Brojne zapadnoeuropske države rješavaju probleme nataliteta drukčije i uspješnije nego Hrvatska. Za demografsko umiranje Hrvatske ne smije se kriviti samo iseljavanje jer država ima brojne mogućnosti stimuliranja roditeljstva, a to se stimuliranje svodi na kratkoročne pogodnosti temeljene na kampanjama i parolama koje se prepoznaju kao predizborna demagogija. Dosadašnje politike nisu uspijevale stvoriti ozračje sigurnosti kojim bi se prema roditeljstvu odnosilo kao časnoj i odgovornoj obvezi. Pritom naglasak treba biti na roditeljstvu, a ne majčinstvu, jer treba polaziti od ustavnih načela i brojnih zakonskih odredaba kojima se izjednačavaju muškarci i žene glede međusobnih prava i obveza, što se odnosi i na odnose prema djeci. Prema tome roditeljstvo je sveobuhvatniji pojam od majčinstva. Na ta izjednačavanja obvezuju sva načela o ljudskim pravima koja su u pravilu ugrađena u ustave, a moraju biti i u zakonima.
U prosuđivanju roditeljskih prava i obveza prije svega treba uzeti u obzir raznolikost međusobnih odnosa s brojnim mogućim situacijama u kojima netko obavlja obvezu roditeljstva, a to nije samo majka. Zato sva žrtvovanja i odricanja, ali i radost podizanja djece, treba jednako vrjednovati, neovisno o tome je li riječ o majci, ocu, djedu, baki, braći, usvojitelju ili udomitelju i sl. Razumljivo je da u tome nije uvijek moguće primjenjivati jednaka mjerila ni iste propise, ali je moguće nijansirati u različitim područjima mjerodavnosti državne, lokalne ili društvene odgovornosti te tako olakšati podizanje, odgoj i školovanje djece.
Ipak, mora se paziti da se ne stvaraju prevelike razlike između pojedinih područja, posebno između razvijenijih i nerazvijenijih, između gradova i sela unutar države.
Na žalost, bogatiji gradovi, često vođeni prikrivenom demagogijom, donose takve stimulativne mjere kojima se u povoljniji položaj dovodi stanovništvo pojedinih gradova. Njihovi se gradonačelnici hvale, ne shvaćajući da time potiču iseljavanje već ispražnjenih sela Hrvatske, jednih u veće gradove, a drugih u inozemstvo. Država to ne bi smjela pasivno promatrati, u protivnom je suodgovorna, a u nekim je slučajevima i prevarila roditelje.
Prvi primjer prijevare dogodio se nepoštovanjem odredaba Zakona o radu iz 1995. (članak 63.) kojim se majci s četvero ili više djece priznavao status »majke odgojiteljice« s pravom na mirovinski staž, zdravstveno osiguranje i druga prava. Ta odredba doživjela je opće odobravanje. To je »de iure« bilo »stečeno pravo« i trebalo ga je provesti u praksi donošenjem drugih propisa. Žene majke koje su porodile bilo kada ili će ubuduće roditi četvero ili više djece i sve buduće majke shvatile su da im je tom odredbom priznato pravo na mirovinski staž. Međutim, nikada nisu doneseni obećani i najavljeni drugi posebni zakonski propisi kojima bi se to pravo »majka odgojiteljica« realiziralo u praksi. Ostale su razočarane i prevarene. Tada su se vladajući političari opravdavali da je to bila samo načelna odredba koja nikoga ne obvezuje. Vezano uz to podsjećamo da su načelne odredbe ipak obvezujuće kao npr. i ravnopravnost muškarca i žene, jednakost svih građana pred zakonom, pravo na jednaku plaću i druga prava.
Slična su se izigravanja događala tijekom proteklih razdoblja postojanja države s pronatalitetnim dodatcima (samo za siromašnije), naknadama za porodne dopuste i drugim pravima na osnovi roditeljstva.
U provedbi i ostvarivanju prava na doplatke za djecu često je bilo riječi posebice o razlikama u visinama doplataka za djecu, koje su vezane uz prihodovne cenzuse. Zbog sitnih cjepidlačenja koja propisuju propisi stvaraju se nepotrebne razlike u visinama prava na doplatke među obiteljima s istim prosječnim standardom. Zbog toga brojne obitelji zbog jedne kune ostvaruju niži doplatak, a često ga i gube ili ga uopće ne ostvaruju. Posebna je nepravda u činjenici da se pravo na doplatak priznaje od prvoga dana sljedećega mjeseca od dana podnošenja zahtjeva.
U Njemačkoj se pravo na doplatak priznaje unatrag šest mjeseci, a donedavna se priznavao unatrag četiri godine. Postoji slučaj samohrane majke s troje djece koja nije znala da nakon rastave i njoj dosuđene djece ima pravo na doplatak za svoju djecu. Ipak je podnijela zahtjev i ostvarila pravo, ali samo za razdoblja koja slijede. Da kojim slučajem živi u Njemačkoj, priznalo bi joj se pravo na doplatak za djecu unatrag sa svim pripadajućim zaostatcima.
Mogli bi se navesti brojni primjeri »spavanja« države i političara kada se radi o demografskoj politici. Svi su puni razumijevanja problema i samo jadikuju, ali ništa se ne poduzima. Pred širom javnošću stvara se dojam zabrinutosti, obećavaju se promjene zakonskih propisa, a u stvarnosti se ništa ne poduzima. Za obitelji, kao ni za pojedine dijelove obitelji, osobito djecu, ne provodi se obećavana skrb. Siromašniji krajevi sa siromašnim obiteljima najviše su oštećeni, a posebice u seoskim područjima s već previše iseljenih stanovnika.
Svi navedeni propusti dio su uzroka demografske krize. Političari bi se trebali manje natjecati u proširivanju pojedinih prava građana koja nisu vezana uz rad, zaustaviti širenje povlastica, a više propisima proširivati prava svih obitelji s djecom, osobito doplatkom za svu djecu bez imovinskih cenzusa, s besplatnim vrtićima i besplatnim obveznim školovanjem.