Doista se može reći da se život obitelji Brblić Posedi iz Kutjeva stubokom promijenio nakon što je njihovu sinčiću Toniju prije desetak godina dijagnosticiran autizam. Majka Klaudija, otac Krešo i njihov drugi sin Filip hrabro su svih godina nosili teret koji im je, kako svjedoče, Bog povjerio s razlogom. No mnoge su njihove sigurnosti bile poljuljane u trenutku kada im je prije dvije-tri godine Bog povjerio još jedan križ – ozbiljne zdravstvene dijagnoze majke Klaudije. Kada smo krajem korizmenoga vremena pohodili obitelj u njihovu domu u Kutjevu, dan uoči odlaska majke Klaudije na još jedan medicinski zahvat, činilo se isprva da će taj susret proteći u ozračju nalik molitvi žalosnih otajstava krunice. No nenametljivo je iz svih rečenica sugovornika prodiralo svjetlo uskrsne nade.
»Djeca s autizmom nisu samo dijagnoza«
»Tonijeva dijagnoza autizma definitivno je izmijenila i naše roditeljstvo. Pamtimo dan kada smo čuli dijagnozu, u Zagrebu. Iako je puno toga upućivalo da je riječ o autizmu, tek kada smo čuli da je to zaista tako iz usta stručnjaka, nama kao da se u trenu srušio cijeli svijet. I ne možemo reći da se promjena u nama dogodila odjednom. Bilo je padova, naš je brak i odnos bio u ozbiljnim krizama. Pojavile su se i moje dijagnoze karcinoma, nekada je bilo riječ o zloćudnim pojavama, nekada o dobroćudnim. Bilo je dana kada bi me sav taj teret toliko pritisnuo da bih poželjela samo leći u krevet i čekati da taj dan prođe. Naš Toni sve je to osjećao. Kada bi između mene i supruga bila nekakva napetost, on bi nas ponovno ‘spajao’. Tražio je da se primimo za ruke, zagrlimo, poljubimo«, pojašnjava Klaudija Brblić Posedi.
Tonijev autizam supružnike je dovodio do neslućenih napora i kušnja – nebrojenih neprospavanih noći, nerazumijevanja okoline, očekivanja drugih da se nešto u njihovu slučaju može ipak popraviti, izbjegavanja, problema u školi, učestalih putovanja od jedne do druge sredine u kojoj je dostupan neki oblik stručne skrbi za Tonijeve teškoće… »Nije on samo svoja dijagnoza, djeca s autizmom nisu samo dijagnoza, ona su prije svega djeca. I unatoč teškoćama mi možemo reći da je sve vrijeme on nas mijenjao nabolje. Primjerice on tako malo jede i zaista nam je golem napor motivirati ga da uzme nešto od konkretnije hrane. Možda je sve to skupa povezano s njegovom senzornom osjetljivošću. No stavimo to u kontekst današnjega materijalnoga izobilja. I mi smo dio toga – kao obitelj ne oskudijevamo u materijalnom, hvala Bogu. Ali što nam je sve to materijalno koje nam se danas nudi ako usporedimo s tako malo onoga što Toni u tom smislu traži od nas?« pita majka Klaudija.
»Svi su križevi našu obitelj mijenjali nabolje«
Preuzimanje križa životnih teškoća bilo je u duhovnom smislu dugotrajan proces, svjedoči majka Klaudija, koju su oblikovale ignacijanske vježbe. »Kada bih sve naše terete spominjala svećenicima u ispovijedima ili u duhovnim razgovorima, često bih od njih čula poticaj: ‘Predaj to Isusu.’ Pa evo, predajem, ali teret kao da je ostajao tu. Tek kada smo doista počeli pripuštati Isusa u svoj život, događala se promjena. Sada mogu reći: nitko nije umro, nitko nas nije pokopao. Koračati nam je svakim novim danom s Isusom koji je uskrsnuo! U borbu!« emotivno je opisala i dodala: »Sada kada pogledamo unazad, osjećamo da su svi križevi našu obitelj mijenjali nabolje. Prije Tonijeve dijagnoze bili smo u vjerničkom smislu mlaki, na misi tek na Božić, Uskrs ili kakvu drugu veću svetkovinu. No nije li takav način života zapravo isprazan? Voditi se neprestano za svjetovnim? Sada znamo – ma kakva bila naša postignuća u svjetovnom smislu, pa i da napravimo nešto važno na razini države, ta ‘slava’ može potrajati najviše nekoliko dana. Biti tu za bližnje, uz obitelj, i uz Boga – to je ono što ima trajnost.«
Ima li onda uopće smisla život koji nije obilježen žrtvama, bilo je naše pitanje. »Puno ljudi danas funkcionira na način: živi ovo što si sada i što je tu pred tobom. A nakon svega što bude, bude. Međutim to nije život, to je lutanje. Život u kojem se izbjegava žrtvovanje za druge, za Boga, i koji se svede samo na uživanje zapravo nema svoju svrhu«, dodala je majka Klaudija.
