Zagreb i Hrvatska nisu nepoznanice na Sveučilištu »Peter Pazmany«. Naime, budimpeštansko katoličko sveučilište blisko surađuje i s Hrvatskim katoličkim sveučilištem. »Važni partneri našega sveučilišta članovi su Europske federacije katoličkih sveučilišta i dio Partnerstva katoličkih sveučilišta. Zahvaljujući tim suradnjama, mi njegujemo vrlo važne odnose i s Hrvatskim katoličkim sveučilištem, s kojim će se Sveučilište ‘Peter Pazmany’ još snažnije povezati u budućnosti kroz program koji provodi naš Fakultet informacijske tehnologije i bionike i naš Fakultet humanističkih i društvenih znanosti«, rekao je rektor Sveučilišta »Peter Pazmany« prof. dr. Geza Kuminetz. U području informacijske tehnologije i bionike HKS i »Peter Pazmany« rade na pokretanju zajedničkoga studijskoga programa.
»Kao katoličko sveučilište koje ima studij u području inženjerstva, informacijske tehnologije i bionike često smo suočeni s pitanjem jesu li Bog i znanost u sukobu. Naš je odgovor – nisu. Znanost nam pomaže da razumijemo svijet i njegove procese, a vjera nam daje smisao i svrhu u životu«, rekao je rektor Kuminetz te dodao: »Postoji duboko uvjerenje da je katolištvo, zbog svoje duge povijesti, nešto što je zastarjelo. Naše sveučilište radi upravo suprotno – fokusom na unaprjeđenje kvalitete ljudskoga života ono na najsuvremeniji način pokazuje da biti katolik znači biti itekako suvremen, biti uvijek aktualan.«
Pojedinosti studentske svakidašnjice na budimpeštanskom katoličkom sveučilištu predstavila je studentica druge godine Prava Borbala Manyai. »Glavna nam je zadaća – da učimo«, rekla je uz smiješak studentica Manyai i nastavila: »Ali tu se kod nas događaju i sve sasvim uobičajene aktivnosti za sveučilišni život – različite športske lige, studentske udruge, putovanja i studijski boravci na inozemnim sveučilištima…« Dio troškova studiranja na Sveučilištu »Peter Pazmany« sufinanciraju državne institucije, a dio plaćaju sami studenti. Prosječna školarina po semestru kreće se između 600 i 700 eura, rekla je studentica Manyai. Većina studenata radi uz fakultet, a troškove školarina mogu podmiriti i uz različite oblike »studentskih kredita« koji se vraćaju tek prilikom prvoga zaposlenja.
Na Fakultetu za bioniku, smještenu u modernoj zgradi u širem središtu Budimpešte, susreli smo profesora Kristofa Karacsa, koji je na Fakultetu za bioniku od njegovih samih početaka – bio je dio prve generacije studenata 1998. godine, a danas je na fakultetu zaposlen kao docent. Za što se obrazuju studenti na Fakultetu bionike, discipline koja sama po sebi zvuči i pomalo egzotično, dr. Karacs odgovara: »Mnogi naši studenti rade na istraživačkim institutima ili u tvrtkama u kojima se traže razvojni inženjeri. Poslovi koje mogu raditi zapravo su vrlo raznoliki – rade u Mađarskoj, a neki idu u inozemstvo. Ali jako nam je važno da i studenti koji nakon fakulteta odu raditi u inozemstvo budu ondje nekoliko godina te da se naposljetku vrate u Mađarsku. Zasad smo u tome uspješni.«
S tom se tvrdnjom složila i doktorandica bionike Dorottya Kocsis. »Još kao studentica prošla sam različite razmjene na europskim sveučilištima. Primjerice, bila sam u različitim istraživačkim grupama u Poljskoj i Francuskoj. Mogu zamisliti da ću možda otići raditi u inozemstvo. Ali ne bih htjela da to bude dulje od nekoliko godina. Na duge staze svoju budućnost vidim ovdje, u Mađarskoj«, rekla je doktorandica Kocsis.
Učionice na Fakultetu bionike nalikuju više laboratorijima nego klasičnim predavaonicama i sveučilišnim amfiteatrima. Sve je puno raznih žica, računala, električnih spojeva i raznih uređaja. Čini se da bi budimpeštansko katoličko sveučilište bez problema moglo osmisliti neki vlastiti tehnološki patent, neki važan uređaj, »pogonjen« umjetnom inteligencijom. U tome i jest doslovan »prijevod« pojma bionike – ona je spoj biologije i tehnologije, a cilj joj je konstrukcija elektroničkih uređaja koji mogu tehnički reproducirati rad nekoga »pravoga« biološkoga sustava.
Dvadesetak minuta hoda prema središtu mađarskoga »megalopolisa« na Dunavu polako prevladava tipičan neoklasicistički i srednjoeuropski ambijent. Blokove impozantnih građevina »režu« prostrane avenije i šetnice. Dalje od buka avenija, a opet gotovo u središtu grada, djeluju fakulteti koji su dio budimpeštanskoga Katoličkoga sveučilišta »Peter Pazmany«.
Rektorat Sveučilišta »Peter Pazmany« i njihov Pravni fakultet dijele istu zgradu, slično kao što srce Sveučilišta u Zagrebu i Pravni fakultet »žive zajedno« na Trgu Republike Hrvatske. U prizemlju glavne zgrade Sveučilišta »Peter Pazmany« nalazi se i mala kapela. Ondje se mise slave uz važne datume vezane za Sveučilište, no kapela je uvijek otvorena za sve koji se u tišini žele udubiti u osobnu molitvu.
