabro, i svi oni nose dio uspjeha u tome jer imaju i ljubavi i tolerancije za djecu. Majka Ivanka zahvaljuje župniku i cijeloj župnoj zajednici, djelatnicima Centra i Doma i svim ljudima dobre volje. Kao članica mjesnoga bratstva Franjevačkoga svjetovnoga reda »Blagovijest« u Splitu, udomiteljica Dabro ističe da je to posebno izgrađuje jer produbljuje njezinu duhovnost. »U svemu ovom, u ovom projektu, u pozivu, u svakodnevnom životu nama, meni, jedino sa sigurnošću može pomoći Bog. Svaki svoj dan prikažem Bogu i molim se određenim molitvama, često idem na misu. Meni je život živjeti s Kristom i u Kristu, to mi je jedina garancija. No ne na način da ću time biti uvijek zaštićena, pa da ću biti lišena i problema. Ne na taj način, nego mi je Krist garancija dobivala ili gubila, jer je to put i etapa ovoga života do punine života u vječnosti. Stoga nemam straha, molim se, radim i živim, vjerujem Bogu i vjerujem u Boga, i to mi je garancija da je dobro.«