Studentica ekonomije u Zagrebu Karlovčanka Franca Rajčić otkad zna za sebe živi na dvije adrese. Primarna je kod roditelja na Borlinu u Karlovcu, a druga je u Nacionalnom svetištu sv. Josipa. Odmalena je aktivna u župi i svetištu. Kako raste i razvija se, njezini se interesi i zaduženja mijenjaju, ali privrženost župi, djeci i mladima ostaje.
Franca Rajčić rođena je u Karlovcu 13. studenoga 2006. Majka Josipa potječe iz obitelji Bionda, njezini su podrijetlom iz Slunja, ali od djetinjstva živi u Karlovcu. Ona je inženjerka zaštite prirode i šumarstva, radi u struci. Otac Ivica Rajčić rodom je iz Unešića, elektroinstalater je po struci, radi kao profesionalni vozač. Dogodila im se ljetna ljubav, našli su se na Murteru. Neko su vrijeme izdržali na daljinu, što znači da je bilo postojano. Vjenčali su se 2004. i nastanili se u Karlovcu. Ivica se priženio, i danas žive sretno s Josipinim ocem na Borlinu.
Glasna družina, uvijek u pokretu
»Deda je i danas u formi, a baka je umrla dok je mama bila srednjoškolka«, pripovijeda Franca. »Ja sam najstarije dijete u obitelji. Sestra Patricia je 2008. godište. Ide u karlovačku prirodoslovnu gimnaziju, u 3. razred, uči po cijele dane. Ranije je igrala rukomet. Luciana je 2012. godište. Sedmi je razred osnovne škole. Bavi se opernim pjevanjem. Ide u karlovačku osnovnu glazbenu školu, pjeva i svira klavir. Najmlađi je Šime, rođen je 2014. Polazi peti razred, igra nogomet. Mi smo glasna družina, uvijek u pokretu. I posvađamo se, ali se više slažemo. Dobro je da imam veliku obitelj, to mi je najbolji dio života. Mama je jako vrijedna osoba, brižna, sve svoje vrijeme ulaže u nas. Rano je ostala bez svoje mame, kao da je zato rano i odrasla. Ranije je bila stroža, s godinama popušta. Tata je vrijedan Dalmatinac, darežljiv je, jako je vezan za svoj rodni kraj. Skladna smo obitelj u kojoj se uvijek nešto događa. Dinamici pridonosi deda Mile. On nam je i mama i tata. On nama kuha, razgrće veš, vozi nas po aktivnostima. Potpuno je posvećen nama. Kao da imamo tri roditelja«, kaže naša sugovornica.
»Nabile« tempo mladima u svetištu
Odmalena Francu i njezinu braću i sestre roditelji odgajaju u vjeri, katolički. Pripadaju župi Gospe Snježne, odnosno Nacionalnomu svetištu sv. Josipa. »Tamo idem otkad znam za sebe, od vremena mons. Marijana Radanovića koji me krstio. Otkad pamtim svaku smo nedjelju zajedno obiteljski na misi. U svetištu sam primila prvu pričest i krizmu pod vodstvom sadašnjega župnika mons. Antuna Sentea. Uz to sam se spontano uključivala u aktivnosti za mlade. Najprije sam ministrirala, od prve pričesti do srednje škole, onda se uključila u ZAMAK, Zajednicu mladih katolika u Karlovcu. I svi su ostali iz obitelji uključeni u župu. Luciana pjeva u zboru, Šime ministrira, Patricia redovito dolazi, povremeno je animatorica, uključuje se u akciju ’72 sata bez kompromisa’ i slično. Roditelji su aktivni u obiteljskoj zajednici, a i pomagači su u svetištu, tzv. Josipovi radnici. Deda nas sve podupire, prati nas«, kaže Franca Rajčić.
