POPRIMILI OBRISE UČITELJA Sveti je Pavao od onih koje su svakodnevne brige učinile nijemima započeo slagati prvu Crkvu

XX. nedjelja kroz godinu (Rim 11, 13-15. 29-32)

Foto: Shutterstock

Sveti Pavao u Poslanici Rimljanima obratio se poganima uspoređujući ih s kršćanima koji su prije bili Židovi: »Kao što vi nekoć (pogani) bijaste neposlušni Bogu, a sada po njihovoj neposlušnosti zadobiste milosrđe, tako i oni sada po milosrđu vama iskazanu postadoše neposlušni da i oni sada zadobiju milosrđe.« Pomiruje razlike kako bi i jedne i druge doveo Bogu.

Nije mu bilo lako. Apostol Pavao, najučeniji Židov koji je povjerovao u Isusa Krista, umjesto da se odluči poći u sinagogu, k onima koje najbolje poznaje, s kojima je tako dobro bio razgovarao, pa i ulazio u polemike, usmjerio se prema onima koji o vjeri ništa znali nisu. Pogani, ljudi koji su bogove mijenjali ovisno o raspoloženju, sada pred sobom imaju čovjeka koji govori o samo jednom Bogu. Pa od njih su i Židovi koji su postali kršćani odustajali! Tražili su da prvo upoznaju židovstvo kako bi se mogli konačno obratiti od svojega zloga puta. Tlačili su ih Zakonom, zapovijedima, nebrojenim tekstovima, kao da su im željeli prigovoriti duboko neznanje. Držali su se povlašteno što znaju odakle su potekli, za razliku od pogana koji su imali šaroliku vjersku podlogu. Ni pogani koji su se obratili na kršćanstvo nisu ostali dužni uobraženim kršćanima koji su nekoć bili Židovi. Krivili su ih za neposluh Bogu jer su razapeli Spasitelja, a poznavali su Pisma! Kakvo li je to bilo prepucavanje podmetanjima!

Između svih je stajao sveti Pavao. On nije upao u klopku uobraženoga znanja ni predbacivanja. Naprotiv, okrenuo se onima koji su se osjećali odbačeno, a željeli su učiniti nešto od sebe; onima koji su se trudili, iako su naišli na ismijavanje; onima koji su tragali za istinom, iako su je neki pred njima željeli sakriti. Bog je spasenje ponudio svima i nema veze tko odakle dolazi.

Nije li nekada tako i u Crkvi? Koliki se diče svojim vjerskim znanjem, zaposjedaju pitanjima, traže uvijek nove rasprave, pokušavaju drugima pokazati svoju naobrazbu, a sve kako bi se upravo njima prvima obratilo, kako bi zasjenili one tihe koji možda o vjeri nemaju nešto puno reći, ali pokazuju nezamjetnim djelima? Drugi pak predbacuju onima koji imaju znanje pa im spočitavaju grijehe ili ih ismijavaju, ne nalaze kod sebe nikakvih životnih promašaja, a sve kod drugih uviđaju. I tako nastaju svađe. Grlatost doista dovodi do silnih rasprava koje se mogu čuti na sastancima župnih pastoralnih vijeća, molitvenim zajednicama, privatnim okupljanjima. Na njima gomila tema, prijedloga, ponuda, nigdje konkretnih djela. Osobe koje bi nešto učinile najčešće se skrivaju iza grlatih, nezapažene. Potrebno je više osoba poput svetoga Pavla, koji će se uputiti i do onih koji se drže sa strane, koje su svakodnevne brige učinile nijemima. Apostol se nije prevario, nego je od takvih započeo slagati prvu Crkvu koja je poprimila obrise novosti samoga Učitelja.

Ivan Zlatousti u tumačenju Pavlovih riječi traži od vjernika neka počnu iskazivati milosrđe kao što ga je i Bog pokazao: »Bog nas potiče da damo novac onima koji ga traže, ne s ciljem da olakšamo njihovo siromaštvo, već da nas nauči suosjećati s nesrećama naših bližnjih. Pohlepan čovjek je odvratan ne samo što zanemaruje ljude u prosjačkom stanju, već što se obučava za okrutnost i veliku nečovječnost. Budimo dakle tako skloni milosrđu i svi drugi blagoslovi će uslijediti. Onaj koji ima duha ljubavi i milosrđa, ako ima novca, dat će ga; ako vidi nekoga u nevolji, plakat će i naricati; ako se suoči s osobom kojoj je nanesena nepravda, zauzet će se za nju; ako se netko žarko moli, pružit će mu ruku.«

Kršćanin će teško odoljeti iskušenju da se u svojoj vjeri osjeća povlašteno. Svatko bi želio biti zamijećen, osjećati se posebno zbog svoje vjere. Tako se rađaju prva spočitavanja, mjerenja dobrote, teološke grlatosti, a djela ostaju negdje sa strane. Bog je pak iskazao milosrđe prema svima. I sada očekuje isto i od svojih vjernih. Nema kod Bog povlastica jer one donose razmirice. Traži se zajednički rad, očekuje se spremnost da se od vlastitoga života nešto vidljivo učini, da se ne ostane na riječima. Neka se udalje stajališta koja traže povlaštene: »Zašto se taj opet javio? Zašto toga ponovno vidim da se trudi oko crkve? Zašto je njegova obitelj svake nedjelje na misi?« Umjesto stalnih upita, obrazloženja, tračeva, očekuju se djela u kojima će se svatko potruditi oko zajednice u kojoj živi.

Gospodine, osposobi nas za milosrđe koje će biti vidljivo u našim djelima jer
ćemo tako biti bliže Tebi, koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.