Nadbiskupijski pastoralni institut početkom ovoga mjeseca ugostio je međunarodnu konferenciju »30. obljetnica pada Berlinskoga zida – pogled iz prošlosti u budućnost« koju su organizirale zaklada »Konrad Adenauer« i Centar za obnovu kulture. Iako su komunistička prošlost i njezino suvremeno nasljeđe često prisutni u hrvatskom javnom diskursu, o toj se temi češće govori s dnevnopolitičkim motivima, a rjeđe iz pozicije znanosti. O komunističkoj prošlosti na našim prostorima i naravi jugoslavenskoga socijalizma razgovarali smo s doc. dr. Josipom Mihaljevićem, znanstvenim suradnikom na Hrvatskom institutu za povijest, specijaliziranim za hrvatsku povijest u razdoblju komunizma. Za knjigu »Komunizam i čovjek« (2016.), u kojoj je analizirao odnos vlasti i pojedinca u Jugoslaviji tijekom šezdesetih, osvojio je Državnu nagradu za znanost. Usto predaje kao vanjski suradnik na Hrvatskom katoličkom sveučilištu te vodi i uređuje radijsku emisiju na HRT-u »Povijesne kontroverze«. Oženjen je i otac dvoje djece.
DR. JOSIP MIHALJEVIĆ: Ne bih sad zbog te konkretne činjenice mogao izreći opće mišljenje da je akademska zajednica za takve teme nezainteresirana. Možda se na nekim našim fakultetima ta problematika zanemaruje, ali u Hrvatskoj se organiziraju skupovi sa sličnim temama. Izdvojio bih svoju matičnu kuću – Hrvatski institut za povijest – koja u svojoj znanstvenoj produkciji čini najveće pomake u hrvatskoj historiografiji glede istraživanja komunističke represije i općenito povijesti te totalitarne ideologije. Organiziraju se povremeno i slični skupovi. Npr. prije dvije smo godine upravo sa zakladom »Konrad Adenauer« i Študijskim centrom za narodno spravo iz Ljubljane organizirali sličnu konferenciju. Govorilo se o brojnim temama koje izviru iz problema komunističkoga naslijeđa i o suočavanju s prošlošću. Osim toga, nas nekoliko istraživača često govorimo javno u medijima, na skupovima, tribinama i sličnim manifestacijama u organizaciji drugih institucija. Treba izdvojiti svakako i Hrvatsko katoličko sveučilište koje također daje puno na tom planu. Prije dvije godine organizirana je konferencija »Između komunističkoga ideala i zbilje (1937. – 1990.)« na kojoj je dvadesetak sudionika propitkivalo ulogu komunizma u hrvatskoj povijesti. Dakle, ne bih rekao da akademske institucije ne rade na tom polju. Postoje one koje rade mnogo, iako ne bi bilo loše da je toga još i više, pogotovo u javnoj sferi.
DR. MIHALJEVIĆ: Jedno je dojam koji se stječe u javnosti, a drugo je znanost. Hrvatska historiografija ne da nije zasićena tom temom, nego smo te teme tek »načeli«. Velik je prostor za istraživanja. Dok je politička povijest još koliko-toliko pokrivena, u društvenoj povijesti tek smo na početcima. Kako je u svakodnevici djelovao taj sustav? Kako je pojedinac živio tu komunističku svakodnevicu? To su pitanja na koja tek moramo dati odgovore. Nešto se više istraživala komunistička represija, ali je i tu još velik posao pred nama. U posljednje vrijeme sve se više mladih povjesničara počinje baviti tim temama, što me veseli. Javni diskurs potpuno je druga priča. Tu vladaju neki drugi motivi i situacija. Osim što se te teme često rabe u dnevnopolitičke svrhe, treba reći da postoje ljudi koji ne žele da se »kopa« po toj prošlosti jer im nije u interesu da se saznaju neke stvari u kojima su oni imali nekakvu ulogu. Tu ponajprije mislim na povijest koja je vezana za pitanje lustracije koja u nas nikad nije provedena.
DR. MIHALJEVIĆ: Tu je, po mojem skromnom mišljenju, pitanje krive uporabe pojma. Ono što pojam liberalizacija sam po sebi znači (proces prihvaćanja značajki liberalizma) nikako ne može biti primjenjivo u slučaju komunizma jer komunizam je sve suprotno liberalizmu. Druga je stvar što se u hrvatskoj historiografiji taj pojam rabi u smislu liberalizacije kao procesa. Pod tim pojmom podrazumijeva se uklanjanje pojedinih ograničenja i restrikcija u raznim oblastima društvenoga života, ponajčešće donošenjem novih ili ukidanjem postojećih (restriktivnih) pravnih propisa. Do toga procesa, koji nazivam komunističkim reformizmom, jest došlo šezdesetih godina, ali on nije promijenio srž totalitarnoga komunističkoga sustava. To se najbolje vidjelo početkom sedamdesetih, kad je komunistička vlast praktički jednim partijskim govorom doživotnoga predsjednika SFRJ poništila sve plodove toga procesa i time pokazala da su te promjene bile »kozmetičke« i u krajnjoj instanci efemerne.
