Život u tijelu stavlja pred svakoga čovjeka brojna pitanja. Ono koje ga uvijek nanovo predusreće u jeku nastojanja da vodi brigu o svojem duhovnom, tj. vjerničkom životu zasigurno je i ono o odnosu prema materijalnim stvarima. Naime, kako živjeti vjeru i pravilno se koristiti materijalnim stvarima, a ne otići u krajnost, veliko je pitanje. Pitanje biva još kompleksnije i može se reći zaoštrenije u trenutcima kada nečija osobna dobra postanu zaprjeka za život u vjeri. Možda je najočitiji primjer toga dijeljenje materijalnih dobara s onima koji su čovjeku bliski. Riječ je naravno o odnosu prema dobrima koje posjeduje brat ili sestra, a na neki su način to uvijek zajednička dobra. Upravo se iz toga gledišta ove nedjelje može promatrati biblijski tekst Lukina evanđelja koji pred vjernike stavlja pitanje vlastitoga odnosa prema materijalnim dobrima te smjera na promišljanje njihove istinske svrhe.
Krist kao učitelj biva zamoljen da bude posrednik kod podjele dobara među braćom. Njegov na prvi pogled odriješit i neodobravajući odgovor ipak kasnije prelazi u snažnu pouku o smislu posjedovanja materijalnih dobara. Da je stvar doista kompleksna govori i činjenica da je polazište za pouku Isusova konstatacija da ljudski život ni u kojem slučaju ne može biti iscrpljen u onome što netko posjeduje. Tomu se pridodaje i Kristovo rezolutno stajalište o važnosti klonjenja od pohlepe koja čovjekov život instrumentalizira do te mjere da čovjek postaje ono što posjeduje.
Ipak, da bi pojasnio problem posjedovanja materijalnih dobara, a onda i važnost njihova dijeljenja, Krist se služi pričom koja to na najbolji način pojašnjava. Čitatelj evanđelja tako prati pripovijest o nekom čovjeku kojemu je bogato urodila zemlja te je urod toliki da ne zna kamo bi ga stavio.
Evanđelist tada donošenjem nutarnjih stanja, odnosno pitanja koja se rađaju u dubini toga čovjeka, nastoji prikazati mentalitet ljudi koji se bore s materijalnošću do te mjere da s njom jednostavno ne mogu izići na kraj.
Nepoznati gospodin iz evanđelja promišlja o rušenju svojih dotadašnjih žitnica i gradnji novih jer želi uživati u materijalnosti ne mareći za bilo što drugo. Dapače, u svojem osobnom nutarnjem monologu svoju dušu tješi s pomišlju na materijalnost koja je obilna te želi biti garancija ispunjenja i vlastite duše. Tekst je toliko ironičan da je to zapanjujuće. Nepoznati čovjek iz evanđelja, želeći uživati u materiji i njome ispuniti svoju nutrinu, ipak ne može pobjeći od života duše koji ga dovodi do dubljih pitanja o smislu vlastita postojanja. Jer život duše više je od žitnica i onoga što čovjek vidi sada i ovdje. Krhak je. Kao što urod i žitnice mogu nestati u hipu, tako i ljudska duša može nestati u trenu. Ljetina tada ostaje drugomu, a život čovjeka odlazi u nepovrat. Čovjek time kuša apsurde svojega postojanja do te mjere da je to nepodnošljivo. Pripovijest o bogatom čovjeku završava Isusovom uputom o važnosti bogaćenja u Bogu koje je garancija istinskoga ispunjenja ljudske osobe.
Čovjek današnjice često je ranjen jer je neprestano zabrinut oko stjecanja što većega materijalnoga kapitala te jednostavno ne stigne razmišljati o nekim nematerijalnim vrijednostima. Ljubavlju prema materijalnomu sebe iscrpi te ne prepoznaje ni vlastitu braću i sestre koji su mu prilika da sebe bogati u Bogu. Svaki trenutak dijeljenja svojega blaga s braćom i sestrama koji imaju manje biva tako prigodom ljudskoga bogaćenja u Bogu. To i jest istinski put života duše. Ona tada doista živi budući da ju ne pokreće tek gomilanje materijalnih dobara, nego većma stvaranje nematerijalnih vrijednosti od kojih ona onda živi i biva istinski ispunjena. Moguće je to duši koja živi za brata te je spremna s njime dijeliti svoja dobra, a tada joj se otvara i prostor ulaska u neizmjernu radost jer duša je to koju ispunjava tuđe, a ne tek vlastito dobro. Oslobađa se sebe te time biva nekako lakša. Sasvim suprotno od svih onih koji tjeskobno žive za sebe i gomilanje svojega blaga, ne vodeći računa da ih takav život jednostavno troši.
Brojni su primjeri iz svećeničke pastoralne prakse gdje su ljudi razdijeljeni nakon smrti roditelja. Ne znaju kako podijeliti imanje te ulaze nerijetko u žustre rasprave oko toga što komu pripada. Sve ono tako lijepo i plemenito što su isti ljudi godinama izgrađivali zajedno sa svojim roditeljima sada kada njih više nema, jer su im duše otišle k Bogu, u hipu biva zaboravljeno. Braća kao da više ne žele biti braća.
Sestre postaju katkada najgore neprijateljice. Jedna drugoj zamjeraju gotovo sve. Optužbe tada lete u gomili ružnih riječi kao skupi kuhinjski noževi. Bratstvo na jednoj ljudskoj, a kamoli na vjerničkoj razini zajedništva osoba u Kristu biva naprasno prekinuto.
Vrijedno je stoga uvijek zastati te sebe staviti pred osobni ispit zrelosti kada su u pitanju materijalna dobra koja netko posjeduje. Još jasnije rečeno, ako je kuću i sagradio tata ili mama, nije ju sagradio ni sin ni kći. Oni ju mogu primiti samo kao dar, a dar se ničim ne zaslužuje. Kao što je biti sin ili kći puki dar, a ne zasluga. Dar je to ljubavi Božje. Pokazatelj da je čovjekov život od samoga začetka plod darovanosti, a ne zasluge i stjecanja materije na koju netko ima pravo da bi u njoj samostojno uživao. Naposljetku, ne preostaje ništa drugo nego moliti Gospodina da se uvijek bude svjesno činjenice da je puno važnije živjeti iz duše i za dušu, a ne za materijalnost koja dušu vrlo brzo utapa u neutaživim porivima. Dušu valja sačuvati jer tijelo je vremenito, kao i roditeljska kuća sa svim svojim žitnicama.
