Među istaknutim hrvatskim političkim emigrantima nakon Drugoga svjetskoga rata osobito mjesto zauzima bokeljski Hrvat Luka Brajnović.
Rođen je 13. siječnja 1919. u Kotoru. Gimnaziju je pohađao u Franjevačkom samostanu na Badiji te u Dubrovniku i Kotoru. Talijani su ga 1941. bili uhitili, no spasio se od logora tako što je s broda skočio u more. Diplomirao je pravo i teologiju u Zagrebu. Bio je odgovorni urednik tjednika »Hrvatska straža« 1942. i 1943. godine, a od 1940. do 1942. posljednji urednik časopisa »Luč«. U ožujku 1943., nakon partizanske diverzije na putničkom vlaku, zarobljen je i osuđen na smrt, ali ga je spasilo to što su partizani htjeli da bude njihov propagandist. U kolovozu je uspio pobjeći. U svibnju 1945. otišao je u Austriju, pa u Italiju, gdje je u logoru Fermo zajedno sa svojim šurjakom Pavlom Tijanom uređivao logorske novine »Croatia«.
U Rimu je do 1947. studirao medicinu, zatim je otišao u Madrid, gdje je zajedno s o. Hijacintom Eterovićem uređivao odličnu reviju »Osoba i duh« te utemeljio nakladničku knjižnicu »Osvit«. Godine 1958. došao je u Pamplonu na Sveučilište Navarra, gdje je predavao do umirovljenja 1992. Ujedno je studirao filozofiju i književnost te diplomirao povijest.
Objavio je romane »Zaboravljene suze« i »Tripo Kokoljić«, dvije zbirke pjesama na hrvatskom i tri na španjolskom jeziku, zatim tople »Priče iz djetinjstva«, roman o sv. Nikoli Taveliću »U plamenu« te autobiografiju »Sastanci i rastanci«. Pisao je vanjskopolitičku kolumnu u dnevniku »Diario de Navarra«, članke, pjesme i prozu u više časopisa na španjolskom te u hrvatskim glasilima »Danici«, »Hrvatskoj državi«, »Glasu sv. Antuna«, »Hrvatskoj reviji«, »Studiji Croatici« i dr.
Bio je dekan Fakulteta za komunikaciju i pisac više sveučilišnih priručnika. Postavio je deset načela novinarske etike, među kojima su istinoljubivost, sloboda i čestitost djelovanja, poštovanje ljudskoga dostojanstva, rad u korist bližnjega i općega dobra. Navarsko sveučilište ustanovilo je 1997. međunarodnu nagradu »Premio Brajnovich de la Comunicación«. Od 1952. bio je član Opusa Dei. Za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku, koju je nakon 1990. posjećivao, predsjedao je društvom »Amigos de Croacia«. Umro je u Pamploni 8. veljače 2001.
Filmske biografije, »El Maestro« bio je jedna od najvećih »marki« što ju je hrvatskoj i svjetskoj kulturi dao Hrvatski katolički pokret. (L)