DR. MIHALJEVIĆ: Moglo bi se tako reći. Mnogo je čimbenika utjecalo na to tzv. »stezanje« i »popuštanje« pritiska države. Reformski procesi, pogotovo oni od šezdesetih nadalje, bili su pokušaj preživljavanja komunizma, odnosno komunističke vlasti. Svi ti procesi, od kojih su neki bili korisni i hrvatskomu društvu, u svojoj su pozadini imali cilj očuvanja komunističkoga sustava vlasti u Jugoslaviji. Stara garda najviših partijskih »funkcionera« uglavnom je bila protiv takvih promjena, ali su povijesne okolnosti diktirale tempo koji se pokušavao pratiti.
DR. MIHALJEVIĆ: Precizniji sud o tome kolika je bila stvarna podrška Titovu režimu ne može se dati stoga što otvoreno protivljenje njegovoj vlasti nije bilo moguće. Politički izbori u Jugoslaviji nisu bili slobodni, nego se radilo samo o folklornoj manifestaciji u režiji komunista. Ideološka indoktrinacija koju je provodila čvrsta hijerarhijska struktura bila je izrazito jaka, a bilo kakvo spominjanje Titova imena, osim u smislu slavljenja, smatralo se svojevrsnom herezom. Ta činjenica proizvodila je određeni strah, što svjesno, što podsvjesno, čime je bilo ugušeno formiranje bilo kakve otvorene opozicije i otpora, osim otpora koji je pružala Katolička Crkva i pojedinci koji su zbog toga uglavnom snosili posljedice. Treba reći da je Tito dobar dio svojega života, iako je bio doživotni čelnik jedne komunističke diktature, imao podršku jednoga dijela stanovništva, pogotovo onoga koji nije bio vezan za Katoličku Crkvu. Tomu je pridonosila činjenica da su naša prethodna iskustva s demokracijom i parlamentarizmom bila vrlo skromna, pa još jedan apsolutni vladar nije bio ništa novo. Ipak, u svojoj knjizi donosim tezu da je Titovo slamanje hrvatskoga proljeća bilo prekretnica nakon koje su i njegovi brojni dotadašnji podupiratelji među običnim građanima počeli »odustajati« od Tita i Jugoslavije kao okvira unutar kojega je moguć slobodan razvitak Hrvatske.
DR. MIHALJEVIĆ: Ideja koja zagovara nasilje u svrhu radikalne društvene promjene, vidljivo već iz ishodišnoga teksta komunizma »Komunističkoga manifesta« Karla Marxa i Friedricha Engelsa iz 1848. – po mojem mišljenju nije dobra ni humana ideja. Osim toga, ideologija radikalnoga egalitarizma, osim što je u praksi neprovediva, također generira nepravdu i nejednakost. Naime, ona polazi od postavke da su svi ljudi jednaki u svemu, što jednostavno nije u skladu s ljudskom naravi niti čovjek može na nju utjecati. Netko je bolji u matematici, netko je bolji u jezicima, netko je sposobniji za nogomet, itd. Dakle, svaki pojedinac je jedinstven, sa svojim specifičnim sposobnostima, afinitetima, željama. Kad se pojedinca reducira samo na člana kolektiva, ubija se i njegova kreativnost, čime i samo društvo u konačnici gubi svoju dinamičnost. Dakle, radikalni egalitarizam također je nepravedan jer sprječava razvoj kreativnih potencijala čovjeka. Zbog toga je u svim zemljama gdje su vladali jednopartijski komunistički sustavi opadala vrijednost rada i inicijative, a jačala je neodgovornost i uvjerenje da je najvažnije biti neuznemiravan i siguran. Jednakost koja je u domeni čovjekova utjecaja po mojem bi se mišljenju trebala svoditi na stvaranje jednakosti pred državom, što podrazumijeva postojanje pravne države koja se temelji na slobodi i pravu pojedinca, te na jednakost u smislu da svaki pojedinac ima pravo slobodno razvijati svoje kreativne potencijale. Oni koji se smatraju humanistima, a i dalje u komunizmu vide pravednu ideju, koja tobože nije na pravi način primijenjena u praksi, ili su naivni ili nikad nisu pročitali ishodišne tekstove marksizma. Na takve tvrdnje odgovorio bih retoričkim pitanjem: Koliko bi još bilo potrebno neuspješnih pokušaja provođenja te utopije da konačno shvate da to u biti ipak nije tako dobra i pravedna ideja? Naime, povijest je pokazala da su svi dosadašnji pokušaji završili u eskalaciji nasilja i u ograničavanju ljudske slobode.
