Crkva rasijana po svem svijetu oduvijek je bogata »svakodnevnom«, »susjedskom« svetošću. Tim je obrazloženjem pokojni papa Franjo potkrijepio neuobičajenu odluku posljednje godine svojega pontifikata: da – počevši od jubilarne godine – 9. studenoga, blagdan posvete lateranske bazilike, bez službene promjene liturgijskoga kalendara postane danom na koji će se mjesne Crkve diljem svijeta spominjati vlastitih »svjedoka krjeposti«, »uzora svetosti« i »izvanrednih učenika«.
Premda je papa novi spomendan ponajprije bio namijenio svetcima, blaženicima i slugama Božjim, njegova je zamisao u vjerskoj javnosti ubrzo odjeknula upravo kao »blagdan svetaca iz susjedstva« – sviju onih koje i bez službenih kauza njihovi bližnji pamte kao svetce. A tek koji mjesec prije papine odluke i koji mjesec nakon njegove smrti svjetlo su dana u izdanju zagrebačke »Salesiane« ugledala dva svjedočanstva o nedavno preminulim »svetcima bez kauze« iz dvaju sesvetskih župa: Stjepanu Čuturi iz župe Dobroga Pastira u Brestju i Maji Tenšek iz župe sv. Antuna Padovanskoga u Sesvetskim Selima. Osobitosti njihovih primjera svetosti čitateljima su Glasa Koncila rado približile autorice njihovih životopisa Lorena Ninčević i Anja Mihanović, koje povezuje i činjenica da su junake svojih tiskanih prvijenaca – »Mladić i njegov Bog« te »Ovo nije kraj« – upoznale tek nakon njihove smrti.
Stjepan Čutura – »hrvatski Karlo Acutis«
»U tu sam priču ušla sasvim slučajno – ja bih rekla Božjim prstom«, objašnjava Lorena Ninčević začetke svoje knjige o Stjepanu Čuturi, mladiću koji je u petogodišnjoj borbi sa smrtonosnim adenokarcinomom debeloga crijeva prepoznao priliku za približavanje Bogu.
»Moj je prvi susret sa Stjepanom ostvaren preko tekstova koje je pisao – ponajprije preko razmatranja iz knjižice ‘Hod za Jaganjcem’ koju je ispunjavao tijekom svoje posljednje korizme. Mislim da sam pomoću tih tekstova zaista mogla steći dobar prvi dojam o Stjepanovoj nutrini, što mi se samo nastavilo potvrđivati kad sam slušala priče i svjedočanstva onih koji su ga poznavali. Njegov stil pisanja bio je neposredan, jasan i iskren. Svidjela mi se svježina njegovih misli i to što je bez ikakve zadrške pisao o onim najintimnijim duhovnim iskustvima.«
Kako se »dečko iz kvarta« preobrazio u svetca
Autorica knjige »Mladić i njegov Bog«, inače asistentica na Odsjeku za informacijske i komunikacijske znanosti zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta, objasnila je zašto su toga mladoga studenta građevine i vaterpolista ubrzo nakon smrti 2022. prozvali »hrvatskim Karlom Acutisom«. »Bio je ‘dečko iz kvarta’, srednjoškolac koji je imao razne interese – šport, druženje s prijateljima, ministriranje u crkvi, igranje videoigrica… Međutim, Stjepana je ipak izdvajala njegova vjera. Nije je se sramio, svjedočio ju je svojim životom i pristupom svakomu čovjeku kojega bi susreo, a kako je vrijeme odmicalo, postajao je sve uronjeniji u Božju ljubav. Mislim da je važno promatrati Stjepana Čuturu u kontekstu onoga što je bio kao mladi čovjek sa svojim usponima, padovima i propitivanjima, ali i u kontekstu onoga u što se pretvorio – u svijetli primjer kako se svetost može živjeti u naizgled običnom i svakodnevnom životu.«
Rak je iskristalizirao pouzdanje u Boga
A u čemu se sastoji osobitost njegova primjera? »Najviše me u Stjepanovoj priči dotaknula njegova opipljivost. Živio je u sadašnjem vremenu, bio je naš suvremenik, dolazio je iz čvrste katoličke obitelji. Bio je i sin i brat i prijatelj i momak – sve što nam je u današnje vrijeme blisko. A zatim ga je pogodio rak koji je prodrmao njegovu unutrašnjost i naposljetku iskristalizirao ono što je u njemu oduvijek bilo prisutno – pouzdanje u Boga i predanje njegovoj volji. Fasciniralo me koliko je duboko promišljao o smislu života, o ljudskoj patnji, i s kolikom je vjerom sve predao Bogu. U tako mladim godinama stekao je mudrost koju mnogi nikad ne postignu. Nije živio u nekim nesvakidašnjim uvjetima, nije imao čudesna viđenja, a ipak je uspio dosegnuti svetost i pokazati kako se i danas može živjeti svetim načinom života. Ne trebamo biti monasi, doživljavati progone, velike opasnosti i kušnje da bismo zaradili svoju kartu za nebo«, primjećuje sugovornica.
