U kulturi materijalnoga, koja sve više teži zgrtanju ovozemaljskih dobara, nerijetko je poprilično teško obdržavati zapovijed: »Ne poželi nikakve tuđe stvari!« Uzrujavanjem oko posjedovanja i zavišću jer je u tuđem dvorištu »trava zelenija« pozabavio se i projekt »Obitelj i mediji«, koji kao plodno tlo za zavist navodi društvene mreže. »Društvene mreže potpiruju i eksponencijalno povećavaju rizik da će se u nekome razviti osjećaj zavisti, ali i rizik da će se u drugima taj osjećaj htjeti potaknuti. Te virtualne tržnice, koje povezuju ljude koji su međusobno udaljeni, često služe kao ‘izlozi’. Te platforme zapravo nisu uvijek tu da bi se produbilo prijateljstvo, nego da bi se potpaljivalo međusobno natjecanje«, upozoravaju.
Važno je promišljati i o poniznosti
Neprestano uspoređivanje s drugima pojedincu često ne donosi ništa, ali ga može uvelike umoriti. Iz »Obitelji i medija« imaju nekoliko savjeta.
Prvi je vježbanje zahvalnosti. »Valja započeti zahvaljivati na svim malim i velikim radostima. Kako učimo biti zahvalni, tako ćemo nalaziti i razloge za zahvalnost. To se uvježbava. Baš kako netko tko započinje s trčanjem prvo prođe jedan kilometar, a onda malo-pomalo prođe i drugi, pa treći. Tako će i onaj koji počne zahvaljivati na trima dobrim stvarima u svojem životu svakoga dana brzo naći petu i desetu stvar za zahvalu«, pojašnjavaju iz »Obitelji i medija«.
Kada se u društvu pojavi netko tko govori o drugima loše zbog osobne zavisti, bolje je promijeniti temu nego se »solidarizirati« s takvom vrstom ogovaranja i zluradosti. I to je jedna od korisnih vježba: držati se od zavisti što je dalje moguće. Važno je promišljati i o poniznosti. Ona međuljudske odnose čini zrelijima, dubljima i ljepšima, napominju iz »Obitelji i medija«. »Onaj koji je zavidan ništa ne dobiva – ni emocionalnu stabilnost ni bolji posao ni bolje odnose. Konstruktivnije je sebe zapitati: Mogu li nešto naučiti od onoga komu na nečemu zavidim?« zaključuju iz »Obitelji i medija«.
i nisu nužno potrebne.