DR. MIHALJEVIĆ: Sjećam se toga prosvjeda. Iako je na prosvjedu bilo samo nekoliko stotina ljudi, moram priznati da sam bio šokiran vidjevši sovjetsku ikonografiju. To mi govori da ti ljudi koji su nosili te zastave i simbole ne poznaju našu ne tako davnu prošlost. Ne bi bilo pretjerano reći ni da se radi o neznalicama. To je velik problem u društvu što ljudi, pogotovo oni mlađi, nisu dovoljno upoznati s našom poviješću pa imamo takve scene u kojima se izvikuju parole propalih totalitarnih ideologija i poredaka, bilo lijeve bilo desne provenijencije. U tom prosvjedu dodatno me šokiralo što je u njemu sudjelovalo nekoliko visokopozicioniranih članova najjače hrvatske lijeve stranke, pa čak i nekadašnji predsjednik Republike Hrvatske koji je stasao iz njihovih redova, a koji nisu našli potrebnim javno upozoriti na neprimjerenu ikonografiju.
DR. MIHALJEVIĆ: Jugoslavenski komunistički vlastodršci, prvotno najvjerniji Staljinovi sljedbenici, nastojali su izgraditi novo društvo na temelju jedne od totalitarnih ideologija, a kad su se politički razišli sa svojim dotadašnjim duhovnim otcem, pokušali su napraviti i »teorijski odmak« – iznjedriti svoju varijantu te ideologije. Totalitarna vlast u Jugoslaviji nije nestala šezdesetih, ona je donekle »popustila«, smanjila razinu represije, povukla se u »totalitarizam niskoga intenziteta«, kako to formulira francuski povjesničar Stephane Courtois, urednik i jedan od autora glasovite »Crne knjige komunizma«. Titov je režim do početka pedesetih već učvrstio svoju vlast brutalno se obračunavši sa svim stvarnim, ali i potencijalnim političkim protivnicima, uzevši u svoje ruke (nacionalizacija, konfiskacija, eksproprijacija) sva sredstava za proizvodnju i brojna privatna dobra (posjede i nekretnine) i prilagodivši zakone svojemu komunističkomu političkomu programu. Nakon toga snažan pritisak fizičke represije nije ni bio potreban jer je svaka realna opozicija bila onemogućena. Reći da Titova Jugoslavija nije bila totalitarna država, navodeći pritom kao argument činjenicu da se ona institucionalno znatno mijenjala kroz svojih 45 godina postojanja, po mojem je mišljenju nepoznavanje toga što pojam totalitarizam jest. Takvo razmišljanje implicira da su totalitarne države statički entiteti koji se ne mogu mijenjati kroz protok vremena. Iako je fizička represija jedno od bitnih obilježja totalitarnih poredaka, ona nije isključiva odrednica. Postoji mnoštvo drugih metoda kojima je vlast nastojala kreirati totalitarno društvo, pogotovo nakon što je već fizički ili politički eliminirala sve svoje protivnike. Totalitarni poredak pokušavao se ostvariti političkim i ekonomskim monopolom, ali i monopolom duha, namećući marksistički materijalistički svjetonazor čitavomu društvu i gušeći izražavanje drugih i drugačijih mišljenja. Totalitarizam je negacija osobe. Treba istaknuti da su totalitarne ideologije sustavno poništavale važnost pojedinca i naglašavale vrijednost kolektiva pa je jedna od bitnih sastavnica totalitarizma neprestano pozivanje na pretpostavku da se sve poduzima s ciljem zajedničkoga dobra.
DR. MIHALJEVIĆ: Naravno da ih se može uspoređivati i to su činili dosad i brojni znanstvenici u svijetu i u tom diskursu su nastale neke sjajne znanstvene rasprave o fašizmu, nacizmu i komunizmu. Pokojni Martin Malia, dugogodišnji profesor na Kalifornijskom sveučilištu Berkeley, ujedno jedan od najpoznatijih povjesničara komunizma, smatrao je da je socijalizam najveća moderna utopija koja se manifestirala u dva pravca: nacizmu i komunizmu. Obje ideologije i pokreti koji su iz njih proizišli polagali su pravo na ime socijalizam i težili su tomu da govore jednim i jedinim glasom u ime čitavoga naroda i zato su utapali pojedinca u kolektiv ili zajednicu. S druge je strane jasno da se komunizam, nacizam i fašizam međusobno u brojnim značajkama i razlikuju. Najveća je razlika u temeljima isključivosti – dok su nacizam, fašizam i njihove inačice u drugim državama bili temeljeni na rasnoj, odnosno nacionalnoj, komunizam se temeljio na klasnoj isključivosti. Svaka od tih totalitarnih ideologija ima svoje specifičnosti, različite početne uzroke, motive i razvoj u drugačijim društveno-političkim kontekstima.
DR. MIHALJEVIĆ: Moj je dojam da mladi ljudi ne znaju dovoljno, iako su o nekim aspektima te prošlosti »bombardirani« kroz medije. Nažalost, nisu »bombardirani« znanstvenim tekstovima, nego uglavnom parcijalnim informacijama čije promoviranje nema edukativnu, nego uglavnom dnevnopolitičku svrhu. Budući da dovoljno ne poznaju prošlost, skloni su prihvaćanju takvih često iskrivljenih, ali odrješitih prosudaba koje kad se prezentiraju, npr. na televiziji, djeluju prilično uvjerljivo. U svojem nastavnom radu nastojim studentima prezentirati najnovije znanstvene spoznaje o toj prošlosti, ali, što je možda još i važnije, natjerati ih na kritičko i argumentirano promišljanje.
