Odgovor na pitanje kako je đavlu ime ovisi o tome tko sebe smatra anđelom. Za Staljina đavao je bio Trocki, za Picassa pak Alzheimer; za američkoga generala Roberta Leeja bila je to tupost, a za američkoga ekonomista Kennetha Bouldinga – suboptimizacija. Biblijski su odgovori na to pitanje brojniji, ali i ujednačeniji. Već u Postanku namjesto »keruba zaštitnika« po imenu Svjetlonoša pojavljuje se Zmija, koja po oholu nastupu, zavidnoj ulozi i lažljivim riječima sliči Satanu iz Joba, Zaharije i Ljetopisa. Sam će Krist grčkim inačicama Satana – Sotoni i Đavlu – dometnuti niz nadimaka: »poglavicu đavolskoga« i »kneza ovoga svijeta«, »oca laži« i »čovjekoubojicu« on naziva Beelzebubom, Neprijateljem i Zlim. Apostoli su bili vjerni primjeru svojega učitelja prozvavši »kneza vlasti zraka« i »boga ovoga svijeta« Belialom, Protivnikom i Zavodnikom. No najviše je imena ipak u Otkrivenju nanizao Ivan, koji đavla jedini zove Tužiteljem.
»Zgrabi Zmaja, Staru zmiju, to jest Đavla, Sotonu, i okova ga za tisuću godina«, opisuje Ivan silinu kojom anđeo »s ključima Bezdana i s velikim okovima u ruci« uspostavlja mir tisućgodišnjega kraljevstva. Koliko je god taj redak pjesnički sažet odgovor svima koji razdjeljuju demonske pojave, toliko je on i proročki zakučast splet simbola. Taj je četveroplet prvi razmrsio francusko-britanski romantičar koji se i sam svojedobno bavio okultnim. Budući da je Philippe Jacques de Loutherbourg veći povijesni trag ostavio svojim raskošnim scenografijama negoli alkemijskim »izlječenjima«, jasno je zašto su i njegovi morski pejzaži i ratni prizori bili mnogo traženiji od biblijskih motiva. No ipak je simbolički vrhunac ostvario na ulju »Anđeo okiva Sotonu«, gdje se u okovanu zloduhu prelijevaju zmijski jezik i zmajski rep, tijelo Jačega i lice Smrti. A razlog njegova zapanjenoga izvijanja ključ je koji anđeo diže poput čekića.
Ključ anđeoske smirenosti kojom je – na zapanjenje revolucionarne gomile – ka giljotini koračala Marie-Élisabeth Pélissier nesumnjivo je bio u pjesmi koju je pritom na sav glas pjevala: »Ljubav je čekić kog ne priječi sućut!« Francuska blaženica rođena 1741. – godinu nakon svojega slikarskoga sunarodnjaka – i u desetljećima je prije mučeništva iskazivala dar za glazbu i stihove kojim je u samostanu sakramentinki u Bolleneu resila redovničke zavještaje i oproštaje. Istim sredstvom kojim je sestra Théotiste od Presvetoga Sakramenta za ozdravljenje od teške bolesti zahvalila samostanskomu zaštitniku, sv. Benediktu Josipu Labreu, sa svojim je okovanim drugama iščekivala dar svete smrti: dok su im oko stratišta u Orangeu odjekivali povici »Živio narod! Živjela Republika!«, sakramentinke osuđene zbog »fanatizma i praznovjerja« odgovarale su: »Tebe Boga hvalimo! Hvalite Gospoda, svi puci!« Što će anđelima imena kad imaju pjesmu?
