Trojica braće Weissgerber – Josip, Stanko i Antun – sva trojica isusovci, to je već samo za se fenomen. Među njima je pak Josip na svoj način »fenomen na kvadrat«. Simpatične pojave, izvrstan propovjednik, erudit s tri doktorata, sjajan pisac i misionar zacijelo pripada najučenijim i najpoznatijim hrvatskim isusovcima prošloga stoljeća.
Rođen je u Vinkovcima 4. svibnja 1922. Godine 1940. maturirao je na klasičnoj gimnaziji u Travniku i stupio u Družbu Isusovu. Filozofiju i teologiju studirao je tijekom rata na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu, a na Filozofskom fakultetu diplomirao je psihologiju, njemački, francuski i engleski jezik. Doktorirao je psihologiju (1970.), a potom i filozofiju (1972.) na katoličkom sveučilištu u Leuvenu (Belgija) te naposljetku spremao doktorat iz teologije u Frankfurtu. Od 1969. do 1981. predavao je na FTI-ju eksperimentalnu psihologiju, povijest filozofije, antropologiju, ontologiju, antropološku filozofiju i teodiceju te od 1969. do 1971. eksperimentalnu psihologiju na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. U to je vrijeme organizirao obiteljske ljetne škole, a osnovao je i vodio savjetovalište za brak. Umro je u Zagrebu 18. travnja 1985.
Bio je vrlo plodan spisatelj. Objavio je 1967. knjige »Zvona velike subote« (životopis Petra Barbarića, DI; poljsko izdanje 1989.; 1993. prerađeno hrvatsko izdanje »Uskrsna zvona«, poslije izišlo u više izdanja) i »U svjetlu metahistorije: razmišljanja za akademičare nedjeljom u 11 sati«, zatim »Osnovni zakon svemira« i »Psihologiju« 1972., sjajnu monografiju »Sir Thomas More – Engleski Sokrat« 1974., a 1975. »Načinimo čovjeka« i »Anthropologia: filozofija o čovjeku« (skripta) te na slovenskom »Razvojna pogojenost religioznosti«. Knjige »Upravljanje plodnošću«, »Ljubav u obitelji – zadatak i radost« i »Studije za obitelji« izišle su 1978. Više knjiga ostalo je u rukopisu.
Desetke članaka iz raznih područja teologije, filozofije, antropologije, psihologije, komunikologije i drugih znanstvenih područja objavio je u »Obnovljenom životu«, »Bogoslovskoj smotri« i »Crkvi u svijetu«. Više mjeseci djelovao je kao svećenik gost na engleskim župama te kao pastoralni radnik u Njemačkoj, a pomagao je pastoralnomu kleru i u Belgiji. Davnu želju da pođe u misije ostvario je 1981. godine odlaskom u Zambiju, gdje je na bogosloviji u Mpimi na engleskom jeziku predavao antropologiju, povijest suvremene filozofije, ontologiju i kozmologiju. Djelovao je i u Zairu.
Najpoznatija je možda njegova knjiga o sir Thomasu Moreu, a najvažnija zacijelo »Osnovni zakon svemira«. »Ovim razmatranjima«, napisao je u uvodu, »želimo pokazati da je zakon ljubavi upisan u sva tkiva svemira i prirode te da snažnim zahtjevom govori i našem srcu. (…) Tako svi putovi, bilo oni fizike, bilo kemije, bilo studij biologije vode k Evanđelju. (…) Poglavlja ove knjige odskočna su daska za daljnje produbljivanje ove nadasve suvremene teme: ne bi li se vođe današnjice, intelektualci, opet približili kršćanstvu, od kojeg ih je udaljio samo nesporazum između jednostrano shvaćenog kršćanstva i preusko shvaćene pozitivne znanosti.«
Dokazivao je kako sve stvoreno teži prema humanizaciji i spiritualizaciji, prema sve većemu okupljanju oko čovjeka, da bi napokon sve zajedno s čovjekom, silom svoje unutarnje snage, jer »zakon otvorene ljubavi zapisan je već u hilonima«, konvergiralo Kristu, evanđeoskoj Omegi Života. Tu je očito blizak gledištima tada popularnoga isusovca Teilharda de Chardina.
Bio je ne samo svestrano zainteresiran znanstvenik, nego i čovjek koji je živo pronicao pitanja suvremene katoličke vjerničke prakse kroz kulturu i politiku, upozoravajući katolike da se pravila profanoga svijeta ne mogu automatski primjenjivati u životu Crkve. Zanimljiv je i aktualan njegov zaključak iz članka »Zapadni katolicizam« (1971.): »Nema smisla kopirati kvantitativnu demokraciju civilnog društva. Za nas smije da vrijedi samo kompetentna ‘politeja’. Izbjegavamo s Aristotelom termin demokracija. Nema smisla i grijeh je da bira i odlučuje onaj tko ne pozna ono što se bira. Ni civilno društvo ne prepušta odluke koje zahtijevaju stručno znanje mnoštvu. Kućni savjeti ne odlučuju o dijagnozi i terapiji bolesnika, nego liječnik ili liječnički konzilij. (…) Moderni katolici došli su prvi u povijesti na ludu ideju da o znanstvenim problemima treba da odlučuju slobodni izbori. Želimo birati općim izborima da li je kontracepcija moralna ili ne.«
Bio je intelektualac svjetskoga formata, a kao domoljub bio je duboko svjestan posebnosti hrvatskoga katolištva u svjetskim relacijama. U istom članku piše: »I mi smo stari kulturni katolički narod, imamo svoj ponos i svoju individualnost. Asistent na Muzičkoj akademiji u Louvainu koji se bavi nastavnom metodikom vježba djecu uz pjevanje naše pjesme ‘Savila se bijela loza vinova’. Nije joj znao značenje dok mu nisam preveo. (…) Ne zanima ga naše stvaranje dok oponašamo zapadnu glazbu. I na religioznom polju bit će očarani našim originalnim stvaralaštvom.«