Snaga supruge ponijela je supruga
»Za sebe ipak ne mogu reći da sam se sa svim našim životnim križevima nosio na isti način kao i moja supruga. Mene bi, iskreno, slomili svi tereti koji su njoj došli odjednom i način na koji se Klaudija nosi sa svime zapravo nosi i mene. Možda je i moj pogled na čitavu našu situaciju u neku ruku svjetovan. Naime ja kao da se do danas ne mogu pomiriti s Tonijevim autizmom. Često mi dolazi to pitanje zašto baš mi. Komu smo mi učinili takvo zlo da smo sada ‘kažnjeni’ na ovaj način? Možda se nikada neću s tom dvojbom do kraja pomiriti«, nadovezao se na Klaudijine riječi suprug Krešo.
»Bilo je dana kada bi me sav taj teret toliko pritisnuo da bih poželjela samo leći u krevet i čekati da taj dan prođe. Naš Toni sve je to osjećao. Kada bi između mene i supruga bila nekakva napetost, on bi nas ponovno ‘spajao’«, svjedoči Klaudija Brblić Posedi»Radim, naime, u ustanovi u kojoj su smješteni psihički bolesnici. I među njima ima nekoliko ljudi s autizmom. A to je za njih neadekvatna okolina, riječ je o sasvim različitim potrebama, sasvim različitim pristupima. Dakle naš zdravstveni sustav nije spreman na izazove koje autizam dugoročno postavlja pred obitelji. Hoće li i naš Toni nekada, kada nas roditelja ne bude na ovom svijetu, biti smještan u takvu ustanovu? Jer sinu Filipu mi ne možemo nametnuti takav teret cjeloživotne brige za brata, on mora imati svoj put, svoj život. Eto, to su moje dvojbe, strahovi pred budućnošću«, rekao je otac Krešo.
No dok je iznosio svoje dvojbe, uočljiv znak nade bila je medaljica s likom Milosrdnoga Isusa na privjesku oko njegova vrata. S tim se prizorom i njegove sasvim ljudske i očinske dvojbe daju iščitati i kao »otvoreno evanđelje«. »No na kraju dana možda su te moje dvojbe nevažne. Jer naše teškoće ne će nitko ‘odraditi’ umjesto nas. Život ide, tko nas pita kako ćemo? Na nama je da ustrajemo i borimo se iz dana u dan«, dodaje otac Krešo.
Škola zahvalnosti od malih nogu
Dvanaestogodišnjega Tonija inače na gotovo neobjašnjiv način privlače stvari koje su povezane s vjerom. Jedna od njegovih velikih ljubavi jest i crtanje. A jedan od najčešćih motiva su mu crkve. Od njegovih najranijih godina obitelj je hodočastila u Međugorje. Kada je maleni Toni, tada dječak od svega četiri-pet godina, prvi put ugledao kip Blažene Djevice Marije na međugorskom brdu ukazanja, samoinicijativno je pred njim kleknuo. Roditelji mu prije toga uopće nisu pokušali objasniti što to mjesto znači brojnim vjernicima koji onamo hodočaste iz Hrvatske i raznih drugih kutaka svijeta. Dragi su mu i svetački likovi, posebno sv. Leopold Mandić i bl. Alojzije Stepinac. U crkvama ga posebno fasciniraju vitraji, koje također u šarolikim bojama rado riše svakoga dana. Iako ne može strpljivo izdržati cijelo vrijeme misnoga slavlja, ono što svećenik čini za oltarom u njemu ostavlja dubok dojam, kažu roditelji Klaudija i Krešo, do mjere da Toni na svoj način, kada uđe u praznu crkvu, sam pristupi oltaru i »oponaša« ono što je vidio da čini svećenik.
O svojem je bratu Toniju i mladić Filip, koji je srednjoškolac, poželio podijeliti nekoliko riječi. Kada smo ga pitali kako su sve obiteljske teškoće njega vodile na putu prema vjeri u uskrsnuće, vjeri da nakon križa ipak dolazi dobro, on je spremno odgovorio: »Sve čemu sam svjedočio u obitelji od malih me nogu učilo zahvalnosti. Možda isprva nisam znao objasniti što se to točno događa s mojim bratom. Ali zato si danas ne prestajem postavljati pitanje zašto sam baš ja ‘ispao’ zdrav, ‘napredan’, a Toni je rođen s tolikim teškoćama. Zašto on ne može kao i ja iskusiti sve mladenačke radosti – šport, druženja, školske izlete? Zato mi se ponekad čine tako ispraznim neke želje koje uočavam među svojim vršnjacima, kao što su novi mobiteli, odjeća, stvari… I na našu budućnost gledam optimistično. Toni je zapravo dosta napredovao, samo ni nama koji smo uz njega taj napredak nije uvijek jasno uočljiv. Vjerujem da će se nastaviti razvijati, možda i do mjere da će jednoga dana, kada odraste, u nekoj mjeri biti i samostalan.«
Kad se odgovornost prebacuje od jedne razine vlasti do druge, roditelji i djeca ostaju prepuštani sami sebi