Kip sv. Stjepana koji bdije nad glavnim ulazom u zgradu Sveučilišta »Peter Pazmany« puno je više od impozantnoga umjetničkoga djela. On je i svjedok vrjednota u koje vjeruje budimpeštansko katoličko sveučilište. Te vrjednote – od razdoblja ostrogonskoga nadbiskupa Petera Pazmanyja u 17. stoljeću do danas – ostaju nepromijenjene. One se mogu sažeti u rečenicu-dvije: Sveučilište treba osigurati prisutnost katoličke vjere u mađarskoj kulturi, a u isto vrijeme ono je i jamac preživljavanja nacionalnoga duha i mađarske intelektualne tradicije. A razbolje u kojem se veliki ostrogonski nadbiskup ohrabrio pokrenuti sveučilište nije nimalo išlo u prilog kršćanskoj vjeri, kao ni bilo kakvoj intelektualnoj djelatnosti. Jer sve do kraja 17. stoljeća Mađari su bili pod osmanskom vlašću. Nadbiskup Pazmany zato je svoje sveučilište morao osnovati u Trnavi, na području današnje Slovačke. No njegova »dvostruka odanost« – prema svojim mađarskim narodnim i kulturnim korijenima i prema univerzalnoj katoličkoj tradiciji – preživjela je stoljećima i ostala aktualna osobito danas. Naime, upravo papa Franjo, govoreći o nekim suvremenim oblicima podjarmljivanja, često spominje i pojam »ideološke kolonizacije«. Brojni suvremeni izmi daju se uklopiti u taj pojam.
Profesor Karoly Pinter, pročelnik Instituta za angloamerički jezik i kulturu na Fakultetu za društvene i humanističke znanosti, bio je student u vrijeme kada je s europske pozornice nestajao jedan izam – marksizam. No mađarski put u tranziciju, u kojem je za mađarsko društvo važnu ulogu odigralo i Sveučilište »Peter Pazmany«, nije bio nimalo jednostavan. »Nitko od starih marksista zapravo nije maknut. Njihove katedre za ‘znanstveni socijalizam’ postale su katedre za filozofiju i sociologiju. No i sami su bili u neugodnoj situaciji – znali su da do svojih titula nisu dogurali zahvaljujući akademskim zaslugama, nego zbog svoje odanosti Partiji. Tek nakon 10-15 godina oni su počeli nestajati, odlazili su u mirovinu«, pojašnjava prof. dr. Pinter.
U početcima demokracije nije bilo knjiga i udžbenika koji nisu bili prožeti idejama »znanstvenoga socijalizma« i »klasnim sukobom«. Ali nije bilo dovoljno napisati nove knjige. Tražilo se i novo opredjeljenje.
Sveučilište »Peter Pazmany« odlučilo je graditi svoje studente na nadahnućima stare, srednjoeuropske intelektualne tradicije, ali i gledajući prema izazovima koje može donijeti budućnost. U tom su duhu oko studija teologije počeli nicati i drugi studijski smjerovi: humanističke i društvene znanosti, pravo, političke znanosti, bionika… Čini se da je vrijeme dalo za pravo takvu opredjeljenju – vještine kojima su opremljeni studenti budimpeštanskoga katoličkoga sveučilišta tražene su danas u Mađarskoj, ali i izvan njezinih granica. Profesor Pinter zato s ponosom govori o svojim studentima sa Sveučilišta »Peter Pazmany« koji su prepoznati u svijetu: »Barem trećina mojih nekadašnjih studenata, s kojima sam ostao u kontaktu na Facebooku, radi za različite tvrtke i za organizacije po Europi, ali i u drugim dijelovima svijeta, čak i u Aziji.«
»Ako netko, primjerice, završi Pravni fakultet na našem sveučilištu, to nije nužno garancija da će čitav život provesti u pravnoj profesiji. Trećina studenata koji su kod nas završili pravo nikada i ne uđe u sudnicu – ali oni pronalaze svoje mjesto u javnom sektoru, neki u politici, neki rade u medijima, a ima i onih koji su dogurali i do važnih međunarodnih institucija, kao što su Ujedinjeni narodi«, nadovezao se pročelnik Katedre za javno i međunarodno pravo prof. dr. Tomaš Aday. Bio je među prvim diplomiranim studentima na Pravnom fakultetu Sveučilišta »Peter Pazmany«.
Ali ni budimpeštansko katoličko sveučilište, dodao je prof. dr. Aday, nije izuzeto od problema s kojim se suočavaju sveučilišta i društva »malih« europskih naroda, a to je odljev mozgova. »Sveučilište u tom smislu nikada nije generator problema. Zadatak je društva i politike osigurati uvjete zbog kojih oni s visokoškolskom naobrazbom ne će gledati kako otići u inozemstvu. Otići u inozemstvu bolna je odluka – ostavlja se obitelj, prijatelji, život. A podučavati studente na način da se oni ne mogu uklopiti u neke međunarodne okolnosti značilo bi uskratiti ih. Sveučilište je samo po sebi uvijek na ‘međunarodnom tržištu’«, zaključio je dr. Aday.
Budimpeštansko Katoličko sveučilište »Peter Pazmany« jedno je od najstarijih europskih sveučilišta s kojim sve jače surađuje i Hrvatsko katoličko sveučilište u Zagrebu. Utemeljeno je još 1635. odlukom velikoga vizionara, ostrogonskoga nadbiskupa Petera Pazmanyja. U razdoblju komunizma sveučilište je nacionalizirano. Zabranjeno ime »Peter Pazmany« na mađarsku javnu pozornicu vratilo se 1993. godine. Danas budimpeštansko katoličko sveučilište čini nekoliko fakulteta: Teologija, Humanističke i društvene znanosti, Pravo, Političke znanosti te Tehnologija i bionika. Priznato je u međunarodnim okvirima te surađuje s visokoškolskim ustanovama na gotovo svakom kontinentu.
