Moglo bi se reći da Hrvati žive u socijalnoj državi. Pojedinci bi rekli da je mnogo toga besplatno, pa je tako u Hrvatskoj »besplatno« školovanje, zdravstvo, nekima i prijevoz… No je li to stvarno tako.
Da bi država namaknula sredstva kojima će plaćati zdravstvene usluge, socijalnu pomoć, mirovine, organizaciju i provedbu obrazovanja te ostale javne potrebe, morala je uvesti poreze. I to poreze iz raznih izvora, među kojima su i porezi na dohodak koji pojedinci zarađuju svojim radom. Jesu li onda sve te usluge doista besplatne? U nekim razvijenim zemljama pojedinci plaćaju porez sami, tako da ga obračunaju na svoj ostvaren dohodak te su itekako svjesni koliko im država uzima od zarađena novca.
U Hrvatskoj je većini ljudi bitno kada se zaposle kolika im je neto plaća odnosno koliko će novca dobiti na kraju. Rijetki razmišljaju kolika im je bruto plaća, a razlika između bruto i neto plaće pokazuje koliki je dio plaće otišao u državnu blagajnu, iz koje se onda isplaćuju mirovine, zdravstveno itd.
Uz takvu svijest da je u državi sve besplatno ljudi imaju sve manje motivacije za rad i trud. Događaja se ponekad da ljudi od socijalne pomoći žive lagodnije nego oni koji mukotrpno rade i skromno zarađuju. Postoje čak i situacije gdje ljudi na socijalnoj pomoći uz rad na crno grade kuću.
Veliki nameti koje država propisuje destimuliraju ljude i od dodatnoga rada jer im na kraju malo ostane. Također destimuliraju pojedinca da se odluči na poduzetnički pothvat. To također dovodi i do sive ekonomije jer se nastoji platiti što manje poreza.
Država je toliko odlučna da kontrolira mnoge aspekte društva da je ponekad nemoguć i pluralizam i mogućnost izbora. Teško je u Hrvatskoj imati mogućnost izbora škole jer većinu škola vodi država u kojoj je obrazovanje »besplatno«, pa ako i postoje škole koje nisu državne, one nisu privlačne jer se u njima obrazovanje plaća. Država je uredila tako da novac koji dobiva iz poreza ostane kod nje pa kontrolira većinu obrazovnoga sustava. A ljudi se toliko oslanjaju na sustav da od njega traže da im odgaja djecu i da se za njih brine kada ostare i kada su bolesni. Nije ni čudo da su se ljudi udaljili jedni od drugih »kada će uvijek tu biti država da se za njih pobrine«.