U osnovnu je školu išla na Dubovac, bila je – kako kaže – uzorna učenica. Zatim je upisala opću gimnaziju u Karlovcu, gdje je također dobro prolazila, imala dobre profesore, dobro društvo i tako do mature ove godine. »Cijelu sam osnovnu i srednju školu trenirala rukomet. Igrala sam srednjega vanjskoga. Ove jeseni upisala sam Ekonomski fakultet u Zagrebu i postala Zagrepčanka. Dobila sam dom na Savi. Tamo stanujem. Preda mnom su prvi ispiti. Kao brucošica tek se trebam iskazati. Snalazim se, našla sam si super društvo. Pola mi je obitelji s mamine strane u Zagrebu pa sam i s njima u kontaktu. Na fakultetu mi se sviđa, ima gradiva, ima učenja, sve u granicama očekivanoga. Gotovo sam svaki vikend doma. Idem na studentski vjeronauk srijedom u Svetu Mati Slobode kod don Davida Leskovara. A kad dođem doma, odmah bježim u svetište. Tamo uvijek nešto ima. Najprije smo organizirali Holywin, pa su išli susreti subotom za mlade, stalno dolaze hodočasnici, zato treba pomoći. Najviše se bavim zajednicom ZAMAK. Tara Kranjčević je voditeljica, a ja suvoditeljica. I ona studira u Zagrebu i vikendom dolazi doma u Karlovac. Skupa vodimo, dogovaramo se. Još u srednjoj školi išla sam na oratorij u župu. To mi se jako svidjelo, bila sam animatorica, brinula se o djeci. Onda nas je župnik, Taru i mene, poslao na ljetni kamp Zagrebačke nadbiskupije na Mali Lošinj. Zatim sam krenula i u školu animatora u Hrvatski Leskovac. Ondje sam puno naučila, kako da se ponašam, kako se nositi s nekim situacijama, dobila sam razne ideje, spoznaje kako raditi s djecom i mladima. To je jako dobar, kvalitetan program. Nakon toga smo Tara i ja ‘nabile’ tempo mladima u svetištu. Prihvaćali su programe, bilo ih je sve više.«
Ide i u blagoslov obitelji
Danas ZAMAK ima 40-ak mladih. I stalno nešto pripremaju – od klanjanja, duhovnih obnova, veselih večeri, kateheza koje im vodi kapelan Ivan Iviček, sve češćih predstava… »Tara i ja same osmišljavamo scenarije. Mladi rado glume. Ima ih dosta koji žele. Ponekad s predstavama idemo u goste. Svake godine sa svećenikom idem i u blagoslov obitelji. Imam popis obitelji i župnik me uglavnom šalje, jer dobro poznajem župu, da vodim svećenike koji ne poznaju ili slabije poznaju kvart. To mi je super iskustvo jer znamo da vrijedi ona ‘sto ljudi, sto ćudi’. Nekad bude naporno, ali je dobro upoznavati ljude, vidjeti njihove navike, čuti potrebe, želje, muke, zahvale, mišljenja. Uključujemo i sve mlađe u blagoslov. Organiziramo i hodočašća za mlade. Išli smo u Međugorje, Mariju Bistricu i Krašić. Kapelan ide s nama. Popuni se autobus. Zainteresiranost je velika. Mladi vole putovanja i hodočašća. Župnik Antun temelj nam je svega. On kao nije tu, ali je stalno tu. Bez njega ne prolazi ništa. Prisutan je da nas uputi, da nam da savjet, financijski pomogne, riješi problem. Dođe nam kao tata. Uvijek mu se možemo obratiti, bilo da je vezano uz zajednicu, ili ako nas nešto muči privatno, ne samo pri župi«, kaže Franca Rajčić.
Postojanost u vjeri
»Voljela bih jednoga dana imati svoju veliku, zdravu obitelj. Barem da sam upola prema svojoj djeci kakvi su moji prema meni. Voljela bih i raditi u struci. Tek sam na početku fakultetskoga obrazovanja pa sve oko sebe upijam, nemam još nekih konkretnih želja vezano uz posao. Želim da i ja i svi moji budemo postojani u vjeri. Ne planiram odustati od svetišta. Da i hoću, ne mogu. Pogon je koji dobro funkcionira. Ispunjava me, sretna sam u župi. Činimo dobro za sebe i druge. Snažim se u vjeri, a vjera mi je pokretač svega u životu. Čini me boljom osobom. U vjeri sam pronašla najbolju osobu, Isusa. Znam da me sluša kada mu govorim. Cilj mi je da ostanem tu, da se držim za Isusov štap. Ovi božićni dani u toj me nakani osobito snaže. Božić doživljavam kao jedan rođendan, na kojem slavljeniku zahvaljujem za sve darove koje mi je dao. Ne ću se žaliti na fine kolače, predivne poklone ili lampice koje naprave super ugođaj, ali Božić je za mene trenutak kada vidim svoju obitelj na okupu i ne mogu vjerovati da sam takva sretnica što su to baš ‘moji ljudi’. Ovo je vrijeme kada jednim osmijehom i rečenicom ‘Sretan Božić’ nekomu možeš uljepšati dan. Možda neki ne vide Božić kao vrijeme kada slavimo Isusovo rođenje, ali svaki osmijeh koji tada izazovemo dolazi od toga rođenja. Za mene je Božić slavlje jer se stvarno rodio netko zbog koga uzdignuto hodam, punoga srca«, zaključuje naša sugovornica.
Čak je i »cool« biti mladi vjernik
