VRSTAN GEOGRAF IVO JURAS Upamćen po velikoj dobroti koju je iskazivao prema mladima

Osim Zvonimira Dugačkoga, još je jedan istaknuti član Hrvatskoga katoličkoga pokreta dao zapažen prinos razvoju hrvatske geografije i kartografije – Ivo Juras.

Rođen je u Zadru 1. srpnja 1886. Pučku je školu završio u Kaštel-Novom, a klasičnu gimnaziju u Splitu 1905. Studirao je zemljopis i povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1905. – 1906., u Grazu 1906. – 1907. te u Beču 1907. – 1909. Zatim je do 1918. bio suplent u zadarskoj hrvatskoj gimnaziji, a do 1939. profesor je Klasične gimnazije u Splitu te njezin direktor do 1941., kada su ga Talijani protjerali iz Splita. Godine 1942. postavljen je direktorom Učiteljske škole u Zagrebu, a 1944. je umirovljen. Nakon rata kraće je vrijeme surađivao u redakciji »Školskoga atlasa«, radio u kartografiji poduzeća »Učila«.

Vrstan geografski pisac, kartograf i srednjoškolski profesor, bio je Ivo Juras mnogostrano aktivan u više katoličkih organizacija, posebice upamćen i po velikoj dobroti koju je zajedno sa svojom suprugom iskazivao prema mladima.

Pisac je nekoliko srednjoškolskih udžbenika: »Zemljopisa Austro-Ugarske« 1917., »Zemljopisa Jugoslavije: Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca« za IV. razred 1922., tiskan u sedam izdanja, »Osnova zemljopisa za I. razred srednjih škola« 1925., ukupno u osam izdanja, »Zemljopisnoga pregleda Australije, Afrike, Azije, Sjeverne i Južne Amerike« 1926., u šest izdanja, »Zemljopisa Evrope za niže razrede srednjih škola« 1935., u sedam izdanja. S kolegama Milanom Šenoom i slovenskim geografom Valterom Bohincem izdao je znameniti »Kozennov atlas«, a s Bohincem je priredio zemljovide Europe, Sjeverne Amerike, Južne Amerike i Australije.

Izišle su mu dvije vrlo vrijedne knjige

Osim toga napisao je »Pregled gospodarstva i trgovine u Dalmaciji« 1910., ekonomski i demografski prikaz »Kaštela u godinama rata« 1920. te za »Almanah Jadranske straže« studije »Jadransko more i njegove obale« 1925. i »Silba: staro gnijezdo naših pomoraca« 1928. U izdanju Hrvatskoga književnoga društva sv. Jeronima izišle su mu dvije vrlo vrijedne knjige: »Naše more i primorje sa slikama« 1930. i »Širom svieta: zemljopis svieta izvan Europe sa zemljovidima i slikama« 1943. Sudjelovao je i u »Hrvatskoj enciklopediji«. U rukopisu su ostale nedovršene rasprave od Silbi, Olibu i Premudi te knjige »Kroz naš kontinent« i »Vodič po Splitu, Šibeniku i Zadru«.

Zagovornik pomorske orijentacije Hrvatske

O zemljopisnim, političkim, brodarsko-pomorskim, demografskim, ekonomskim, kulturnim, vjerskim i drugim temama pisao je u »Primorskim novinama«, »Pučkoj prosvjeti«, »Hrvatskoj riječi«, »Našem mornaru«, »Novom dobu«, »Jadranskoj straži«, »Jadranu«, »Zadružnoj svijesti«, »Bulićevu zborniku«, »Vjesniku za arheologiju i historiju dalmatinsku«, »Dalmaciji«, »Našem moru« i drugdje te u katoličkim glasilima »Narodnoj straži«, »Težačkim novinama«, »Obitelji«, »Novoj reviji«, »Katoliku«, »Seljačkom kalendaru«, »Križu na Jadranu«, »Mladosti«. Napose je rado pisao o Jadranu i Dalmaciji, posebice o Silbi, s koje je potekao. Bio je ustrajan zagovornik pomorske orijentacije Hrvatske, zapisavši: »Hrvati bez mora ne bi bili ono što su, ono što su bili i što im je Providnost namijenila, da budu u kolu prosvijećenih naroda.«

Prijateljevao je, uz ostale, s Ivanom Meštrovićem, dr. Cvitom Fiskovićem, dr. Franom Franićem te s don Franom Bulićem, don Lovrom Katićem, dr. Matom Ujevićem, dr. Đurom Ljubićem – o kojima se pisalo na ovim stranicama. Bio je jednako blizak križarima i domagojcima

Godine 1919. bio je sudionik Pariške mirovne konferencije, gdje je branio hrvatsko državno pravo na Dalmaciju. Više godina bio je predsjednik Zadružne matice u Splitu, predsjednik Hrvatskoga pučko-radničkoga društva, potpredsjednik Izvršnoga odbora Jadranske straže te član Matice dalmatinske. Kao katolik aktivan je bio u dalmatinskim ograncima Hrvatske pučke stranke, do njezina ugasnuća 1929. Na izborima 1927. bio je kandidat na njezinoj listi. Bio je član Marijine kongregacije, Trećega reda sv. Franje, Hrvatskoga katoličkoga narodnoga saveza i prokurator Samostana sv. Klare u Splitu.

Govorima i predavanjima nastupao je često na katoličkim tribinama, sastancima, pa i na Euharistijskom kongresu na Visu 1931. Prijateljevao je, uz ostale, s Ivanom Meštrovićem, dr. Cvitom Fiskovićem, dr. Franom Franićem te s don Franom Bulićem, don Lovrom Katićem, dr. Matom Ujevićem, dr. Đurom Ljubićem – o kojima se pisalo na ovim stranicama. Bio je jednako blizak križarima i domagojcima pa su mu oni godine 1939. zajednički načinili i predali »Spomenicu – naše želje i obećanja«.

Kršćanska dobrota prema mladima

Oženio se 1922. Anticom rođ. Ljubić, s kojom je imao sedmero djece. U »Maloj enciklopediji jučerašnjega splitskoga školstva« (1996.) njegov učenik Zdravko Mužinić njega i njegovu suprugu stavlja na vrh »rang-liste« po kršćanskoj dobroti prema mladima kojima su pomagali.

Umro je 14. prosinca 1948. u Zagrebu. U nekrolozima in illo tempore nisu se dakako atributivno mogle isticati njegove vrline kao kršćanina, ali se one iščitavaju i između redaka. Tako njegov kolega Ivo Rubić u »Geografskom glasniku« ističe: »Dobar čovjek i otac brojne porodice, čvrst karakter, skroman u društvu i uvijek vedar, uzoran profesor i solidan pisac geografskih udžbenika«, a u slovenskom »Geografskemu vestniku«, koji prenosi i katolički »Obzornik«, Valter Bohinec piše: »Osobno je bio vedroga značaja, skroman, uvijek spreman na svaki rad i u živom zanimanju za svoj predmet, daleko od svake šablone; zato je također bio izvrstan učitelj.« Prilično je bilo posvetiti mu i ovdje nekoliko redaka.

IZVORGlas Koncila br. 2/2017.
Prethodni članakJE LI GOVOR O GRIJEHU ZASTARIO? Priznanje odgovornosti za počinjeno zlo i pokajanje omogućuje novi početak
Sljedeći članakAMERIČKI FILM »LA LA LAND« Zlatni globus mjuziklu o vječnim sanjarima