Maja Tenšek – žena koja se smrti nasmijala u lice
Anja Mihanović svoj je susret s pričom Maje Tenšek – supruge i majke petero djece koja je u 39. godini na glasu svetosti preminula od sistemske skleroze – opisala kao prijelaz iz »starozavjetnoga« u novozavjetni kršćanski život. »Sve je više ‘fake’ vrijeme i ljudi više i ne vole slušati nešto što nije autentično, što nije proživljeno. Zato mi je drago da sam imala privilegiju prepričati svijetu priču koja je mene mijenjala. Uvijek sam bila ambiciozna, no priča o Maji me protresla i rastresla i stavila pod upitnike sve moje prioritete. Svaki je dan lomila moje strahove i zidove, a ulazila je sloboda da mogu i ja jednom mirno umrijeti, kao i moji najdraži. Znala sam tada da je to projekt mojega života. Nakon nekoga vremena shvatila sam da istražujem svetačko lice i da Majin život nikad ne ću do kraja shvatiti niti moći prenijeti ako ne budem pred Isusom. Tako mi je Gospodin providio i jednu mirnu kapelicu s tabernakulom gdje bih sjedila i šutjela, pa malo pisala, pa malo molila«, opisuje sugovornica nastanak knjige »Ovo nije kraj«.
Grob nije mogao zadržati njezino ime
Teologinja, kolumnistica portala »Bitno« i voditeljica molitvene zajednice »Košuta« protumačila je i što je to 2023. privuklo kolone ljudi na sprovod Maje Tenšek, ali što i danas na njezin grob na Markovu polju dovodi mnoge žene u osobnim, roditeljskim i bračnim krizama. »Bila je obična žena, a opet je pokazala što bi mogao postati svatko od nas kad bi se predao Bogu. Imala je veliku viziju za svoj život, veliki plan, veliki san. Ovako je molila na brdu Križevcu prije svoje bolesti: ‘Gospodine, ako ti misliš da ja mogu nešto učiniti, ako mogu neku žrtvu podnijeti za svoje u obitelji, da nitko ne propadne, a i šire, za svoje prijatelje, za svoj kraj; mogu li ja učiniti ikakvu žrtvu za obraćenje tih ljudi i spas grješnika?’ Tako je Maja živjela i tako i umirala. I zato njezino ime grob nije mogao zadržati jer se ona i smrti nasmijala u lice, i tako ju je nadišla.«
Umirala je drugačije
Rođena Vitežanka Maja Tenšek može se ocrtati kao lijepa i mlada intelektualka s diplomom varaždinskoga Fakulteta organizacije i informatike poznata po velikim sposobnostima darovanima za druge i brojnim projektima usmjerenima na dobro, kao i po mnogim stvarima koje je ostavila po strani kako bi vjerno i radosno podizala petero svoje djece. No time ipak nije rečeno najvažnije o njoj. »Danas nema mnogo onih koji ne pričaju o evanđelju, nego ga učine opipljivim, koji ne preuzimaju samo ideje, nego i izgrade takav životni stil. Maja izaziva takvu reakciju jer je nadišla i sve ono što je najljepše na zemlji. Proći ono čega se svi bojimo i reći: ‘Ovo nije kraj, nemojte paničariti’ – i to s osmijehom, čini se rezerviranim samo za svemirce ili svetce. Zato je Majina smrt i potresla Hrvatsku. Nije u središtu jer je umrla od rijetke bolesti, nego jer je umirala drugačije i pokazala da je Bog živ«, zaključuje.
Gdje djeluju »svetci bez kauze«
