JE LI BOLJE BITI ATEIST NEGO LICEMJERAN VJERNIK? Kakva je razlika između slabosti i licemjerja?

Snimio: B. Čović

Mnoge naše televizijske kuće prilikom »Dnevnika« ili ostalih informativnih emisija prakticiraju, uz vijesti koje nam čitaju ili interpretiraju televizijski voditelji, na dnu ekrana pokazivati također vijesti u obliku pisanoga teksta odnosno displeja. Tako sam prije izvjesnoga vremena na Prvom programu Hrvatske radiotelevizije prilikom središnjeg »Dnevnika« u 19 sati pročitao tekst našega pape Franje da je bolje biti ateist nego licemjeran vjernik. Kao praktičan vjernik počeo sam razmišljati o toj izreci i upitao sam se javlja li se i u mojem životu licemjerstvo.

Naime, koliko puta sam bio na ispovijedi i pričesti računajući od moje prve pričesti pa sve do dana današnjeg kada sam umirovljenik i blizu sam osmom deceniju života i svaki sam put u pokajanju u ispovjedaonici – moleći pokajanje – izgovorio riječi: »Odlučujem da ću se popraviti i da više ne ću griješiti.« No slabosti i sitni grijesi ponovno se pojavljuju od ispovijedi do ispovijedi. Otkako sam u mirovini već dvadeset godina zahvaljujući duševnom i tjelesnom zdravlju, za koje se posebno molim i Bog mi je uslišao moju molitvu, pohađam svetkovine prvih petaka i uvijek naiđem na mnoštvo vjernika koji čekaju ispovijed u bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj u Zagrebu. Tada se pitam kako će nam Bog dugo opraštati naše grijehe, jer uvijek tražimo oproštenje i uvijek upadamo u naše grijehe i slabosti?

Stojeći u redu za pričest zagledam se u prekrasnu sliku Srca Isusova i mnogo puta sa suznim očima pitam samoga sebe: »Bože, koliko puta sam dobio oprost i koliko puta sam te iznevjerio?« I konačno: je li to ipak neko malo licemjerje prema Bogu s obzirom na to da smo praktični vjernici?

Čitatelj

U svojim propovijedima, posebno onima na jutarnjoj misi u Domu svete Marte, papa Franjo doista često nas vjernike podsjeća da moramo živjeti svetim životom, pa upozorava i na nedosljednosti u vjerničkom životu. Često govori i o licemjerstvu, o kojem je govorio i početkom ovoga mjeseca, kako je javio Vatikanski radio 6. lipnja, ali je o toj temi govorio i ranije. Tako je u veljači u medijima odjeknula »vijest« da je »bolje biti ateist nego licemjerni vjernik«, a rijetki su vjerodostojno prenijeli Papine stvarne riječi sa službenih vatikanskih stranica, pa i sami znate da su bile podložne različitim interpretacijama i neizbježnim manipulacijama dijela medija, što im ne služi na čast.

Kršćanin ne može biti licemjer, niti je licemjer kršćanin

Sada u lipnju Sveti Otac ponovno nas je upozorio da »licemjerje nije Isusov jezik« niti treba biti jezik kršćanâ jer »licemjer je sposoban ubiti zajednicu«, prenosi Vatikanski radio, stavljajući Papine riječi u kontekst poduke o dvostrukom životu zakonoznanaca: »Ovi učitelji Zakona ‘govore, sude’ jedno, ali misle nešto drugo. To je licemjerje. A licemjerje nije Isusov jezik. Licemjerje nije jezik kršćanâ. Kršćanin ne može biti licemjer, niti je licemjer kršćanin. To je tako jasno. Riječ koju Isus za njih rabi jest ‘licemjer’. Pogledajmo kako to ide… Licemjer je uvijek laskavac – u većoj ili manjoj mjeri – ali (je) laskavac.« Da ne ponavljamo sve Papine riječi, istaknut ćemo još samo njegovu opomenu vjerničkoj zajednici da »licemjerje čini zlo Crkvi« jer je »licemjer ubojica«: »Molimo Gospodina da bdije nad nama da ne padnemo u porok licemjerja, da se služimo trikovima i lošim namjerama. Neka nam Gospodin dâ tu milost: ‘Gospodine, ne dopusti mi da ikada budem licemjer; da znam reći istinu – ili ako to ne znam – da šutim, ali licemjerje nikada.«

Svaki vjernik – a Vi o tome svjedočite – svjestan je da živi u toj napetosti između svojih slabosti i želje da živi savršeno i raskajano, da bude u ljubavi s Bogom. I nije licemjerno, nego je potrebno pristupati sakramentu pokore i pomirenja, sa sviješću da nam Bog svaki put na naše nesavršenstvo odgovara svojim savršenstvom, na našu izdaju svojom ljubavlju i opraštanjem.

Ta Papina poduka i molitva jako se dobro uklapaju u Vaše razmišljanje, koje je pošteno i otvoreno i u kojemu prepoznajemo Vašu snažnu vjerničku želju da svaki dan budete, kao što i svi trebamo biti, bolji čovjek i bolji vjernik. Svjesni svojih slabosti i svojih nesavršenstava, jako dobro uočavate da bismo i samima sebi mogli izgledati licemjerima. Ipak treba razlikovati ljudske slabosti i licemjerje. Licemjerje je gore jer je to ciljano ponašanje, smišljeno pretvaranje da bi se postigao kakav interes.

Svaka je ispovijed ujedno i poticaj

No kada pristupamo ispovijedi kao vjernici, doista smo potpuno otvoreni Božjoj milosti i milosrđu i doista se najiskrenije kajemo za svoje grijehe i za svoje propuste, te slobodnom voljom u tom trenutku doista prianjamo uz Božju volju i iskreno obećavamo da ćemo se popraviti i da više ne ćemo griješiti. To u sebi osjeća svaki iskreni vjernik kada pristupa sakramentu pokore i pomirenja, a kako nas uči Katekizam Katoličke Crkve, kajanje je među pokornikovim činima na prvom mjestu. To je bol duše i osuda počinjenoga grijeha s odlukom više ne griješiti. »Kada proizlazi iz ljubavi prema Bogu, ljubljenomu iznad svega, naziva se ‘savršenim kajanjem’ (iz ljubavi prema Bogu, contritio). To kajanje oprašta lake grijehe; a postiže oproštenje i teških grijeha ako uključuje čvrstu odluku pristupiti sakramentalnoj ispovijedi, čim to bude moguće« (KKC 1452).

Svaki vjernik – a Vi o tome svjedočite – svjestan je da živi u toj napetosti između svojih slabosti i želje da živi savršeno i raskajano, da bude u ljubavi s Bogom. I nije licemjerno, nego je potrebno pristupati sakramentu pokore i pomirenja, sa sviješću da nam Bog svaki put na naše nesavršenstvo odgovara svojim savršenstvom, na našu izdaju svojom ljubavlju i opraštanjem. Svaka je ispovijed ujedno i poticaj da još dublje uđemo u odnos s Bogom, da prihvatimo ispovijed kao Božji dar, kao poticaj Duha Svetoga, da u nama jače zažive one Isusove riječi grješnici: »Idi i ne griješi više!«

Hvalevrijedna je stoga Vaša vjernička praksa prihvaćanja pobožnosti prvih petaka kojom pokazujete da Vam je i u poodmakloj životnoj dobi upravo stalo do što savršenijega vjerničkoga života do kojega nastojite doći upravo po djelovanju sakramentalne Božje milosti preko ispovijedi, pomirenja s Bogom i pričesti.