Tko ima »srce anđela«, vjerojatno se može pohvaliti i blagim okom, slatkim jezikom ili nježnom rukom. No sveti pisci iznose oprječnu anđeosku anatomiju. Iz Rafaelovih je riječi očito da su ruke, jezik i oči anđela tek uvjerljivi prividi, a o anđeoskim srcima u Bibliji nema ni riječi. No i u mjeri u kojoj su uda duhova prispodobiva ljudskima među njima nema mnogo sličnosti. Neznana Tekoanka izriče na što upućuju okati kotači kerubinskih kola: anđeli vide »sve što se zbiva na zemlji«, te njihove oči »kao baklje ognjene« izazivlju prepast i klonulost. I anđeoske su ruke pune žeravice i gorčine, buđenja i batina, osuda i pomora, a oštrina im jezika katkada i ljudski jezik zaveže. A ipak na rukama nose pravednike i bijednike te očima s nebesa bdiju nad malenima i raduju se nad raskajanima dok im jezik okrjepljuje: »Ne boj se! Mir tebi! Budi jak! Ohrabri se!« Nije stoga čudno što je i za tješitelja Kristova srca odabran – anđeo.
Budući da su trojica apostola prisutna o getsemanskoj uri čvrsto spavala i nakon dva buđenja, valjano je egzegetsko pitanje tko je evanđelistu Luki mogao otkriti da se Spasitelju u stisci ukazao »anđeo s neba koji ga ohrabri«. No ikonografsko pitanje tješiteljskoga ukazanja zahtijeva mnogo manje nagađanja: svi evanđelisti u izvještaju iz Getsemanija spominju – čašu. Malo se koji umjetnik toliko navirio u anđeosku čašu Muke poput španjolskoga slikara koji je postao sinonimom manirizma. El Greco – kako su zbog kretskoga podrijetla i umijeća ikonopisanja Španjolci prozvali Dominikosa Teotokopulosa – barem se sedam puta vraćao na motive »Agonije u vrtu«. No na prototipnom horizontalnom ulju na platnu uz zaštitne se znakove preteče modernista – hladne boje i čudna svjetla, izduljene figure i izobličene prostore – javlja i osobit peharnik: zlatne mu haljine ne zanosi kovitlac pasije, ali bakrena mu se kosa kostriješi od sućuti.
Kada je Regina Protmann roditeljima navijestila da se ne kani zaručiti s čovjekom, od nevjerice im se morala nakostriješiti kosa na glavi. Ne tek zato što bi se protivili redovničkomu pozivu poljske blaženice – preminule 1613., godinu prije španjolskoga Grka – nego i zato što u blizini nije postojala samostanska zajednica, a svako je društveno djelovanje slobodnih žena u doba lova na vještice bilo sumnjivo. No ženu koju je cio život zanosilo geslo »Kako Bog hoće« protivljenje obitelji nije prevratilo. S dvjema se drugama uselila u napuštenu kuću, odakle će buduće sestre sv. Katarine Aleksandrijske povijati i ljubiti rane bolesnih, djecu učiti pisanju i čitanju, a oltare resiti ruhom i klanjanjem. Srce Isusovo svoju štovateljicu nije očuvalo od smrtnih posljedica nahlade – jer ta je žena anđeoskoga srca sama zaiskala piti iz Kristove čaše: »Rani moje srce gorućom strijelom svoje ljubavi da posve izgorim i rasplinem se u tebi.«
